Zahvalnost je, kao čin koji najčešće ima ritualan i kurtoazan karakter, složen osjećaj koji se javlja na temelju racionalne i emocionalne procjene onoga što se događa. Stoga, zahvalnost je najpotpunija kad lice, koje je izražava, tu zahvalnost najiskrenije i osjeća, odnosno kad je ona rezultat racionalne procjene i emocionalne povezanosti.

Postoji više vrsta zahvalnosti, a za nas Bošnjake je najvažnija podjela na individualnu i kolektivnu zahvalnost.

Na individualnom nivou svako biće unutar sebe osjeća zahvalnost pa je stoga vrlo teško ocjenjivati bilo čije (ne)iskazivanje zahvalnosti. Međutim, na kolektivnom nivou Bošnjaci itekako prepoznaju prijateljske poteze i one koji to nisu. Valjda je milenijsko iskustvo postojanja Bosne kod Bošnjaka razvilo osjećaj za kolektivnu (ne)zahvalnost. S tim u vezi, svaki iole razuman Bošnjak će se prije namrštiti nego li zahvaliti uglađenoj evropskoj diplomatskoj gospodi koja nam ovih dana dolazi u Bosnu i Hercegovinu, i to ciljano i perfidno Bošnjacima, kako bi im imputirali osjećaj zahvalnosti za sve što oni tobože čine za ovu državu, a što je gledajući prethodne decenije skoro ravno nuli.

Zapravo to što bi oni morali činiti, a ne čine, proističe iz mnogobrojnih aneksa Dejtonskog sporazuma, a kojima su se obavezali da će ova država ići naprijed i da je niko neće smjeti kočiti na tom putu. Da su te diplomate iskrene, kao što se predstavljaju, Bosna i Hercegovina bi već davno bila pod euroatlantskim kišobranom, kao što su to neke susjedne zemlje koje to, osim svojim geopolitičkim i strateškim položajem, ničim nisu zaslužile. S tim u vezi, sam geostrateški položaj Bosne i Hercegovine, kao i nametnuti eksperimentalni politički sistem, dovoljan su razlog da se Bosni i Hercegovini pristupi posebnije nego li bilo kojoj drugoj državi. Nije da se to ne može, nego se neće, baš kao što se nije htjelo ni spriječiti agresore i hegemoniste (velikosrpske i velikohrvatske) da počine genocid nad Bošnjacima, kao i dvostruki UZP na ovu državu. Vratimo se u blisku prošlost!      

Nakon što je u aprilu 2023. godine visoki predstavnik Christian Schmidt diktatorski i bahato eliminirao Ustav entiteta Federacije Bosne i Hercegovine, sa sigurnošću smo mogli kazati da će međunarodni faktori sinhronizirano krenuti u “zamazivanje očiju” iole s(a)vjesnim Bošnjacima kroz poduzimanje aktivnosti na svim poljima, od društveno-političkih do ekonomskih. Cilj takvih aktivnosti jeste odobrovoljenje, pridobijanje, kupovanje, samarenje, odnosno “preveslavanje” Bošnjaka, čija je izborna volja brutalno pogažena, samo da bi umjesto Bošnjaka s legitimitetom, došli Bošnjaci sa stranim servilitetom.

Iako je svim “zdravorazumskim” Bošnjacima jasno da ih u vlasti ne smije zastupati nijedan politički subjekt koji pripada tzv. trojci, izgleda da su Bošnjaci pali na šarene laži, te da bi ih za koju godinu mogla osvijestiti surova realnost kobnih političkih poteza koje povlače bezlični i bezidejni “trojkaši”.

A ko su ti politički servilisti koji danas predstavljaju Bošnjake?

Prvi među “trojkašima” jeste čovjek koji se uopće ne izjašnjava kao Bošnjak, iako predstavlja bošnjačku, odnosno “muslimansku” političku reprezentaciju. Naravno, on će kazati da predstavlja građane, a mi mu poručujemo neka uzme Ustav i pogleda da ova država nije uređena na građanskom principu, tako da je njegova pozicija među “trojkašima” ravna poziciji kukavičijeg jajeta. Umjesto da je završio kao neki ćata, da mu se našlo trećerazredno mjesto, on je preuzeo poziciju u izvršnoj vlasti lupetajući kojekakve gluposti o odlasku stranih sudija iz Ustavnog suda BiH i niz drugih nebuloza koje će samo Bošnjake koštati.

Drugi, već na zalasku svih svojih politički karijera, samo se izjašnjava kao Bošnjak, jer mu je to i dalje isplativo. Cijena njegovog kontinuiranog političkog posrnuća vidi se u njegovom otvorenom odlasku u strane ambasade po mišljenje, ali i po zaduživanju kod stranaca i sl. Taj veze nema o historiji Bošnjaka, ponosu bošnjačkome, stavu i odvažnosti, taj se ismijava s vjerskim osjećajima Bošnjaka, a veličinu cijeni po stepenu dopadljivosti drugima. Gledajući ga, čovjek pomisli da se ni on sam ne bi bavio tom politikom da ga neko od tutora na to nije prisilio, ucijenio, politički priprijetio sudskim postupcima, aferama... svemu onome što je već viđeno.

I konačno, treći “trojkaš” bio je najmanje uspješan trojkaš ondje gdje je i kad je to trebao biti. Predstavlja se velikim Bošnjakom, a zavadio bi i dva oka u glavi. Među Bošnjake uletio na lokalu, izlobirao i uvukao potrebnu masu pojedinaca iz istog stranačkog tijela, dobio podršku stranaca i uživio se u ulogu spasitelja Bošnjaka. Njega drma mesijanski sindrom, ali sve, pa i taj sindrom, ima svoju anamnezu. Brže-bolje se odaziva na sve lažne vapaje susjeda tvrdeći da su Hrvati u Bosni i Hercegovini obespravljeni izborom člana Predsjedništva, pritom ne gledajući širu sliku o obespravljenosti Bošnjaka u sistemu u kojem su prisiljeni gledati zastave fašističke tvorevine kao i političke subjekte presuđene za UZP. Tom “mesijancu” isuviše je teško kazati da je sve na što se žale bosanski Hrvati i Srbi po ustavu i zakonima ove zemlje, da im mi Bošnjaci nigdje nismo načinili zlo i zločine kakve su oni nama. Međutim taj neuspješni trojkaš izvještaj za svoj nerad ne podnosi Bošnjacima, koji ga nisu ni odabrali, niti će sve dok imaju pameti, nego strancima i susjedima, koji su njegovi klasični tutori i skrbnici. Historija svjedoči da Bošnjaci od ličnosti poput “trojkaša” nikad nisu imali nikakve fajde, niti će je imati, a šteta će se nakon njihovog političkog bluda, otklanjati godinama.

Eh sad, kad smo apsolvirali omražene “trojkaše”, zavirimo malo u atare njihovih tutora.

Prethodnih sedmica traje agresivna kampanja evropskih birokrata u Bosni i Hercegovini. Pošto su svojim aktivnostima stranci “pljunuli u lice” isključivo Bošnjacima, odlučili su se za dobro uhodane diplomatske poteze, objašnjavajući da se umjesto pljuvačke na bošnjačkim licima nalazi tek nekoliko kapljica rose. Da bi taj spin upalio odlučili su da se dodvore Bošnjacima opravdavajući istovremeno poteze “trojkaša”.

Stoga su brže-bolje na finansijskom planu ponudili nekakvu socijalnu pomoć za grijanje dijeleći po nekoliko eura građanima, dokazujući prije svega Bošnjacima, da je nova, “trojkaška” vlast bolja od svih prethodnih. Iz pravno-političkog aspekta pokazalo se da u mandatu “trojkaša” i pravosuđe radi svoj posao, odlučnom borbom protiv “visoke korupcije”, naravno isključivo one kojoj se može zalijepiti etiketa “bošnjačke”, jer Bošnjaci moraju shvatiti da su najjadniji, najbjedniji i najsmotaniji politički korpus zemlje, čiji se spasitelj se krije u “trojci”. Na koncu, iz geostrateškog aspekta, evropske birokrate odlučile se da Evropska unija dodijeli kandidatski status zemlji i otvori pristupne pregovore, objašnjavajući Bošnjacima, prije svih, jer bosanskim Hrvatima i Srbima instrukcije dolaze iz susjedstva, da su Bošnjaci napokon progledali.

I mahnitom insanu je jasno da se Evropa s nama igra, da kalkulira s nama, da mi imamo unutrašnje opstrukcioniste kojima se EU prilagođava, pa nam, ko biva, spušta kriterije. Klasična igra mačke i miša.

Naravno, suština evropske diplomatske aktivnosti nije zaštita Bosne i Hercegovine, a posebno ne Bošnjaka, nego prije svega njihovih “trojkaša” preko kojih računaju da će lakše i brže ispuniti želje Srbije i Hrvatske u našoj zemlji. Dok nam pripremaju gorku kašu, “trojkašima” evropske birokrate stavljaju politički oreol proglašavajući ih najuspješnijim političarima, praveći tako Bošnjake budalama.

Sve navedene evropske aktivnosti čista su demagogija, laž, prividno davanje, ustupanje, a u suštini se iza svega krije evropsko licemjerno taktiziranje, i isturanje Bosne i Hercegovine (čitaj Bošnjaka), kao topovskog mesa naspram rusko-srpskog sveta.

Nešto nam to zvuči poznato.

Ista ta licemjerna Evropa isturala je bosanskog kralja Tomaševića, šaljući mu u odsutnom trenutku i krunu od pape Pija II, što prethodno nisu željeli ni čuti, a kamo li učiniti. Međutim, kad im je Bosna trebala kao trabant, kao brana u zaštiti vlastitih stražnjica i evrospkih birokratskih pozicija, založili su nas. Naravno i tada, u dalekom 15. stoljeću, našli su potkupljive, servilne i podložne Bošnjane, poput kralja Tomaša, koji je pod evrospkim pritiskom i željom za dokazivanjem strancima svoje krstjane odlučno protjerivao dodvoravajući se tako Evropi koja ga je na kraju ostavila na cjedilu.

Na kraju, Bošnjak zdravog razuma shvatit će da Bošnjacima trebaju jake političke stranke, zdravi pojedinci i unutrašnja snaga što im danas više nego bilo kad ranije nedostaje. Na trenutak insan pomisli da smo imali jaču političku reprezentaciju u onim povijesnim dionicama kad nam je bilo najteže, kad smo se borili za vlastiti identitet, nego li danas. Ni oni koji se busaju u bošnjačka i patriotska prsa i žale zbog aprilskih diktatorskih odluka ne nude ozbiljniji iskorak, nema kritične mase na pomolu, nema snage, nema kuveta, sve se svelo na traćarije, sofru, lične interese i unutrašnje potpetljavanje, nema hrabrosti niti želje da se saberu rasuti Bošnjaci, samo zato da ne bi tako sabrani i politički osviješteni pokazali da se i nakon svih lomova i peripetija mogu sabrati, objedinjavajući svoje ključne institucije baš kao i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, do toga ne dolazi zbog dominantnih mahalskih šićara, zaštite vlastite pozicije i ličnih interesa. Plaše se Bošnjaci ozbiljnije krenuti, jer bi pojedinci mogli ostati bez pozicija, a onda bi i njihov patriotizam mogao splasnuti, pa čak i nestati. Zato, tapkamo, čekamo i “trojkaše” gledamo!