U savremenom jeziku dominantan je oblik pridjeva hercegovački, koji se izvodi od imenice Hercegovina, pa se onda navode hercegovačko grožđe, hercegovački šipak, hercegovački duhan, hercegovačko nebo itd.
Pored ovog, kao složenica upotrebljava se i oblik bosanskohercegovački, koji se izvodi iz imena države Bosne i Hercegovine: bosanskohercegovački građani, bosanskohercegovačka javnost, bosanskohercegovačko tržište. A šta je ustvari sporno s pridjevom hercegovački? Ako se od imena Bosne izvodi pridjev bosanski, od Hercegovine bi pridjev trebao biti hercegovski ili hercegovinski, kao i npr. u općim imenicima iz kojih se izvode pridjevi pomoću navedenog sufiksa: brat – bratski, grad – gradsko, selo – seoski, škola – školska itd.
Istina, oblik hercegovski mogao bi se odnositi na titulu hercega, pa bi prihvatljiviji trebao biti hercegovinski. A pridjev hercegovački izvodi se ustvari iz oblika Hercegovac, a ne iz oblika Hercegovina, koji je izveden iz strukture: herceg-ov-in-a, odnosno Herceg-ov-in-a u značenju „hercegova zemlja“, a što upućuje na kombinaciju dvaju sufiksa čije se značenjsko porijeklo, između ostalog, veže za značenje prisvojnosti.
U bosanskom jeziku postoji još riječi koje su tvorene kao Hercegovina, dodavanjem navedenih dvaju sufiksa, kao npr. imovina: im-ov-in-a, djedovina: djed-ov-in-a, ili toponim Ljubovina: ljub-ov-in-a, iz čijih se oblika vrlo jasno može pokazati tvorba pridjeva: imovinski, ljubovinski, eventualno djedovinska (zemlja), i koji nedvosmisleno ukazuju na navedene principe izvođenja.
Imajući u vidu kazano, i naravno nemajući pretenzije proglašavati oblik hercegovački nepravilnim, neminovno je da će i dalje pridjev biti hercegovački a ne hercegovski ili preciznije hercegovinski. U jeziku često dominiraju navike! Mogu li se one mijenjati?
