U ranom djetinjstvu, ponajviše od djeda, nene i amidže Ahmeda, naslušao sam se jezovitih priča o strahu i borbi protiv straha.

Sjećam se, u konačnici, hrabrost bi vazda nadvladavala strah, dobro bi pobjeđivalo zlo, a ja bih potom – nesvjestan poučne potke ovakvih, ruku na srce, za moj uzrast neprimjerenih, zapravo, grozomornih priča koje nikad ne bih (niti jesam) ispričao mojoj ili bilo čijoj djeci – lijegao u krevet sav isprepadan i čvrsto pripijen uz majku.

Tako, jedna od tih priča, doduše ne odveć strašna, koju sam u to vrijeme čuo od amidže Ahmeda i koju, sukladno mojim dječačkim godinama, bezbeli, nisam razumio, a, bojim se, ni najbolje zapamtio, ide otprilike ovako:

Nekad i negdje bio neki kabadahija. Povremeno je dolazio u izvjesno selo i maltretirao seljane. Kad bi čuli njegovo urlanje, psovke i prijetnje, seljani bi se panično zaključavali u kuće i drhtali od straha.

Na njegove pozive da izađu i suprotstave mu se nisu odgovarali, pa bi kabadahija, sav u srdžbi, provaljivao u neku od kuća i tukao ukućane.

I tako godinama.

Sve dok jednog dana kroz selo nije naišao neki putnik-namjernik.

Čuvši kako kabadahija bjesni, psuje i prijeti, prišao mu je i uzviknuo:

– Šta ti je, blentovino?! Šta se dereš?!

– Ama, je l' ti to meni – zapanjeno će nasilnik.

– Tebi, tebi! Drugog ahmaka, koliko vidim, ovdje nema!

– Znaš li ti ko sam ja?!

– Ko god da si, sebi si! Zaveži labrnju i to odmah! Drekneš li još samo jednom, ima da te nema! Hajde, mrš, smradu ljudski!

Kabadahija zanijemi, preblijedi i, svjestan da je naišao na čovjeka bez straha, jačeg i silnijeg, brže-bolje pobježe iz sela i ne vrati se ponovo nikad više.

Dakako, slično kao u klasičnoj perzijskoj poeziji u kojoj su likovi najčešće depersonalizirani i simboliziraju nešto sasvim drugo, u ovoj amidžinoj priči, kasnije ću to shvatiti, nije bilo nikakvog konkretnog, otjelotvorenog kabadahije niti jačeg i silnijeg putnika-namjernika.

Ono što mi je pokušao saopćiti i približiti jeste da je prvi oličavao brutalnu, bešćutnu vlast, a drugi artikuliranu i snažnu građansku kolektivnu svijest, onu svijest koja ne može niti želi živjeti u ambijentu svekolike obespravljenosti, poniženosti i egzistencijalnog straha.

Međutim, ovo je tek bajkovita priča sa sretnim svršetkom i ništa više od toga.

U našoj sociopolitičkoj stvarnosti, nažalost, putnik-namjernik nikako da prođe “kroz selo”. A dobro bi nam došao.

Razlog?

Pa možda i nije baš toliko snažan i silan. Ili se varam?

S druge strane, kabadahija iliti proizvođača strahova sve je više i sve su osioniji.

Može im se. Ovo je njihovo vrijeme (a koje nije?).

Strah koji neštedimice produciraju paralizirao je “seljane”.

Otpora nema. Bar ne izrazitijeg i produktivnijeg.

A kako stvari stoje, u dogledno vrijeme teško da će ga i biti.

S treće strane, a u ovome se krije i odgovor zbog čega izrazitijeg otpora nema, nakaradni proces “prevrednovanja svih vrijednosti”, čiji su kreatori (tačnije – izvođači radova) upravo oni, kabadahije, već je okončan, uobličen i, kojeg li jada, legaliziran i legitimiziran.

A gdje je artikulirana i snažna građanska svijest? Šta je s njom?

Odlično pitanje na koje, bar zasad, razložan odgovor nije moguće dati.

Možda tek ovo: ta je svijest grohnula, klonula u tešku apatiju, a u određenoj mjeri i pristala biti uz kabadahijske skute te im revno, bespogovorno služiti.

Jadno?

I više od toga.

Putnik-namjernik pod hitno nam treba.

Valjda će doći.

Čim prije.