Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

Priredio: Šaban GADŽO

 

 

Ako gledaš u staklenku – gubiš se,

jer od staklenke su brojne dvojnosti.

/Jer svjetlost kada prolazi kroz staklo, pravi spektar i sada, umjesto te bezbojne jedne svjetlosti, ti vidiš spektar boja. Pogledajte, kakav veličanstven primjer! Ako gledaš u staklenku – gubiš se! Ode u kesret, u mnoštvo, jer od staklenke su brojne dvojnosti! Dakle, ako budeš gledao u tijela pejgambera, evlija i drugih velikana, udaljit ćeš se od Istine, skrenut ćeš s pravog puta. Gledaj u svjetlo koje iz njih zrači, sja! Možemo sada opet da se vratimo na početak Mesnevije i da vidimo da je gotovo u samom početku obradio priču: sjećate se priče o židovskom veziru koji ima problem s ovakvim pogledom; koji proganja sljedbenike Isa (a. s.) misleći da tako pomaže vjeru Musaa (a. s.). A šašijast je (razrok) i vidi dvoje umjesto jedno! Tako i oni poslije koji dolaze, gledaju poslanika Muhammeda (s. a. w. s.) odvojenog, kao da je nešto posebno u odnosu na Musaa (a. s.) i Isu (a. s.) i negiraju ga! To su šašijasti ljudi koji ne mogu da prepoznaju evo ovu jedinstvenost, onu istu svjetlost koja u svakoj toj svjetiljci gori! Oni su zaokupljeni raznim uslovljenostima, pripadnošću “svom” narodu, naciji, plemenu, religiji... Oni gledaju formu, gledaju staklenku, a ne vide svjetlo u njoj i tako gube Istinu!/

A ako pogled na svjetlo usmjeriš,

oslobađaš se od dvojnosti i brojnosti

ograničenog tijela.

 /Ako na ovakav način gledamo, onda nam biva potpuno jasno šta znači ono kad Allah Uzvišeni kaže, esteizubillah: La nuferriqu bejne ehadin min rusulihi – Mi ne pravimo razliku između poslanika Njegovih. (El-Bekara, 285) Znači, identičan nur je u svakom od njih. Odakle dolazi to sljepilo, ta zaslijepljenost i nesposobnost shvatanja, to će nam pojasniti u posljednjem bejtu ovog kraćeg poglavlja. U njemu je veoma značajna poruka, pa da nam Allah pomogne da na pravi način ovo razumijemo. Kaže hz. Mevlana:

Iz tvog ugla gledanja, o, srčiko egzistencije,

razmimoilaženje je mumina, medžusija i jehudija!

/O, čovječe, koji si srčika postojanja! Jer, Allah Uzvišeni je sve svjetove stvorio, pa onda tebe kao krunu doveo, i tebi to potčinio. Iz tvog ugla gledanja, o, srčiko egzistencije, nastala su sva razmimoilaženja! Odatle su nastali mezhebi i sekte. Tu su se ljudi podijelili i zavadili.

Mogao je sada nabrojati i ostale pripadnike raznih drugih religija. On je ovdje nabrojao mumine, vatropoklonike (sljedbenike Zerdušta) i Jevreje Izraelićane. Da ovo ne bismo, ne dao Bog, pogrešno shvatili, malo ćemo se zadržati na ovome bejtu pa da nam pomogne da rasvijetlimo sami sebi, ko smo mi koji držimo za sebe da smo muslimani. To jesmo, šehadetom smo to potvrdili, ali na liniji onog maloprije što smo spomenuli, preispitajmo svoj odnos s Kur'ani-kerimom. Preispitajmo taj odnos i s (na) drugim stvarima. Allah Uzvišeni kaže nam u ajeti-kerimu: O, vi koji vjerujete, propisan vam je post kao i onima što je propisan prije vas, da biste bili mutekije (El-Bekara, 183), tj. da biste bili bogobojazni, da biste bili svjesni Gospodara. Prođe ramazan, mi smo svi postili, jesmo li mi mutekije? Ako jesmo, zašto je mnoštvo beznađa kod nas?! Allah Uzvišeni na drugom mjestu kaže: – Ako budete mutekije, dakle istinski pobožni, istinski svjesni Boga Jedinog, On će vam dati izlaz iz svake situacije i opskrbit će vas odakle se i ne nadate. (A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada. (Et-Talak, 2-3) Zašto tolika briga za egzistencijom, ako ste postigli taj stepen – takvaluk?! A ako niste, onda šta je s postom? Onda nije post postigao učinak koji je trebao da postigne. Onda nema tog posta o kome Allah Uzvišeni govori... Ili, kada nam na drugom mjestu kaže – Namaz, zaista, odvraća od odvratnih i pokuđenih stvari. (Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno. (El-Ankebut, 45) Ako mi poslije svakodnevnih namaza (hvala Bogu, klanjamo, da nas Allah upravi onako na najbolji način), istrajavamo u djelima koja su razvrat i odvratna – gdje je tu namaz?! Nema ga!

U hadisi-šerifu nam se kaže: – Musliman je onaj od čijih ruku i jezika su sigurni drugi ljudi. Jesu li druga stvorenja sigurna od naših ruku? Ne kažem ja konkretno ovdje vama, jesmo li mi ti, nego onako, pošteno se upitajmo kakvi smo. Jer to što smo potvrdili šehadet (ovo je moje razmišljanje, ne mora biti usvojeno; meni je želja i ja bih volio da nas potakne na razmišljanje i da, ako Bog da, pravu poruku uzmemo iz toga.) mislimo možda da smo posebno počastvovani, a ovo su neki drugi ovamo, a hz. Mevlana je ovdje u ovom bejtu stavio sve u jednu ravan. Jer hz. Mevlana govori o izvornoj svjetlosti koja je i u meni i u tebi, i u Japancu i Amerikancu, i u svakom drugom; govori o fitretu na kome nas je Allah Uzvišeni stvorio, koji mi sada trebamo svojim životom da otkrijemo. On o tome govori. I on hoće da svojim kazivanjem probudi žudnju za tim Staništem od koga smo se mi odvojili, a to je hadret Hakkov – Hakkova blizina, a zaboravili smo na to. Dakle, jesmo li mi ti od čijih ruku i jezika su sigurni drugi ljudi? Neka svak to pogleda kod sebe! Prvo sebe nek ispita tu, i to je upotrijebljeno u hadisu, ta riječ muslim – onaj koji se predao, primio islam. Druga kategorija, veća: mumin – iman-sahibija. Kaže nam Poslanik u poznatom hadisi-šerifu: – Nećete biti mumini sve dok svom bratu ne budete željeli ono što želite sebi! Jesmo li mi ti? Ako toga nema, onda se ne možeš nazvati muminom! I tako promišljajući, možda bi čovjek mogao da vidi kako bi puno ovih etiketa u koje se uzdaje, i možda se na neki način ponosi s tim, vidio da pri njemu nema.

I onda, da se sjetimo uz ovaj bejt Sehla Tusterija, velikana koji je otprilike prije 1.200 godina rođen, dvijestote godine po Hidžri, jedan od posebnih velikana islamskih, koji, kada je selio, 400 njegovih učenika očekuje koga će imenovati za nasljednika. Dobro razmislimo o ovom primjeru! I on kaže njima – Pozovite Šadidela, on će biti moj nasljednik! Svi su se prenerazili kada je to rekao, jer taj čovjek je medžusija, vatropoklonik. I pomislili su, prebacuje ga, agonija smrtna blizu i ne zna učitelj šta govori. Vidjevši kuda ide njihovo razmišljanje, kaže im: – Ne tražim od vas vaše mišljenje nego zovite mi njega! I oni su ga pozvali. On je došao pred Sehla Tusterija (k. s.), koji mu kaže: – Tri dana nakon moga preseljenja ti ćeš se s ovoga ovdje minbera obratiti mojim učenicima i skupu. Kada je to izgovorio, proučio je šehadet i preselio. Tri dana nakon toga, puna džamija. Dolazi vatropoklonik u odori vatropokloničkoj i penje se na minber. Svi gledaju, ne mogu sebi da dođu! Šta je ovo? On im se obraća ovim riječima: – Vaš učitelj je meni rekao da dođem u džamiju i da se s ovog mjesta obratim vama kao njegov nasljednik. Rekao mi je: – Šadidele, je li došao vakat da skineš, da presiječeš taj zunnar? (Zunnar-pās, koji upućuje na pripadnike vatropoklonika. Imaju ga i kršćani-fratri; ista poruka vezana je i za njih kroz ovaj primjer.) Dakle, je li došao vakat da presiječeš taj zunnar? Iz pozicije Sehla Tusterija koji ga vidi, očigledno da je ta osoba bila čestita, a Allah najbolje zna, i da mu je trebao samo taj jedan konačni dodir i da potvrdi ono što je sve vrijeme nosio, tu svjetlost koju do tad nije poimao. Je li došao vakat da to presiječeš i da skineš tu kapu koja je obilježje vatropoklonika? Onda Šadidel kaže: – Ja pred vama skidam kapu i režem zunnar! I on ga prèsječe i šehadet izgovori – potvrdi posljednjeg Poslanika! Nije ušao u novu vjeru nego je potvrdio vjeru svih Božijih poslanika! Potom im kaže: – Učitelj vam je još nešto poručio: Ako želite da me vidite sutra na Jevmul-kijamu, onda kao što ste vidjeli da Šadidel presijeca zunnar kao simbol kufra,tako i vi presijecite svoje zunnare oko svojih srca, unutrašnje zunnare.

Pogledajmo ovaj primjer! Kako se mi ponašamo? Mi odmah pomislimo, pošto smo izgovorili šehadet, mi imamo sada jedan ekskluzivitet, jednu posebnost. A je li to baš tako? Hoćemo li biti pošteni prema sebi? Da li je to tako? Je li ovaj islam koji mi živimo onaj za koji Allah Uzvišeni kaže da je jedina vjera primljena kod Boga?! Daj Bože da to bude tako! I uz ovaj bejt, ovako razmišljajući, dođe mi slika iz hz. Mevlanina života, kako je njega Gospodar pripremao za ovakve poruke, od same njegove mladosti i ambijenta u kome se rodio i u kojem je odrastao. Rođen u Belhu (Horasan), vidio je još kao dječak i budiste, i vatropoklonike, i kršćane, i Jevreje. Na tom svom putu preko Meke, Damaska... dolazi u Konyu, gdje je bio gotovo identičan broj što muslimana, što kršćana, pripadnika raznih crkava, ortodoksa, Jermena, Jevreja. Gospodar mu je dao da to sve vidi na svom putu. I sada, malo-pomalo mi nailazimo na ovakve primjere gdje on hoće da nam kaže – Pa, ljudi, nemojte biti ahmaci! Zašto se bijete?! Prvo na svjetskom nivou po pitanju religija, raznih religija! Vidjeli smo primjer s grožđem, o tome smo već imali ders. Ne razumijemo govor jedni drugih i onda se svađamo! Takav je hal i među samim muslimanima i zbog toga su podijeljeni. Hadis je jasan: – Podijelit će se moj ummet na 73 stranke, a samo će jedna biti spašena! Ovaj hadis navode sve ove 73 stranke i svaka je uvjerena kad govori da je upravo ona spašena! A daj Bože! (Da nas Allah pomogne pa da mi otkrijemo onaj potencijal koji nosimo u sebi, pa će nam ta stvar biti potpuno jasna!) I zato nije čudo što je na dženazi hz. Mevlane bilo prisutno mnoštvo kršćana, Jevreja. Kada su ih muslimani htjeli da uklone s dženaze pitajući ih – Šta ćete vi ovdje?, vidite šta su oni odgovorili (to je zapisano u knjigama): – Nemojte nas tjerati. Kao što ste vi prepoznali Muhammeda (s. a. w. s.), mi smo u njemu prepoznali Isusa i Mojsija. I onda su ih pustili da prisustvuju.

 

Njegov unuk Aflaki spominje da je hz. Mevlana u jednom stihu rekao ovo:

Iz Horasana si me povukao (Gospodaru, Ti si me povukao iz Horasana) i Grcima me doveo da se s njima pomiješam, da moj put bude ispravan. Sada možemo pomisliti – šta će mu Grci i miješanje s njima?! Da nam to bude jasnije, navest ćemo jedan stih od našeg Ilhami-babe. On kaže u jednoj kasidi: Hajd' u Stambol i do Beča! Spoji dvije suprotnosti, kompletiraj to! Evo i kur'anski primjer: Zulkarnejn ide na krajnji zapad, pa ide na krajnji istok. A onda, nakon toga, negdje na sredini pravi zid. Pravi zid kao branu pred nemoralom i bestidnošću. Da bi to uspio u svom životu, ti sam, kao pojedinac, trebat ćeš to evo ovako da uradiš. Ne samo fizički Hajd' u Stambol i do Beča (i to će se desiti), ali treba da sadržinski ovo u sebi, ako Bog da, otkriješ i eto ti kompletnosti. Jednom su pitali Isaa (a. s.), oni nosioci znanja –  teolozi, koji su bili upućeni u Tevrat, u Zakon, pa ga pita jedan od njih: – Koje je to djelo koje bi trebalo da radim i da zaslužim vječnu sreću, vječni život? Isa (a. s.) mu kaže: – Pa šta si pročitao u Tevratu? Šta ti se čini da je najbitnije? I sada ovaj, kao poznavalac, dobar poznavalac Knjige, on odgovara da je to stavak u kojem se govori da voliš Boga Jedinog svom svojom dušom, srcem, razumom svojim, dakle svim svojim bićem. A druga stvar, da voliš bližnjeg svoga kao sebe samog. Eto, kaže mu Isa (a. s.), samo to sprovedi u djelo, zaradit ćeš vječni život! Sada on njega pita: – Ko mi je bližnji, ko je taj? E onda mu Isa (a. s.) kazuje priču: – Pošao čovjek iz Jerusalema do Jerihona neki posao da obavi. (Mi smo, neki od nas, imali priliku da budemo tamo. Vidjeli smo taj put; malo kad izađeš iz Jerusalema odmah prema Nebi Musa je to. I ono s desne strane što je bila jedna građevina, mala crkvica, ona je upravo napravljena na tom mjestu ovog događaja.) Isa (a. s.) zna da su akteri ovog što će ispričati prisutni tu; dvojica među tim skupom. I nastavlja kazivati: – Jedan tako čovjek na svom putu bude presreten od jedne grupe razbojnika, koji ga do gola skinu, opljačkaju, pretuku i napola mrtvog ostave tu. Onda je naišao tuda jedan od svećenika, jedan teolog, samo ga je pogledao i nastavio dalje put. Poslije njega dolazi Levit (Leviti – to je počastvovana loza Benu Izraelićana koji su imali zadatak da se staraju, brinu o Hramu, jedan posebno uvažen sloj među Izraelićanima) i on pogleda i prođe. A zašto prolazi? Zato što je to neko ko ne pripada njemu! Jer dolje je nekakva osoba koja nije iste kategorije kao on, pa gdje će ga sada njegova takva '“vjera” podstaći na jedno dobročinstvo!? Po njegovom mišljenju, ta osoba, iako je u jednom tako bijednom i teškom stanju, ne zaslužuje da joj se pomogne, nije dostojna njegove pomoći! Pored svog tog ogromnog znanja Knjige i svega drugog, ovakav jedan rezon! Nećemo to samo njima pripisati, to je primjer za sve nas, za sva vremena. – Potom, nastavlja dalje Isa (a. s.) – naiđe jedan Samarićanin. (Samarićani su u očima Izraelićana bili odbačena grupa, grupa koja je zalutala, koja je samo vrijedna da bude šikanirana. Nisu im dali pristup ni u Jerusalem da dođu u Hram.) Vidite kako Isa (a. s.) govori; on vidi u tom skupu dvojicu onih koji su tako postupili, samo pogledali i prošli kraj tog bijednika. E sada govori šta se desilo: – Prolazi Samarićanin, takav jedan odbačeni, on siđe do onog bijednika, koliko je znao i umio, ukaže mu pomoć: previje tog čovjeka, upotrijebi to što je imao sa sobom od ulja i tako nekih još stvari. Čovjek je malo došao sebi, onda ga je podigao na svoju jahalicu i do prvog hana doveo. Tu ga je njegovao cijeli taj dan, prenoćio s njim, a vlasniku hana dao sredstva, platio za njegovu dalju njegu, kazavši mu – Ako potrošiš više od ovoga što sam ti dao, kada se budem vratio, ja ću ti to nadoknaditi. Onda Isa (a. s.) pita toga učenjaka: – Ko je po tvom mišljenju sada bližnji? On mu odgovara: – Taj koji je više milosti pokazao. Pogledajte, on neće na svoja usta da izgovori Samarićanin! Koliko su recimo i današnji ljudi opterećeni ovako ovim nekim pripadnostima! Pa i u islamu je tako: Ti vidiš šije i sunije, hodže i sufije, ovi i oni, onakvi i ovakvi – to je sve i naš hal! Tako to izgleda! Da nam Allah dadne bolju pamet! Na ovom drugom nivou raznih pravaca, religija, kosa se diže kada se spomene drugi, a svi od jednog čovjeka! A u ajeti- kerimu se kaže: O, ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji (najplemenitiji) kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (El-Hudžurat, 13) E ovaj koji je taqva-sahibija, on se čudi i pita: – Šta vam je, zašto tako kidišete jedni na druge?! Pogledajte postupak onog Levita – on ne može da izgovori jednu riječ, toliko je to njemu odvratno! A ovaj je uradio dobro djelo. I onda kažem, razmišljajući o ovom slučaju, pade mi na um i ovo, pošto govorimo o ulozi velikih Allahovih robova. Elhamdulillah, imali smo tu sreću da sretnemo jednog od njih. Pa zar nismo i mi nađeni ovakvi: odbačeni, pokradeni od šejtana i njegove vojske?! Ko zna šta nam je sve oduzeto bilo, gdje nam je kompas bio, gdje su nam usmjerenja bila! I tako, prolazili su drugi pored nas, ali koji su isto tako nedozvani. Takav je mogao da ima i škole, i ne znam koje sve titule, ali nedozvan čovjek! Ne zna on ono da si ga posjetio, Mene bi našao; bio sam bolestan, ali Me nisi posjetio, o, Musa! Kako, ja Rabbi, da budeš bolestan?! Pa bio je taj i taj bolestan, da si njega posjetio, Mene bi našao; da si toga gladnog nahranio, Mene bi našao! Ali ovamo, predrasuda! Leži neki čovjek dolje, on pripada nekoj grupaciji i ne zaslužuje pomoć! Sada to protegnimo i na naše odnose – na stranačku-partijsku pripadnost, na ove i one itd.

Jednom sam imao priliku da čujem i ovo, nije važno o kome se radi, pa na tom jednom sastanku neko je dao prijedlog da se kupi jedan aparat za nekog bolesnika. Sad iz druge stranke osoba diže ruku – ja sam za to! (Prijatelj mi, on mi to lično govori.) – Ja, kaže, dižem ruku, ja sam za to, a to neko iz treće stranke predlaže. Onda, iz njegove stranke mu kažu kasnije kad je izašao: – Šta to radiš!? – Pa šta radim? Treba to ljudima, treba taj aparat! – A znaš li ti – kaže mu stranački kolega – koja je to stranka? – Ma šta me briga za stranku, to treba ljudima! – odgovori mu ovaj. E, vidite, mi znamo da je ovo ovako... Ja Rabbi, prosvijetli nam pamet pa da ne dozvolimo da nam ova razna uslovljavanja i opredjeljenja spriječe da hajr uradimo! I tako nas je, biiznillah, našao Allahov rob, pokupio nas, što bismo mi rekli, s ulice. I onako nam vidao godinama ove rane. Da Allah dadne da mi budemo Allahu zahvalni na tom nimetu, da to nikada ne zaboravimo! Ako smo bilo šta loše učinili (a bilo je toga, nismo bili na huduru, ali nismo željeli, ne dao Bog, uraditi ništa loše), ja Rabbi, oprosti nam, pa da se sutra, ako Bog da, sretnemo s njima čisti i radosni! Jer ko je koga volio s njim će i biti! Ali se moramo potruditi! Kako kaže Sehl: – Ako želite mene da vidite, presijecite svoje unutarnje zunnare! Znači, presijecite svoje unutarnje simbole kufra! Ovamo ste, što se tiče zahira, sve lijepo dotjerali; ljudi će posvjedočiti ono što vide, ali ono kakvi smo iznutra, to je naš pravi hal! Dobro razmislimo o ovim stvarima! Da nam Allah pomogne! Sada ćemo uzeti još malo od ovog dersa (nećemo ići do kraja), još jedan primjer koji će nam ovo tako slikovito sve zaokružiti, kako to samo hz. Mevlani ide odruke.


NOVO POGLAVLJE

Razmimoilaženje u pogledu kakvoće izgleda slona

 

Slon je bio u mračnoj kući.

Radi predstavljanja, doveli su ga Hindusi.

(Iz Indije su ga doveli i sada je u nekakvoj mračnoj prostoriji.)

Radi viđenja njega, mnogi ljudi su ulazili

u taj mrak, svako osobno.

(Svako za sebe ulazio je unutra da vidi to stvorenje.)

Pošto ga je bilo nemoguće vidjeti okom

u toj tmini, dlanom su ga opipavali.

(I po tome ga sebi predstavljali. Sad ćemo vidjeti kako to izgleda.)

Jedan dlan na njegovu surlu spusti

 i reče: “Poput oluka je ovo stvorenje.”

Drugi je rukom dohvatio njegovo uho

pa mu se on doimao kao lepeza.

Treći je dlanom opipao njegovu nogu

pa rekao: “Smatram da je lik slona poput stuba.”

Taj, koji je ruku na njegova leđa spustio,

rekao je: “Ovaj slon je kao prijestolje.”

Tako je svak poimao koji bi nešto čuo,

samo dio koji je opipao.

(Ljudi u mraku ovako zamišljaju stvari na osnovu onoga što su rukom napipali!)

 

Uslijed ugla gledanja, njihovi iskazi su se

razlikovali. Jedan ga je imenovao dalom, a drugi elifom.

/Znamo da je dal harf savijen, a elif prav. Znači, jedan ga je imenovao da je neko stvorenje savijeno, a neko da je pravo, na osnovu ugla svog gledanja. Rekli bismo da ima nekakva sličnost, ali to nema veze sa slonom, niti je on oluk, niti lepeza, niti stub. Sve nam ovo hz. Mevlana govori da nam objasni zašto se mi svađamo. Za veličinu našeg dlana mi smo dohvatili toliko od istine i mi mislimo da smo popili sve znanje! I kao takvi nastupamo i ne damo nikom pardona! Koristimo i silu da bi drugi potvrdio naš dlan, a ne cjelovitu sliku koju nose poslanici i njihovi varisi!/

I onda ovako kaže:

Da je u ruci svake osobe bila svijeća,

razmimoilaženje iz njihova govora bi izostalo.

/Samo im je to trebalo – svijeća – i onda bi cjelovito vidjeli o čemu se radi. Upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah: Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze – ja, i svaki onaj koji me slijedi.” (Jusuf, 108) ) Znači, Allah im daje jasan uvid – basiret (Poslanicima i onima koji idu njihovim stopama); oni imaju ovu svijeću. I sada, uspostaviti vezu s njima, doći blizu njih, na pravi način da se uspostavi ta veza, inšallahu-teala, eto prilike, i bit će tako ako Bog da, da nam se otvori taj potencijal koji je u nama čekao na taj susret. Čekao na taj dodir i da se naše unutarnje svjetlo probudi, a onda da vidimo stvari onakve kakve jesu. I ovdje ćemo kazati još ovaj posljednji bejt:

Osjetilno oko je poput dlana, i dosta!

Dlan nije u stanju obuhvatiti cjelinu.

Da bi čovjek vidio i sagledao More Istina, potrebno mu je oko aqli-kulla, univerzalnog uma.

Znači, ne oslanjaj se na ovo vanjsko osjetilo! Nego, moli Allaha da ti basiret otvori, tj. srčani vid. To je ono: Nisu slijepe oči, nego srca u prsima. Osjetilno oko je poput dlana. To sve što vidiš, a vidimo kakva mu je predispozicija, eto, to je kao da u mraku dotičeš slona (Istinu). I dosta o tome više govora! Dlan nije u stanju obuhvatiti cjelinu. Uzmimo iz ovoga pouku na pravi način da bismo mogli da normalno provedemo život na ovom svijetu do našeg edžela i da od našeg jezika i naših ruku budu svi ljudi i sva Božija stvorenja sigurni. Pa da onda zaista možemo da kažemo – mi smo nosioci islama u pravom smislu. Nije ovo poglavlje završeno, mi ćemo ga nastaviti, ali ovdje ćemo stati, kada i hz. Mevlana kaže – dosta!

 

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab

Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!

El-Fatiha!

 

Drugi dio 30. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 2. 12. 2020. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.