Kada sam prije nekog vremena bio u Banjoj Luci i kada sam pred njezinom ljepoticom i UNESCO-ovim zaštićenim spomenikom kulture zborio o lirskoj usmenoj poetskoj tradiciji Bošnjaka, tokom izlaganja omaknula mi se riječ dijaspora. Netom nakon izlaganja, priđe mi neki čovjek, sav usplahiren i uzbihuzuren, ljutito mi kazavši da on nije nikakva dijaspora niti dijasporac. Također sam više puta čuo od naših ljudi koji žive izvan domovine da ne vole da im se kaže da su tzv. dijaspora. Da vidimo u čemu je problem.
Riječ dijaspora grčkog je porijekla, izvedena od oblika diasporá, što doslovno znači „raspršenost, raštrkanost“. U terminološkom smislu prvenstveno podrazumijeva raseljenost neke etničke, vjerske ili nacionalne skupine izvan matičnog podneblja, odnosno dio neke zajednice koji živi izvan domovine, čija je migracija uvjetovana različitim faktorima: političkim, ekonomskim, socijalnim, čuvajući pri tome svijest o svome porijeklu. A u nepisanim pravilima često se kaže da je bolje kazati iseljeništvo nego dijaspora. Iseljeništvo možda jeste bolji izraz, jer je „bosanskiji“, ali u terminološkom smislu iseljeništvo ne mora podrazumijevati očuvanje svijesti o identitetu, iako nije isključeno da bi se to značenje moglo razviti.
Zato ne treba čuditi da se u rječnicima dijaspora prevodi kao iseljeništvo, ali ova riječ nema striktnu terminološku vrijednost kao dijaspora, i naravno podrazumijeva neke drukčije semanteme značenja. Dijaspora nije nikakva pejorativna riječ, niti je ijedan rječnik tako definira. Prema tome, ne bi trebalo biti ljutnje u tome ako se kaže dijaspora, ili pak iseljeništvo, ili pak emigracija.
Samo da je bude što manje!
