Strašno sam umoran.
To bi mogao biti razlog, zapravo, to jeste razlog zašto su moji tekstovi u posljednje vrijeme kratki, ogoljeni, otvoreni za (uf, ovo je pretenciozno, ali ću ipak napisati) opširnija dopunjavanja, dopisivanja, sagledavanja, tumačenja, reinterpretiranja, kako god. Recimo, nakon uvodne rečenice u ovom tekstu, čitatelj, u glavi ili na neki drugi način, pod uvjetom da mu je uopće do toga, serbes može domisliti ili dopisati bilo šta i tako kreirati novo čitanje i tumačenje napisanog. Ne bi mi smetala takva vrsta koautorstva. Naprotiv.
Iluzija?
Djetinjarije matorog i strašno umornog čovjeka?
Ne, ne bih rekao da je tako.
Samo sam drukčiji od drugih autora, suštinski drukčiji.
Evo i kako:
Danas pročitah da je premijer Tuzlanskog kantona, mlađahni Irfan Halilagić, primio pet istaknutih pisaca, tuzlanskih i iz okolnih gradova, a povodom njihovog prijema u članstvo Društva pisaca Bosne i Hercegovine te tom prilikom, pored ostalog, rekao “da je to veliko priznanje za njihov cjelokupni dosadašnji rad, ali i priznanje za sve pisce i književnike s područja Tuzlanskog kantona”.
Kako sad to?
Priznanje i meni?
Šta ja imam s njihovim prijemom u Društvo pisaca Bosne i Hercegovine?
Prvo, nisam član tog Društva, drugo, nisam ni istaknut, ni poznat, ni priznat.
Niti to želim biti.
Mislim, poznat i priznat.
E, to me čini drukčijim.
Pišem zato što moram.
Oni, istaknuti pisci, očito ne.
I dobro je da je tako.
Nisu ni svjesni koliko su sretni.
Jer, da ne moram, a za razliku od pet istaknutih, priznatih i, koliko mi je poznato, dobro uhljebljenih pisaca, ni slova više ne bih napisao.
Šta će mi to?
Objavio sam neke knjige i dobio neke nagrade.
Za historiju planetarne književnosti od mene sasvim dovoljno.
Uzgred, moj me grad nikad nije priznao.
Promociju neke od mojih knjiga u Tuzli nisam imao, odnosno jesam, promovirao sam roman Ruski dnevnik, ali ta je promocija bila iznuđena.
Da, iznuđena.
Iznudili su je Julijana Matanović i urednik u VBZ-u Goran Simić.
Godine 2009. bio sam, s izvjesnim Draganom Pavelićem, finalista VBZ-ovog anonimnog natječaja za najbolji neobjavljeni roman na štokavskom govornom području.
Petočlani žiri nagradu je dodijelio Paveliću, a nakon dvodnevnog vijećanja, u fotofinišu, kako mi je prije promocije Simić pojasnio, mada nisam tražio nikakvo pojašnjenje.
Nisam ni uzdahnuo za nagradom koja mi je za dlaku izmakla.
A nisam zato što, opet naglašavam, ne želim biti poznat i priznat.
Knjiga je objavljena naredne godine i, bez mog znanja, uvrštena u književnu cirkusijadu koja se zove Cum grano salis.
O promociji moje knjige obaviješten sam dva sata ranije.
Mislio sam da me neko zeza, jer pojma nisam imao ni o čemu niti me je sve to skupa zanimalo.
Jedva sam nekako pristao.
I desila se promocija.
Iznuđena, kako rekoh.
Progonitelj je bio izričito protiv toga, ali su ga Julijana i Goran uspjeli slomiti.
Pristao je.
Goran me je poslije pitao jesam li u sukobu s njim.
Odgovorio sam odrično i dodao da se taj lik uglavnom sukobljava sam sa sobom.
Goran se samo osmjehnuo.
Sve mu je bilo jasno.
Dakle, strašno sam umoran.
Danas to rekoh Almiru, prijatelju, komšiji i ratnom saborcu.
Obojica smo učestvovali u odbrani domaje, a potom, narušenog zdravlja i nikom potrebni, kao psi ostavljeni na ulici.
On reče da se osjeća isto tako, umorno, matoro, potrošeno.
Šutimo.
“Gledaj od čega živiš, a sve ostalo pusti da ide kako ide”, reče kad smo se razilazili.
Ne rekoh ništa.
Krenuh.