Stojim pored mezara moje A. Skamenjen. Godišnjica je njenog preseljenja, dvadeset i prva. Bila mi je dobar drug, najbolji. Neizmjerno mi nedostaje. Ovdje se zaustavljam, sve ostalo isuviše je lično.

U blizini je i mezar hadžije M. D., čovjeka koji je snažno utjecao na mene, napose u mojoj ranoj mladosti, u formativnom razdoblju, razdoblju svekolike dezorijentiranosti, riječju, blago, nenametljivo, kakva je bila i njegova plemenita priroda, davao mi je jasne i, ispostavit će se, učinkovite smjernice. Velika mu hvala na tome.

U svemu je bio osoben, drukčiji, autentičan, nikad loše volje, vazda vedar, predusretljiv, a njegova zahvalnost na nekoj hediji, pa i najmanjoj, cigareti recimo, izazivala je i iznenađenost i podsmijeh (razboriti su iznenađeno gledali u M., glupani se podsmjehivali).

Helem, kada bi ga neko ponudio cigaretom, hadžija bi se ljubazno zahvalio, pa cigaretu stavio na grudi, prinio usnama, poljubio i, na koncu, dodirnuo njome čelo, praćen, kako rekoh iznenađenim i podsmješljivim pogledima (ovakav “duhanski performans”, ekspresivan i ne bez meni jasne simbolike, o čemu ovom prilikom ne bih, u Tuzli dotad nije viđen, pa otud i takve reakcije prisutnih).

Potom je cigaretu dugo razmekšavao, mirno, sasređeno, polahko pripaljivao, šibicom isključivo, i pušio s takvim užitkom, posvećenošću čak, da mi se katkad javljala primisao kako duhan ustvari postoji samo zbog ljudi poput njega.

Bio je derviš, nakšibendija. Nikad to nije isticao, naprotiv, krio je. Mnogo je znao, ali znanjem se nije razmetao, štaviše, ne sjećam se da je, osim svojedobno meni, ikada pričao o vjeri i vjerovanju. Živio je vjeru.

Jednom, početkom juna prve ili druge poslijeratne godine, sjedio je hadžija na klupi u haremu Behrambegove džamije, pod stablom procvjetale, miomirisne lipe, čekao akšamski ezan i pušio gradačačku škiju.

Bio sam u blizini i razgovarao s poznanikom.

– Dedo, ne valja ti to! Duhan je haram! Zar nisi znao – priđe mu i reče nekakav mlađahni “novomusliman”, onizak, mršav, “zabrađen” u nekoliko paperjastih dlačica na pubertetski bubuljičavom licu.

– Nisam, sine, nisam. Evo, ako je tako, sad ću je ugasiti – odvrati mirno i zaista ugasi cigaretu.

– Eh, tako, lijepo! A sad, pošto vidim da si neuk i skorašnji u vjeri, ispričat ću ti nešto, koristit će ti, da ne praviš slične greške – nadobudno će, nemajući pojma s kim priča, nedozreli dječarac.

– Aman! Zar baš? De da čujem, drago moje dijete, da i ja štogod naučim, pa makar pod stare dane – bezmalo radosno uzvrati.

Dalje nisam slušao.

Ili tek nešto malo.

Ali jesam gledao.

U hadžiju.

I čudom se čudio.

Gledao sam i načuditi se nisam mogao njegovoj nestvarnoj strpljivosti, toleranciji, odsustvu sujete, ljutnje, spremnosti iliti sposobnosti da pažljivo sasluša bilo šta i bilo koga, pa i egzaltiranog neznalicu koji je varenom i pečenom hadžiji M. samoljubivo pojašnjavao da je voda zaista mokra, a trava neupitno zelena.

Velim, čudom sam se čudio i, dok sam gledao kako sasređeno sluša u svakom smislu nedozrelog momčića, pitao se – ko je, ustvari, ovaj čovjek, poznajem li ga imalo ili čak uopće nakon tolikih godina provedenih skupa.

Poslije akšama, hadžija i ja sjedimo pod miomirisnom lipom i šutke odbijamo dimove.

– Tebi onaj baš dobro “otvori oči” – rekoh.

– Pusti to. Mlad je, zelen. U njegovim godinama ljudi su puni samopouzdanja, misle da sve znaju. Ne zamjeri, ali i ti si bio takav. Stoga, neka, neka, sve u svoje vrijeme, pa tako i njegovo neznanje.

Ništa ne rekoh, nije se imalo šta reći.

Po izlasku iz mezarja, premda je dan hladnjikav, pravim pauzu i sjedam na klupu. Na suprotnoj klupi, pet-šest metara dalje od mene, sjede dva momčića zagledani u telefone s fiksiranim poluosmijehom na ukočenim licima. Ništa ne govore, ni na šta i ni na koga ne obraćaju pažnju, pa ni na mene.

I tad shvatih koliko se sve nepovratno promijenilo. Gledam ih, a nedozreli dječarac iz harema Behrambegove džamije učini mi se simpatičnim, dragim čak, jer, za razliku od njega, pa kakav god bio, ovi anemični, u neku drugu dimenziju zatočeni likovi zasigurno nikad, ali baš nikad hadžiju M. ništa ne bi pitali, ne bi ga niti pogleda udostojili.