Puka je činjenica da je bošnjački, odnosno probosanski politički korpus podijeljen u dva tabora: Osmorka (trojka +) i SDA-DF. Zabrinute patriote najčešće postavljaju pitanja o razlozima te podjele i pozivaju na jedinstvo. Iako postoje brojni razlozi (poput egoizma, mržnje, ambicije i zavisti), najveći se nalazi u načinu na koji se promatra uloga „međunarodne zajednice“. Jedni u njoj vide gospodare, a drugi „uslovne“ partnere.
SDA i DF su jasno i u više navrata tzv. međunarodnim prijateljima rekli „NE“ i očigledno je da taj patriotski blok na međunarodnu ulogu gleda kao na ravnopravne partnere kojima se treba uskratiti povjerenje kada se procijeni da štete državi. S druge strane imamo „osmorku“, čiji je selektor američki ambasador, koji SDA i DF-u upravo zamjeraju neposlušnost prema tzv. međunarodnim prijateljima.
Izjava lidera SDP-a Nermina Nikšića da će „pokušati osigurati potpise zastupnika ove grupacije stranaka kako bi demonstrirali većinu u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH, što bi prezentirali OHR-u i međunarodnim partnerima“, a sve kako bi mu tzv. međunarodna zajednica obezbjedila premijersku poziciju „vrišti“ od nečega što se zove „kolonijalna ili podanička svijest“. Zatim, dovoljno je prisjetiti se predizbornog govora Fuada Kasumovića, koji otvoreno kaže „Bakir nas radikalizira u očima Zapada“ (zbog izjave o punim džamijama), Denisa Bećirovića, koji kaže da se „ne treba svađati sa zapadnim prijateljima“, nego voditi „otvoreni dijalog“. Konaković i Radončić su i u Neumu, kada je bilo sve pripremljeno da Bakir „izda“ Bošnjake (a ne da Schmidt kasnije nameće Izborni zakon), bili „kooperativni“ s Čovićem i „međunarodnim prijateljima“, pa čak su i govorili da „nije uredu da Bošnjaci biraju Hrvatima predstavnike“. Zlatko Miletić je otkrio da članovi „trojke“ na sastancima čitaju poruke pojedinih ambasadora kako da formiraju vlast. Brojni su primjeri podaničkog/vazalskog odnosa „osmorke“ prema tzv. međunarodnim prijateljima.
Dakle, „osmorka“ ima jednu zajedničku crtu, a to je kolonijalna/podanička svijest. Ona nije štetna u trenucima kada tzv. međunarodni prijatelji rade u korist države, ali u slučajevima kada rade protiv državnih interesa „biti slijep pored očiju“ ima dalekosežne posljedice po sam opstanak naše države. Osmorka nudi bezuslovno povjerenje „međunarodnim prijateljima“ zarad vlasti, a SDA i DF nude uslovno povjerenje (neće se dopustiti da rade na štetu države) i zbog tog uslova SAD i njihovi sateliti (tzv. međunarodni prijatelji) ne žele SDA u vlasti.
KOLONIJALNA SVIJEST OPOZICIJE U REPUBLICI TÜRKIYE
Skoro identičan primjer imamo u Republici Türkiye, gdje su se ideološki različite stranke „ujedinile“ pod jednim izgovorom – rušenje Erdoğana, koji je prestao biti poslušnik Zapada, nego vodi suverenu i nezavisnu politiku. Koliko je ta „šestorka“ složna, pokazuje i činjenica da još nisu izabrali kandidata za predsjednika jer se ne mogu dogovoriti. Njih veže ista sila kao i „osmorku“ u Bosni i Hercegovini, a to je kolonijalna ili podanička svijest prema „međunarodnoj zajednici“ (Americi). Uzroci takve kolonijalne svijesti leže u stoljetnom ispiranju mozga Turaka (i Bošnjaka) pod okriljem „komunizma s ljudskim licem“, te ubjeđenje ispranih (bez)mozgovića da je bolje da se bude nečija kolonija nego da se ima vlastita suverena državna politika.
Dakle, i u Republici Türkiye i u Bosni i Hercegovini imamo sukob dva različita politička koncepta (kako reče Konaković). Jedan se bazira na kolonijalnoj ili podaničkoj svijesti i prihvatanju svega što nude kolonijalisti kao rješenje, a drugi na suverenoj politici koja neće prihvatiti ništa što je na štetu države, pa ni od onih koji su mnogo geopolitički moćniji. Utisak je da se politička borba ne vodi između SDA i osmorke i AKP-a i šestorke, nego između SDA i američke diplomatije u Bosni i Hercegovini i AKP-a i američke diplomatije u Republici Türkiye koji izigravaju „selektore“ navedenih vazalskih grupacija.
NISU AKP I SDA OKRENULI LEĐA „MEĐUNARODNIM PRIJATELJIMA“
Pogrešno je shvatanje javnog mnijenja da se Recep Tayyip Erdoğan „okrenuo protiv Zapada“ ili da je Bakir Izetbegović zaoštrio antizapadnom retoriku. Razlozi tog navodnog okreta nije zbog hira, nego se ogleda u promjeni američke vanjske politike prema Republici Türkiye i Bosni i Hercegovini. Od početka nezavisnosti Bosne i Hercegovine SAD je uglavnom bila na strani državnih interesa (manje-više je tako bilo), ali kada su počeli gurati Čovićevu politiku „legitimnog predstavljanja“, tada je bilo vrijeme da im se poruči sudbonosno NE. Posljedice tog NE osjete i SDA i DF, jer su međunarodni zvaničnici uložili sva materijalna i narativna (medijska i akademska) sredstva i usmjerili ih protiv Željka Komšića i Bakira Izetbegovića, koji su se drznuli suprotstaviti prepotentnoj ulozi kolonizatora.
Recep Tayyip Erdoğan je pokazao i diplomatski sabur prema SAD-u i njenim satelitima, jer ne smije se zaboraviti da su pomagali provođenje državnog udara koji je predvodio FETÖ. Pritom naoružavaju i medijski podržavaju kurdske teroriste koji su u zadnjih 5 godina ubili ogroman broj ljudi. Sada podržavaju opoziciju Erdoğanu koja je spremna da se ponizi i prihvati da bude zapadna marioneta. Da je SAD iskren prijatelj Türkiye, podržavali bi svaku vlast koju narod izglasa i poštovali bi zakone Republike Türkiye, a ne bi pružali utočište teroristima poput Enesa Kantera. Utisak je da SAD-u ne odgovara vlast na tlu Evrope koju predvode muslimani, pa to i može biti jedan od ključnih razloga tolikih napada na SDA i AKP kao stranke demoislamske provenijencije.
„Međunarodni prijatelji“ ipak su našli i proizveli korisne idiote koji će im pomoći da s političke scene Bosne i Hercegovine i Republike Türkiye izbace sve što im liči na muslimanski faktor. Činjenica jeste da, ukoliko te neko godinama maltretira i radi protiv tebe, nisi ti „krivac“ što je povjerenje narušeno, nego osoba koja inicira takav odnos. Tako i u slučaju država, ukoliko SAD godinama radi protiv interesa Bosne i Hercegovine i Republike Türkiye, nisu se Bakir Izetbegović i Erdoğan okrenuli protiv SAD-a, nego obrnuto.
AMERIKANCI SAMI SEBI RADE ŠTETU
State Department, umjesto da s Republikom Türkiye i Bosnom i Hercegovinom gradi posve prijateljske odnose, jer su zbog svog geopolitičkog položaja posebno značajne, svojim potezima udaljava te dvije države. Dakle, zbog svoje islamofobije i želje da njihovi političari budu kao „pudlice na lancu“, sami sebi ustvari rade štetu, a političke stranke koje im se suprotstavljaju samo jačaju svoju poziciju kod turskog i bošnjačkog naroda. U Bosni i Hercegovini američki ambasador je održavao sastanke s „osmorkom“, išao po Bihaću da moli Šuhreta Fazlića da ne ide sa SDA, davao saopštenja usmjerena protiv SDA, te je time otkrio da se stavio na raspolaganje „osmorki“. Mi ne iščitavamo da se uopće vjeruje u projekt (trojke +), ali jasno vidimo liniju kojoj je prioritet rušenje Bakirove SDA. Nažalost, ovakva vrsta skandaloznog odnosa u kojem se nameće vazalski odnos prolazi bez veće buke u javnosti, što ohrabruje međunarodni kolonijalni poduhvat.
Kolika je umiješanost u politički projekt „šestorke“ u Republici Türkiye, otkrivaju nam sljedeće riječi ministra unutrašnjih poslova Republike Türkiye Soylua: „Türkiye ipak ima tu nesreću da svaki američki ambasador koji dođe u Türkiye razmišlja kako da napravi i izazove državni udar u Türkiye. Ovo je velika nesreća za Türkiye. Glavna briga svakog američkog ambasadora je 'šta mogu uraditi u Türkiye, šta mogu naložiti da se uradi, kako mogu naštetiti Türkiye'. Ovo je jedna od najvećih nesreća Türkiye već godinama, i to je uvijek bio slučaj. Okupljaju druge ambasadore, pokušavajući im pametovati. Oni isto rade i u Evropi. S američkom ambasadom vode Evropu. Mislili su da mogu napraviti plan i za Türkiye, ali im je jedan čovjek poremetio igru, a to je Recep Tayyip Erdoğan. Mislili su da je Türkiye takva, da će sjesti i odrediti igru. Stoga američkom ambasadoru poručujem, znam kojim novinarima je naložio da pišu tekst, maknite prljave ruke od Türkiye. Ovo vam kažem vrlo otvoreno, maknite prljave ruke s Türkiye. Jasno znam šta radite, koje ste korake poduzeli i kako želite da poremetite Türkiye. Sklonite svoje prljave ruke, ta maskirana lica s Türkiye.“
Ono što je zajedničko Bakiru Izetbegoviću (SDA) i Erdoğanu (AKP) jesu okolnosti pod kojima ih se želi eliminirati s političke scene, a njihova prijateljska povezanost, bez obzira na to što nikada nije bila na štetu druga dva naroda i na štetu vanjskopolitičkih ciljeva Bosne i Hercegovine, vidi se kao dodatni uteg. Bakir Izetbegović je jasno poručio „kauboju“ Murphyju na predizbornom skupu u Hadžićima „da će se narod pitati, a ne ambasade“, i to više puta u raznim varijacijama ponovio poslije izbora. Niti u jednom trenutku pritom nije pao u zamku viška prijeteće retorike koju prema međunarodnoj zajednici ima jedan Milorad Dodik, i to bez obzira na to što mu je očito jasno da je takav model efikasan kada je u pitanju srpska politika.
S druge strane imamo gubitnike koji su se morali udružiti u 8 i 6 stranaka kako bi parirali izbornim rezultatom, a koji su obećali poslušnost „međunarodnim prijateljima“, pa i na štetu vlastite države. Političari koji čine antidržavne koalicije bi se trebali zapitati da li žele da vode život u kojem su politički podanici, poslušnici, i da li se komforom uopće može nazvati pozicija služinčeta. Izbor SDA i DF ili „osmorka“ jeste izbor između slobode i privida komfora. Ko ima hrabrosti neka bira slobodu, a ko je kukavica neka bira iluziju komfora, koja je razgoljena ustvari naličje izdaje državnih interesa.
