Komšija Emin, kao i obično za lijepih dana, stoji naslonjen na avlijsku kapiju i puši. Netremice je zagledan u Tušanj, rodnu mu mahalu. Ondje je i mezarje. Svi njegovi, iz loze Selimovića na koju se štikla s majčine strane, ukopani su u njemu. Osim rođaka mu Meše. On je sahranjen u Beogradu. Vele, bila je to Mešina izričita želja. Priđoh mu. Prenuh ga pozdravom iz duboke zamišljenosti.
– Ah, ti si! Šta ima?
– Dobro je.
– Mršav si.
– Eto...
– Dobro te je pretrala operacija.
– Operacija sama po sebi nije.
– Nego šta?
– Cijeli proces.
– Oskudan režim ishrane?
– Prisilan. Dva sam šava imao u usnoj duplji.
– Nisi mogao žvakati?
– Ne.
– Koliko je to trajalo?
– Dvadeset osam dana.
– Nezgodno.
– Prošlo je. Nadam se.
– Ipak si premršav.
– Imam šezdeset godina.
– Zar toliko?! Kad prije omatori, čovječe!?
– O tome i govorim.
-Ne razumijem.
– Prošao sam kroz jako tešku psihofizičku tegobu. Traumu, zapravo. Ne mogu se brzo oporaviti.
– Zato što imaš šezdeset godina?
– Da.
– Želiš reći da bi se brže opravio da si mlađi, da imaš, recimo, četrdeset godina?
– Izgleda da si shvatio.
– Nema to bitne veze s godinama, pogotovo ne s tvojim. Ne bih se složio.
– Ne moraš.
– Ljut si?
– Nisam, razgovaramo.
– Jeo si, pretpostavljam, blendiranu hranu?
– Da.
– Jesi li izbalansirao omjer ugljikohidrata, proteina, minerala i vitamina?
– E, moj Emine...
– Šta?
– Ništa, ništa... Nego, primijetio sam da gledaš u rodnu mahalu i mezarje. Emotivno-nostalgični refleks?
– Jeste, priznajem. Sve je moje ondje. Srce mi je ostalo u Tušnju.
– Tvom rođaku nije.
– Kojem?
– Meši.
– Imaš nešto protiv Meše?
– Baš ništa. Samo konstatujem da mu je srce ostalo u Beogradu. Mislim na fizičko srce, a duhovno srce druga je priča.
– Tako je on htio.
– Znam. I poštujem.
– Veliki je hizmet učinio dini-islamu. Nedugo po izlasku romana Derviš i smrt neka je zagrebačka izdavačka kuća odštampala deset hiljada primjeraka Kur’ana.
– Tačnije, trideset hiljada.
– Znaš za to?
– Naravno.
– Prijatno si me iznenadio. Ja sve mislim…
– Šta? Da mrzim Mešu? Griješiš. Veliki je hizmet učinio i derviškim redovima. I ne samo u Bosni. Svi tarikatski ljudi to znaju i odaju mu dužno priznanje. Većinu dotad prisilno zakatančenih tekija otkatančio je, jednu po jednu, ovaj čudesni roman. Mogu navesti i konkretne primjere, ako te zanima.
– Misliš li da je Meša imao takvu viziju dok je pisao roman?
– Teško pitanje. Ne znam.
– Ja sam uvjeren da jeste.
– Kako?
– Osjećam.
– Ja, opet, osjećam tvoj osjećaj.
– Sad si mi još draži!
– Tiše pričaj. Čut će te žena. Pomislit će...
– Ma nek’ čuje ko god hoće! A sad hajmo kod mene kahvu da pijemo, hurmašice da jedemo, dok još možemo, dok smo još živi, a i Nevresi da kažem koliko si mi drag! I, molim te, ne odbijaj me!
– Ako već insistiraš...