Svojevremeno je zabilježena jedna jezička rasprava o tzv. islamskoj vjeroispovijesti, gdje se izvedenica vjeroispovijest posmatra iz perspektive značenja i adekvatnosti upotrebe u sintagmi s riječju islamska. Prema nekim tumačenjima koja se mogu naći u javnom prostoru, vjeroispovijest je riječ koja se ne bi trebala upotrebljavati u datoj sintagmi. Objašnjenje za takav stav veže se za tumačenje riječi ispovijedanje koje se vrši pred svećenikom prema doktrini katoličke crkve, zbog čega takva praksa nema veze s naukovanjem islama. A je li to zaista u jezičkom smislu tako?
Ono što odmah može zapeti za oko jeste činjenica da u takvom tumačećem gardu dolazi do miješanja dviju leksema istoga postanka: ispovijed i ispovijest – zbog toga što obje ove lekseme stoje u značenjskoj vezi s glagolom ispovijediti odnosno ispovijedati. Do miješanja osnova dolazi i zbog toga, što se u leksemi ispovijest „krije“ nekoliko elemenata riječi: iz-po-vijed-, gdje se završni element -d- (kao i -t-) u nekim izvođenjima može zamijeniti skupinom -st-, kako to npr. pokazuje infinitiv glagola mesti – čiji je prezent metem.
Dakle, u bosanskom jeziku riječ ispovijed primarno označava katolički obredni religijski postupak oslobađanja od grijeha pred svećenikom. Ispovijest, pak, primarno označava detaljan opis nekoga stanja koje dolazi nakon pokajanja zbog učinjene greške. Tako se npr. u Institutovu Rječniku bosanskog jezika iz 2007. godine navodi sljedeće: „ispovijed (...) čin priznanja svojih grijeha i traženje oprosta (u katoličanstvu); iskreno i javno priznavanje grešaka; priča o životu i o svemu što je kome priuštio; ispovijest”, gdje se ispovijest i ispovijed donekle značenjski izjednačuju, a u nekim drugim leksikografskim djelima na sličan se način tumače navedene lekseme. Prema faktičkom stanju, ne bi bila greška ove dvije lekseme odvojiti i protumačiti njezina značenja u osnovnim i izvedenim značenjima. Prema tome, ispovijed bi primarno označavala religijski karakter čina oslobađanja od grijeha, a sva ostala značenja trebala bi se odnositi na ispovijest.
Ono što eventualno izaziva miješanje značenjskih kategorija jeste činjenica da se obje izvedenice, i ispovijed i ispovijest, izvode iz prasl. korijena *věd-, što je u vezi s pie. *weyd-, a što je opet u vezi s leksemama vidjeti, vid, odakle se izvodi i stsl. oblik za značenje „znanja“ odnosno „znati“: vědě-ti, gdje je znati i vidjeti dovedeno u zajedničku semantičku ravan, s obzirom na to da se znanje stječe i preko vida odnosno uvida u nešto.
Zato sve riječi iz ovdje tretirane porodice imaju veze i s riječju povijest, a ispovijest i ispovijed podrazumijeva „davanje na znanje“ svojih mahana, grešaka i nedostataka, jer je to „vijest, pripovijest, haber“ o sebi i svojim kusurovima. Ako se sada navedeno značenje „znanja“ dovede u vezu sa znanjem vjere, onda je posve jasno da složenica vjeroispovijest ne sadrži navedene značenjske konotacije ispovijedanja pred svećenikom.
Može se, znači, vjera ispovijedati i biti islamske vjeroispovijesti, kažu da to ne utječe na vjeru!
