Bilo je to ovako: godina je ratna, nebitno koja, sve su bile strašne. Kasno je proljeće, negdje smo na Majevici, usred guste, polumračne šumetine. Polusatno granatiranje naših položaja, jedno od dvaju dnevnih, napokon je stalo. Doslovno osluškujem tišinu jer nakon žestokih, zaglušujućih detonacija naokolo se ništa, ali baš ništa ne čuje. Nestvarno je tiho. Ni ljudskog glasa, ni cvrkuta ptica, ni daška vjetra i škripe grana u krošnjama ogromnih, višestoljetnih stabala. Ništa. Zastrašujuće. Srećom, kratko to traje, dvije-tri minute, a potom tišinu razbije žamor, slabašan pa sve jači. To moji saborci, oprezno, iskusno, nakon što su pažljivo oslušnuli sablasnu tišinu, izlaze iz rovova i psuju na pasija preskakala. Izlazim i ja s knjigom u ruci. Sjedam, naslanjam se na stablo bukve i čitam. Bacim pogled katkad preko knjige i vidim podozrive i podsmješljive izraze lica mojih novopečenih, listom neukih saboraca u čiju sam jedinicu, stjecajem okolnosti, premješten nekoliko dana ranije. Doduše, verbalnih provokacija nema jer, poučen iskustvima sa sličnim likovima, još prvog dana sam im, onako usput i jezikom koji jedino razumiju, jasno sugerirao kako sam iznimno prijeke naravi te da uopće nije razborito kačiti se sa mnom. Blefirao sam, naravno, a ruralci su se umah primili, reterirali i ostavili me na miru.

Međutim, podozrivih i podsmješljivih pogleda nije usfalilo. Nikako im nije bilo jasno zašto čitam knjige i kakva korist od toga.

Gledano iz njihove ruralne perspektive, a to ću ubrzo doznati od saborca F., pravi muškarci ne čitaju knjige ili barem ne bi trebali.

Knjige čitaju šonje i uopće slabići, a muškarčine rade teške fizičke poslove u njivi, u šumi, oko stoke, a navečer, po povratku kući, šutljivi i natmureni sjedaju za siniju, nešto malo pojedu, pa se prihvate ljute mučenice i još ljućeg duhana dok žene bdiju nad njima, krotko, također šutljivo, i bespogovorno izvršavaju svaku njihovu naredbu, neverbalnu najčešće iliti –  muškarčine okom, žene skokom.

– Veliš, takvi su pravi muškarci – rekoh F., koji se, oprezno i okolišajući, osmjelio natuknuti mi kako muškarci, ako to zaista jesu, nipošto ne bi smjeli čitati knjige.

– Eto, baš taki. Nego, ostavi se ti tije knjiga, bolje ti je, more njeko pomislit da si anam onaj – još smjelije će.

– Kakav sad anam onaj? Šejtan?

– Ma, kaki, nije to.

– A šta jeste?

– Peder.

– Peder zato što čitam knjige?!

– Ne velim ja to, ne velim... Al, eto, tako se priča za ote što puno čitaju knjige, tako sam čuo, tako... A ne velim za tebe, dina mi, nego nako ja to, ne zamjeri – štrecnu se ruralac kada je osjetio da je prekardašio, pa brže-bolje skoči na noge i ode.

Ipak, primio sam k znanju njegovu sugestiju i prestao čitati knjige. Neshvaćen, neprihvaćen, ništa mi drugo nije ni preostalo.

Baš kao i nekad davno, koncem sedamdesetih godina, kada sam, premda darovit, bezuspješno pokušao igrati košarku u juniorskom timu u KK “Sloboda Dita”. Ni tada nisam bio prihvaćen, ali ne zbog čitanja knjiga nego zbog mog socijalnog statusa. U nadmenoj optici mojih saigrača, onovremenih guzonjinih sinova, percipiran sam bezmalo kao biće niže vrste te, posljedično, ekskomuniciran (niko nije govorio sa mnom izuzev inertnog trenera), a na treninzima i utakmicama podmuklo opstruiran. Nikako nisu mogli okabuliti to što sam sin tamo nekakvog ubogog rudarskog smjenovođe i, pride, duplo bolji od njih te su sve poduzeli kako bi me izbacili iz tima (ovdje se čak može govoriti i o snažnim proplamsajima fašizma, pa eto materijala za promišljanje revnim čuvarima antifašističkih tekovina u ovom gradu, dakako, ako im je uopće do toga). Nervirao sam ih još neko vrijeme redovitim dolascima na treninge, sve do jedne večeri: tokom nekakve prijateljske utakmice, nakon defanzivnog skoka, lakonski sam, iza leđa, proslijedio loptu do beka i, umjesto u napad, polahko, bez ikakve hiće, krenuo ka izlazu iz dvorane. Sudija mi je najprije svirao tehničku grešku, a potom i isključenje. Ni osvrnuo se nisam. To je bilo to.

Na samom kraju, i ne bez razloga, jedna sarajevska sličica, kratka, jezgrovita. Dvojica poznanika i ja spuštamo se autom niz Vratnik. Noć je, jesen, vraćamo se u Tuzlu. Šutimo.

– Iz ovog grada uvijek mi je dolazilo samo dobro, a na prste jedne ruke mogu nabrojati šta mi se lijepo desilo u Tuzli – rekoh.

– Jesi li ti Tuzlak – jedan će.

– Jesam, nažalost.

Ne reče ništa. Pametan čovjek.