Ima pedeset šest godina.

Izgleda mnogo starije.

Izborano lice, duga kosa, prosijeda brada, rijetka.

Iz ugledne je tuzlanske porodice.

Nije bez obrazovanja, na vrijeme i iznimno uspješno završio je Građevinski fakultet.

Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u Mostaru, a rat, stjecajem okolnosti, u Sarajevu.

Vratio se u Tuzlu.

Formirao porodicu.

Razveo se.

Žena, bivša, s dvije kćerke, otišla je u Austriju.

Živi sam.

Ne radi. Godinama.

Daje instrukcije iz matematike i fizike.

Tako preživljava.

Uvijek je vedar.

Voli pričati viceve.

Ne baš duhovite.

Dolazi u džamiju.

Druži se s vehabijama, a vehabija nije.

Ni derviši mu nisu mrski.

Katkad dođe u tekiju.

Sluša dersove iz Mesnevije.

Ilahije voli, Nuri džemali osobito.

Izlazi iz tekije kad se formira halka za medžlisi zikir.

U kafane i kladionice ne zalazi.

Vozi bicikl.

I zimi i ljeti.

Automobil nema.

Nije nametljiv.

Nije član ničega.

Niti želi biti.

Ne govori ružno o drugima. Nikad.

Puno čita.

O pročitanom ne govori, osim kad je upitan.

Puno putuje.

Biciklom.

Često, za ljetnih mjeseci, odlazi u Podorašje, na rijeku Jasenicu.

Kupa se.

Lovi ribu.

Ulovljenu ribu vraća u rijeku.

Zimi odlazi na bliže destinacije, na rijeku Oskovu i jezero Bistarac.

Voli vodu.

Voli i šumu.

Razumije se u ljekovite biljke.

Odlazi na Majevicu da bi ih ubrao.

Pripravlja razne čajeve.

Dijeli ih.

Besplatno.

Ne drži ga mjesto.

Nakon džume, kad se nađe u društvu, ispriča dva-tri neduhovita vica, popije kahvu nabrzinu, opravda se nekom neodložnom obavezom i ode. Niko mu ništa ne zamjera, svima je sve jasno. Čovjek nije dobro. Težak teret nosi.

Noću luta.

Dugo i daleko.

Doduše, s određenim ciljem.

Zapuca u neko od prigradskih naselja, Solinu ili Kreku, klanja nastupajući namaski vakat, a potom, pješice jer bicikl noću ne vozi, žustrim korakom i pogrbljenih leđa vraća se nazad.

Živi u raskošnoj kući.

Vili, zapravo.

Dao ju je, između dvaju svjetskih ratova, izgraditi njegov djed, prebogati tuzlanski industrijalac.

Ne hvali se time.

Nema ni razloga, svjestan je toga.

Ekser nije zakucao u tu kuću.

Tek je, kao jedan od nasljednika, ušao u raskošnu vilu i nastanio se u prostranom, za njegove potrebe odveć velikom potkrovlju.

Posao ne traži, mada je njegovo zanimanje traženo.

Gdje god pogled seže i noga kroči, u Tuzli se nešto gradi.

Ne priča o tome.

Niko mu ne postavlja takva pitanja.

Njegova stvar.

Tako je najbolje.

Neka svako radi onako kako misli i treba.

Prihodi od instrukcija iz matematike i fizike, reče jednom, sasvim su mu dovoljni za pristojan život.

Dobro je ako je tako.

Tuzlu voli.

Jako.

Tu se ne slažemo, ali u verbalne konflikte ne ulazimo.

On je pravi, klasični Tuzlak, meni, pak, tuzloljupstvo blisko srcu nije. Često sam odlazio iz Tuzle. Bježao, tačnije. Nikad nisam uspio identificirati se s kolektivnom psihologijom mog rodnog grada. Osjećao sam ga tuđim, meni nepripadajućim, nakrivo sam srastao s njim, bolno, prebolno, a danas, kad sam ozbiljne godine natovario na leđa, kad sam zadjedio, jasno uviđam kako sve to skupa nije ni važno i počinjem, na začudan, teško objašnjiv način, pomalo voljeti Tuzlu. Nazor? Ne, nipošto. Posljedica je to mog konačnog izmirenja s rodnim gradom, a smjerna ljubav prema njemu tek je nedostajući kamenčić u nutarnjem mozaiku koji sam decenijama s mukom slagao i napokon uspio posložiti. Neka. Lijepo. Odahnuo sam. Eto, tako stvari stoje.