Godine prebrzo prolaze. Od prošlog do ovog ljeta, čini mi se, kao treptaj okom. Godine ostavljaju i tragove, svakakve. Ovog ljeta, za razliku od prošlog, jasno to pa i bolno osjećam, bolešljiviji sam, šutljiviji, usamljeniji...
Ali, dok koračam mahalom, primjećujem da se oko mene, u mom neposrednom okruženju, malo toga promijenilo, gotovo ništa: ponovo dvije “rakijaške kole”, jedna na prostranoj terasi, druga u nevelikoj avliji; isto zalazećim zlatnim zrakama osunčano predvečerje; isti akšamlučari, kao da se od prošlog ljeta s mjesta pomjerili nisu; isti ljubazni i obzirni pozivi da im se pridružim; isto moje ljubazno odbijanje.
Isti je i starina O., tih, šutljiv, pobožan, vazda s bijelom kapicom na kao snijeg sijedoj glavi, a, koliko mogu primijetiti, isti mu je i pogled: bezizražajan. Tromim, staračkim hodom šetka uzanom avlijom s rukama na leđima, povremeno naslonjen na ogradu pravi predah, gleda u bučne, raspojasane akšamlučare, a na licu mu se ne može ništa iščitati: ni prezir, ni uznemirenost, ni razočaranje, baš ništa.
Kako je buka prevelika, a O. slabo čuje, pozdravljam ga podignutom rukom. On na isti način otpozdravi, osmjehnu se, vedro, od srca, kao da ga se sve to što vidi i pomalo čuje uopće ne dotiče; kao da je bučna rakijaška kola tek nelijep san, nešto daleko, tuđe, potpuno mu strano i nebitno.
Osmijehom mi dobri starina poruči kako je sve to skupa ništa drugo do puka iluzija iliti prolazna osjetilna obmana koja će trajati kratko, izmahnitati se i netragom nestati.
I da, kao takva, i to iščitah iz O. osmijeha, nije vrijedna ljutnje, unutarnjeg nemira, jer naša mahala oduvijek diše i bitiše upravo tako, a kada dođe vrijeme za to, za podvlačenje crte i ispostavljanje računa, svako će naći svoje, svoj zalog, tačno u bobu, bez laži i prevare.
– Ovi ga baš pretjeraše. Skoro svake večeri bihuzure komšiluk. Zaspati se ne može od njihovog asiluka – reče komšija S.
– Eto, tako je. Šta se može – odvratih tek da nešto kažem.
– Tebi ovo ne smeta?
– Rođen sam i odrastao ovdje. Uvijek je ovako bilo.
– Zar baš? Znaš, skorašnji sam u ovoj mahali, pa... Veliš, uvijek je bilo ovako... A u tvom djetinjstvu?
– I gore. Rijeka alkohola, svađe, tuče... A policija skoro da nije ni izlazila iz mahale. Cijelo je moje djetinjstvo obilježeno nasiljem.
– Zaista?
– Da.
– Tukao si se?
– Često. Nisam imao izbora.
– Jesi li nekad fasov'o?
– Rijetko. Brat mi je bio učitelj i zaštitnik.
– On?! Nikad to ne bih rekao za njega. Tih, miran čovjek.
– Svi to kažu, ali svojedobno je bio opasan lik, i ne samo u mahali. Nikog se nije plašio. A ovo što ću ti reći tek će te jako iznenaditi.
– Šta?
– Bio je učenik generacije u osnovnoj školi i dvostruki republički prvak na takmičenjima iz matematike i fizike.
– Ma, daj, nemoj me zezat!
– I, pride, državni viceprvak. Takmičenje je, ako se ne varam, održano u Novom Sadu.
– Ne znam, ne znam... Genijalac i kabadahija u istoj ličnosti... Kako je to moguće?
– Nije on bio kabadahija.
– Kako nije? Pa ti sad reče da je bio opasan lik!
– Prezirao je nasilje i nasilnike, naročito one koji su iz obijesti maltretirali slabije od sebe. Ilustracije radi, a bio sam nekoliko puta i prisutan, počesto nije poznavao ni nasilnika ni žrtvu nasilja. Prišao bi kabadahiji, bez riječi otrpio uobičajene psovke i uvrede, patosirao ga s dva-tri munjevita krošea, okrenuo se i otišao. Dalo bi se o ovome još puno pričati, ali, u najkraćem, to je to. Takav je bio.
– Znaš šta! Hvala ti.
– Na čemu?
– Okrijepio si me ovom pričom. Sada mi je nekako lakše podnositi ove bihuzurdžije.
– Drago mi je ako je tako. I zapamti: ovdje je uvijek sve isto. Prilagodi se – rekoh i pođoh dalje.
