“Zlobne generalizacije o islamu postale su zadnji prihvatljivi oblik klevetanja strane kulture na Zapadu. Ono što mainstream mediji u svojim raspravama govore o muslimanskim nazorima, karakteru, vjeri ili kulturi u cjelini danas se više ne smije govoriti ni za Afrikance, ni za Jevreje, ni bilo koji drugi istočnjački narod ili Azijate”, napisao je Edward W. Said u uvodu drugom izdanju knjige Krivotvorenje islama: kako mediji i stručnjaci određuju način na koji vidimo ostatak svijeta, objavljenu davne 1980. godine.

Interesantno je da je citirano napisano u vrijeme kada se mnogo raspravljalo o političkoj korektnosti, najšire definiranoj kao “izbjegavanje gesti, ponašanja ili upotrebu izraza koji predstavljaju ili se mogu protumačiti kao vrijeđanje ili omalovažanje određene društvene skupine ili manjine”. Ono što je jasno iz Saidove opservacije jeste da su islam i/ili muslimani bili (i još su) izuzeti iz tog, najčešće nametnutog, a ponekad i do apsurda dovedenog koda ponašanja.

Saidove riječi potvrđene su mnogo puta, tako i globalnim skandalom oko tzv. danskih karikatura, odnosno provokacije danskog dnevnika Jyllands-Postena. Podsjećanja radi, Flemming Rose, urednik kulturne rubrike u tom listu je (zvanična verzija) “pokušao da podstakne debatu” kada je pozvao karikaturiste i ilustratore da daju svoje viđenje Muhammeda. Rezultat je bio dvanaest loših i nedvojbeno uvredljivih “karikatura”, koje su izazvale proteste muslimana širom svijeta.

Debata nije bila debata nego više razgovor gluhih telefona, u kome je zapadna pozicija bila da je sloboda izražavanja zapravo sloboda vrijeđanja.

“Druge novine na holandskom jeziku, Het Volk, štampale su Muhammedove crteže vodećih flamanskih karikaturista i citirale poznatog belgijskog filozofa Etiennea Vermeerscha, koji je rekao da bi belgijske novine trebale objavljivati takve karikature svake sedmice ‘kako bi se muslimani navikli na tu ideju’”, objavio je CNN na svom portalu 3. februara 2006. godine.

Zgrožen ovom Vermeerschovom izjavom zatražio sam objašnjenje izjave poslavši mu e-mail: “Veoma sam znatiželjan da znam na koju ideju muslimani moraju da se naviknu: 1. Da ih Zapad SVE doživljava kao teroriste i/ili 2. da ne zaslužuju poštovanje zapadnih “demokratija” i/ili 3. Da Zapad ima užasan ukus kada su u pitanju karikature. Ili možda nešto drugo.”

Na moje (prijatno) iznenađenje već sljedećeg dana sam dobio (razočaravajući) odgovor: “Mislio sam na to da su se u zapadnoj Evropi kršćani navikli na ideju da ljudi mogu praviti karikature o Isusu, Mariji i drugim kršćanskim temama. Ovo se više ne smatra napadima na ljude koji vjeruju u Krista. Čini mi se da bi se muslimani trebali naviknuti na ovaj običaj, a da se ne osjećaju napadnutim.

Veliki sam poštovalac muslimanske kulture i znam za mnoge predstave Poslanika u islamskoj (perzijskoj) kulturi; tako da teza da Poslanika ne treba predstavljati nije opća muslimanska tradicija (nije u Kur’anu niti u Sunnetu).

Po mom mišljenju vezu između islama i terorizma nisu napravili karikaturisti već teroristi koji svoja djela predstavljaju kao djela islamske vjere. Po meni su karikature usmjerene protiv toga, a ne protiv muslimana općenito.

Konačno, ja sam u svojoj zemlji dobro poznat kao prijatelj palestinske stvari i kao protivnik sionizma (sic!).”

Edward Said je tada bio rahmetli već tri godine, ali razuman doprinos “debati” može se naći u spomenutom uvodu: “Ako čovjek ima barem malo suosjećanja, nije mu teško zamisliti kako se jedan musliman može osjećati neugodno zbog neumoljivog navaljivanja i upornih tvrdnji (čak ako to i jest izrečeno samo u vidu debate) da se na njegovu vjeru, kulturu i narod gleda kao na izvor prijetnje i da se on sam odlučno dovodi u vezu s terorizmom, nasiljem i ‘fundamentalizmom’.” No, očigledno je da, unatoč deklarativnom poštovanju muslimanske kulture, Vermeersch nije gajio suosjećanje.

U sljedećem pismu iznio sam mišljenje da nije na Zapadu da “trenira” muslimane, da je veza između terorizma i vjere zapadni konstrukt, koji teroristi priželjkuju i objeručke prihvataju. Preporučio sam mu knjigu Roberta A. Papea, vanrednog profesora političkih nauka na Univerzitetu u Čikagu, Dying to Win: The Strategic Logic of Suicide Terrorism. U toj studiji Pape je praktično razbio mit o vjerski motiviranom terorizmu i dokazao da je fenomen bombaša samoubica većinom prakticiran od sekularnih grupa.

Prof. Vermeersch je ostao pri tome da osim te jedne – “najspornije karikature” u kojoj je Poslanik prikazan s turbanom u kojem je bomba – ne vidi uvredu, da je jedna čak “duhovita”, ali da “većina ostalih karikatura uopće nije smiješna, a ja čak ni ne razumijem značenje nekih od njih”. Na kraju je priznao “ono što sam rekao tokom intervjua (preko telefona) više je bila neka vrsta šale: naravno da ne želim da gledam takve karikature svake sedmice”. No, insistirao je na tome da je njegovo lično iskustvo – poticao je iz duboko religiozne katoličke porodice – na neki način primjenjivo i poželjno za muslimane.

Ova kratka korespondencija s filozofom, koji je dvije godine poslije proglašen za najuticajnijeg intelektualca Flandrije, pokazala mi je koliko je zapadnim misliocima teško ili nemoguće da iskoče iz kutije koju je sama zapadna civilizacija izgradila oko sebe i proglasila je univerzalnom. Kao i to da su sedimenti orijentalističkog pogleda na “ostatak svijeta” pretvrdi za probiti i inteligentnim visokoobrazovanim ljudima.

Lako je bilo u toj globalnoj galami zanemariti ili “zaboraviti” da je historija Jyllands-Postena tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća bila, blago rečeno, “kontroverzna”, odnosno da su to novine, koje su objavljivale panegirike Hitleru i Musoliniju, zalagale se za diktaturu, s odobravanjem pisale o Kristalnachtu i davale pravo Njemačkoj da se “riješi svojih Jevreja”.

Da to nije bila tek daleka historija, koja sa današnjim (ili tadašnjim) listom nema nikakve veze, pokazivali su izvještaji Evropske mreže protiv rasizma (ENAR), koji su navodili da ta organizacija listove poput Jyllands-Postena smatra “odgovornim za porast antiimigrantskog osjećanja u danskoj politici”. Sve to je bilo “sakriveno” na otvorenome, a novine su najčešće kvalifikovane kao “desničarske” i “antiimigrantske”, gdje je ovo drugo praktično eufemizam za ksenofobični rasizam i islamofobiju, odnosno mržnju prema muslimanima. Uzgred, belgijski Het Volk također je bio desno na političkom spektru.

Svojevrsnu štafetu, ispunjavajući u nekoj mjeri Vermeerschovu “šaljivu želju”, preuzeo je francuski sedmičnik Charlie Hebdo. S korijenima u francuskoj ljevici, taj list napravio je (širok) zaokret i teško da se danas može smatrati ljevičarskim – libertarijanskim da, a u najboljem slučaju centrističkim. Kada kažem širok zaokret, većina putnika aviona (ili broda) neće primijetiti promjenu kursa od 180 stepeni ako je zaokret dovoljno širok. Marginalna manjina, koja ima ugrađene unutrašnje kompase ili obraća pažnju na položaj Sunca, hoće. To objašnjava zašto većina i danas, kada je očigledno da on to nije, smatraju Charlie Hebdo “ljevičarskim”.

Nije svima bilo komforno prilikom tog zaokreta. Olivier Cyran, novinar koji je radio za Charlie Hebdo od 1992. do 2001., napisao je 2013. godine otvoreno pismo urednicima rječitog naslova “Charlie Hebdo nije rasistički? Ako tako kažete...”.

“Opsesivno udaranje po muslimanima kojem se vaš sedmičnik posvetio više od jedne decenije imalo je vrlo stvarne efekte. To je snažno doprinijelo popularizaciji, među ‘ljevičarskim’ mišljenjem, ideje da je islam glavni ‘problem’ u francuskom društvu. Da omalovažavanje muslimana više nije jedino privilegija ekstremne desnice, već ‘pravo na uvredu’ koje je osveštano sekularizmom, Republikom, ‘suživotom’,” pisao je Cyran u detaljnom opisu štetočinskog uticaja magazina na francusko društvo (i šire) – “učinili ste Francusku gadnijim mjestom za život. To je sada zemlja koja zabranjuje ženi da radi u jaslicama na osnovu toga da će komad tkanine koji nosi traumatizirati djecu. Ili je studentkinja tercijarnog fakulteta, koja nosi maramu za koju se smatra da je preširoka, isključena sa svog fakulteta uz blagoslov gradonačelnika UMP-a (UMP – liberalno-konzervativna politička partija u Francuskoj), socijalističkog ministra obrazovanja i bijesne štampe.”

“Kodiranje rasizma kako bi bio neprimjetan, a samim tim i društveno prihvatljiv”, tako Thomas Deltombe definira funkciju islamofobije, također opisane kao “mašina za rafiniranje sirovog rasizma.” Citatom Deltombea, Olivier Cyran precizno je opisao stvarnu funkciju Charlie Hebdoa.

Pismo je pisano dvije godine prije terorističkog napada (7. januara 2015. godine) na Charlie Hebdo u kojem je život izgubilo 12 članova redakcije. Opet su “karikature” posredstvom tragedije koju su izazvali teroristi postale tema globalnih rasprava reduciranih na tupavo binarno “sloboda izražavanja protiv ‘islamizma’”.

Simpatije prema žrtvama terorističkog napada masovno su izražavane po društvenim mrežama kačenjem slogana “Je suis Charlie” (ja sam Charlie) kao svoje profilne fotografije. Jedanaestog januara, veliki marš predvođen tadašnjim predsjednikom Francuske i mnogim svjetskim političarima, bio je vrhunac onoga što je francuski sociolog Emmanuel Todd u studiji “Ko je Charlie?” nazvao masovnom histerijom.

Objašnjavajući svoju šutnju tog januara Todd piše: “Ali u januaru 2015. godine kritička analiza ne bi bila slušana. Kako bi iko mogao tvrditi da je ova masovna mobilizacija, daleko od toga da je ‘vrijedna divljenja’, pokazivala nedostatak hladnokrvnosti i, jednom riječju, nedostatak dostojanstva pod pritiskom? Ili da osuda terorističkog akta ni na koji način nije implicirala da divinizirate Charlie Hebdo? Ili da se pravo na huljenje vlastite vjere ne smije brkati s pravom na huljenje tuđe vjere, posebno u teškom socioekonomskom kontekstu savremenog francuskog društva: ponavljajuću i sistematsku blasfemiju protiv Muhammeda, središnjeg lika u religiji grupe koja je slaba i diskriminisana, treba – šta god da kažu sudovi – tretirati kao izazivanje vjerske, etničke ili rasne mržnje.

Kako bi se iko mogao suprotstaviti vrlinskom neznanju na maršu, ili se usuditi da izjavi da ovi demonstranti, sa svojim olovkama kao simbolima slobode, vrijeđaju historiju, budući da su, u antisemitskom i nacističkom nizu događaja, karikature tamnoputih Jevreja kukastih noseva dovele do fizičkog nasilja?”

Profesor Norman Finkelstein bio je, po običaju, mnogo direktniji uporedivši Charlie Hebdo sa Der Stürmerom – nacističkim sedmičnikom koji je od 1923. godine do kraja Drugog svjetskog rata objavljivao Julius Streicher, gauleiter Frankonije, a koji je sadržavao podjednako obscene antisemitske “karikature”. Julius Streicher obješen je nakon suđenja u Nürnbergu, praktično zbog štampanja Der Stürmera.

“Satira je ono što čovjek uperi prema sebi ili prema onima koji imaju moć i privilegiju. Međutim, kada je neko autsajder na koljenima i vi ga ismijavate, to nije satira. Nije satira ismijavati beskućnika. To je sadizam. Postoji velika razlika između satire i sadizma. Charlie Hebdo je sadizam. To nije satira”, pisao je Norman Finkelstein.

Todd u svojoj sociološkoj studiji pruža još jedan važan uvid: “Fokus na islam zapravo otkriva patološku potrebu među srednjim i višim slojevima da mrze nešto ili nekoga... Ksenofobija je nekada bila ograničena na siromašnije slojeve društva, ali ovih dana se penje na vrh društvene strukture. Srednja i viša klasa traže svog žrtvenog jarca.”

Krug, koji je 2005. godine započeo (svojevremeno pronacistički) danski dnevnik Jyllands-Posten, a čija je kružnica išla preko sedmičnika Chralie Hebdoa, čini se da je  nedavno zatvorio (opet francuski) dnevnik Libération, objavivši “karikaturu” naziva “Ramazan u Gazi”. Crtež prikazuje od gladi izbezumljenog Palestinca koji juri miševe i žohare, a žena ga udara po ruci govoreći “c, c, c, ne prije zalaska sunca”, dok gladno dijete gleda, sve to u okruženju u kojem ispod ruševina viri ruka.

Tu obscenost Libé (kako se listu tepa) je ponosno objavio i na X platformi ranije poznatoj kao Twitter. To, a ne štampano izdanje, s punim je pravom izazvalo gađenje na toj platformi, ali ništa pretjerano ekscesivno. Oni koji su prepoznali (inače vrlo prepoznatljiv) stil Charlie Hebdoa nisu pogriješili. Autorka te gadosti je Corinne Rey, koja se potpisuje kako Coco, a koja je nekada radila za Charlie Hebdo.

Zapravo, Coco je preživjela masakr 2005. godine jer je pod prisilom teroristima otvorila kapiju zgrade u kojoj je redakcija. Nekog tragedije učine humanijim nekog ne. Njen odgovor na buru (u čaši vode) bio je koliko uvreda inteligencije toliko podjednako prezriv kao sama “karikatura”: “Mala antologija (vrlo mala eh) sranja, prijetnji i antisemitskih poruka dobijenih nakon ovog crteža objavljenog jučer u Libéu. Crtež (iza kojeg stojim u potpunosti!) koji naglašava očaj Palestinaca, osuđuje glad u Gazi i također ismijava apsurdnost religije.”

Samo dva mejnstrim medija obratila su pažnju na ovaj događaj. Izraelski Haaretz u apologetskom tonu, proglašavajući Coco žrtvom i, interesantno, otkrivajući nam da je glavni urednik lista Dov Alfon bivši obavještajac u elitnoj izraelskoj obavještajnoj jedinici 8200, a vlasnik francusko-izraelski tajkun Patrick Drahi. Nepotrebno reći, sve kritike na njihov račun svest će se pod rubriku antisemitizma.

Drugi je TRT World portal s podnaslovom “List koji je lijevo orijentisan lansira okrutnu sprdnju nad napaćenim narodom opkoljene Gaze bezosjećajnom karikaturom pod nazivom ‘Ramazan u Gazi’”.

Ne može se previdjeti činjenica da je krug kojim je islamofobija postala norma na kompletnom političkom spektru Zapada zatvoren u dnevniku koji je 1973. godine osnovao Jean-Paul Sartre. Isti čovjek koji je dvanaest godina prije toga, u predgovoru za knjigu afričkog filozofa Frantza Fanona Prezreni na svijetu, odobravao nasilje antikolonijalne borbe. Ujedno je i Libération napravio pun krug ismijavajući genocid nad kolonizovanim narodom.

Možda je dobro što, osim na društvenim mrežama, nije bilo veće, u stvarnom svijetu, reakcije na obscenost Libérationa. Pri tome ne mislim da je to odraz Vermeerschove priželjkivane “naviknutosti”. Jednostavno mislim da je jedina pravilna reakcija na tu mješavinu ismijavanja žrtava tekućeg genocida i njihove religije s gađenjem okrenuti glavu. Okrenuti glavu, ali zapamtiti i imati na umu.