Sedmični list “Stav” u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

Priredio: Šaban GADŽO

''Mesnevija'', treći svezak, bejtovi: 3494-3534/III (prvi dio)

 

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri...

Naslov večerašnjeg dersa:

NAČIN ODBIJANJA PREVARE U KUPOPRODAJI

Jedan od ashaba reče Pejgamberu:
„Ja sam, u trgovini, s prevarom uparen.
Prevara svake osobe, koja mi nešto prodaje,
ili od mene nešto kupuje, djeluje na mene
kao sihr, i skrene me s moga puta“
Pejgamber mu reče: „Ako se u trgovanju pobojiš
od prevare, onda sebi za izbor ostavi tri dana.

(Tri dana razmišljaj o toj transakciji.)

Jer polaganost je sigurno od Milostivog.
Tvoja žurba je od šejtana prokletog.“

Ne leti odmah za onim za čime si osjetio žudnju, jer je žurba od šejtana prokletoga, već otehiri (ne žuri, odgodi) s tim poslom;ta polaganost je od Milostivog. I normalno, ako izabereš takav put, Allahova milost pratit će tebe i taj tvoj posao.

Upućuje nas ovdje na hadisi-šerif. Prenosi se da je Poslanik, s. a. v. s. rekao: „Žurba je od šejtana, a promišljenost, laganost je od Rahmana (od Milostivog).“

Jedan čovjek došao Pejgamberu, s. a. v. s. pa mu kaže: – Preporuči mi nešto, ja Resulallah! Na to mu Pejgamber, s. a. v. s., daje ovaj savjet (njemu a i nama svima): – Razmisli o svakom poslu u koji želiš da stupiš, pa ako vidiš da je posljedica toga posla hairli, onda pristupi tome poslu! A ako se bojiš loše posljedice i ne vidiš dobra u tome poslu, onda ga ostavi! (Tj. odbaci i pomisao o ulasku u takav posao!)

Dakle, razmisli o izlasku prije ulaska! (Tefekker fil hurūdži kable-lvulūdž!)

Onda nam navodi primjer:

Kad pred psa baciš zalogaj hljeba,
najprije ga onjuši, a potom jede – o, obazrivi!

Pogledaj to, čovječe! Ako si obazriv, onda i od psa možeš ibret uzeti!

Vidimo kako hz. Mevlana koristi sve što nas okružuje,da nam ukaže da je upravo sve to tu da nas posavjetuje na putu ka Gospodaru, i da ništa nije tek onako, slučajno i uzalud.

On miriše nosem, mi razumom.
Pomiriši ga pameću furkanskom!

Čovječe, ti koji imaš i miris i pamet, pa „pomiriši“ to što ti je ponuđno, što je bačeno pred tebe pameću furkanskom, pameću koja ima furkan, koja ima kriterij! A znamo kako se on zadobiva. U ajeti-kerimu nam je rečeno: Ako vi budete muttekije (bogobojazni; oni koji su svjesni Gospodara, da ih On u svakom trenutku promatra) On će vam dati furkan. (El-Enfal, 29)

E onda ćeš moći tim furkanom rastaviti istinu od neistine, pa ćeš sve ove ponude i ovo što se baca pred tebe na pravi način vrednovati, i osjetit ćeš da li da uđeš u neki posao ili ne.

U jednom hadisi-šerifu kaže nam Poslanik, s. a. v. s.: – Allah navodi primjer Pravog puta, a na stranama Puta dva zida; na njima vrata, a na svakim vratima visi zavjesa. Na početku Puta Pozivač govori: – Ljudi, dođite na Put svi zajedno, i ne skrećite s Puta! A i na kraju Puta je pozivač, pa kada čovjek želi otvoriti neka od tih vrata, on kaže: – Pazi, ne otvaraj! Ako otvoriš, moraš ući!

Ovo je primjer: Imamo Pravi put i sa strane su zidovi; na tim zidovima su vrata, a na vratima zavjese. Ako pođeš da uđeš na neka od tih vrata, da podigneš tu zavjesu, od Pozivača dobivaš upozorenje: – Nemoj to raditi! Budeš li podigao tu zavjesu, morat ćeš ući tamo! E ovo je ono: Ne prikučujte se tim stvarima, jer kad dođeš u tu situaciju onda, začas možeš da upadneš tamo gdje ne treba... A onda nam u hadisu objašnjava na šta ovo upućuje, pa kaže:–Put predstavlja islam; zidovi predstavljaju Allahove granice, a otvorena vrata Allahove zabrane. Pozivač na ulazu Puta jeste Kitabullah, Knjiga Allahova, a pozivač na kraju Puta jeste Allahov savjet(nik), koji se nalazi u srcu svakog onoga koji je istinski predan Allahu Jedinom. Znači, imamo dva pozivača: Allahov Kitab i ono što je Allah, dž. š., u naše srce smjestio – savjet. Čuti taj glas podrazumijeva da budemo svjesni Gospodareva prisustva i da nas On prati u svemu. Ako je to prisutno kod nas, eto nam furkanijeta i onda ćemo tačno znati taj glas procijeniti, je li to vesvesa ili istina i hajr.

Vidjeli smo prošli put da nam je pojasnio kako vesvesa (šejtanski nagovor) liči na meleksku inspiraciju... Kako to sad razlučiti? Samo na ovakav način, sa ovom sviješću o stalnom Gospodarevom prisustvu, moći ćeš da na pravi način vrednuješ sve što ti se nudi. Pa što je čovjek više svjesniji ove blizine, utoliko su mu vrata za inspiraciju od strane meleka otvorenija. A kazali su nam učenjaci, arifi, istinski poznavaoci Gospodara, kako da osjetimo hadret Hakkov. Oni su kažu: – To je poput stanja jedne prijatnosti, a osjeća se dert. Ovo ćemo povezati s onim bejtom od hz. Mevlane, gdje on kaže: – Imati dert, da te nešto tišti i boli, pa da se onda u samoći obratiš Allahu za pomoć, to ti je bolje nego sva carstva svijeta, nego da si car svijeta! E takve je prirode taj dert – i bol i prijatnost, i po tome ćeš osjetiti Njegovu blizinu... Zato i kaže u bejtu da ti je to bolje nego da su sva carstva svijeta tvoja, jer u tom trenutku (u takvom halu) obraćanje Gospodaru povlači za sobom ono što znaju ti robovi, pa nam pokušavaju riječima i primjerima to pojasniti. Da nam Allah pomogne pa da to doživimo iskustveno, e onda je tek stvar potpuna.

Postepeno, za šest dana, Bog je stvorio
ovu Zemlju i nebesa.

Upućuje nas na jedan od ajeti-kerima, a ima ih više ovog sadržaja: Allah je stvorio nebesa i Zemlju za šest dana. (Hud, 7) Pa se kaže da je to trajalo od nedjelje do petka. Zašto? Da poduči Svoje robove metodi postepenosti (da promišljeno rade i da u poslu ne žure).

Inače, kadar je bio da riječju – Kun!,
stvori stotinu zemalja i nebesa!

Kada nešto hoće, On samo rekne: „Kun!“ (Budi!), i ono bude. (Ja-Sin, 82) Pa takav Stvoritelj bio je kadar da u jednom trenu stvori stotine univerzuma!

Postepeno, malo po malo, Hakk stvara i
izgrađuje čovjeka, kroz četrdeset
godina do savršenstva.

Postepeno Hakk stvara i izgrađuje čovjeka dok ne postane potpuno, i umno i tjelesno izgrađen, zdrav i normalan. Ovdje upućuje na 15. ajeti-kerim u suri El-Ahkaf: Čovjeku smo poručili da svojim roditeljima dobro čini; njegova majka tegobno ga nosi i tegobno ga porodi! (Svaka majka zna kroz šta prolazi...) Nošenje i njegovo dojenje traje trideset mjeseci, a kada zreo postane i četrdeset godina dostigne, on veli: „Gospodaru moj, Ti me podstakni da Ti zahvalim na Tvojoj blagodati, koju si darovao meni i mojim roditeljima, te da činim dobra djela kojima ćeš zadovoljan biti, i potomstvu mome dobro učini! Kajem se Tebi, jer ja sam zaista od onih što su muslimani.“ (Oni koji su potpuno i dušom i tijelom Tebi predani).

Vidimo upozorenje: četrdeset godina! To je, što bi rekli, krajnja granica do koje čovjek treba tevbu učiniti, mada znamo da nije nikada kasno, sve dok duša ne dođe do grla... Ali evo: četrdeseta godina! Pokaj se, čovječe, i to istinskom tevbom, sa nijetom da se više nikada ne vratiš na ono što je bilo od prekršaja. A uz ovaj ajeti-kerim spominje se jedan hadisi-šerif vrlo interesantnog sadržaja. Prenosi se da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: „Kad iskren rob (onaj potpuno predan Allahu Jedinom), doživi 40 godina, Allah mu olakša obračun; kad doživi 60 godina, Allah Svevišnji ga opskrbi stalnim obraćanjem Njemu (stalno se Gospodaru svome obraća); kad doživi 70 godina, zavole ga stanovnici neba; kad doživi 80 godina, Allah Svevišnji učvrsti njegova dobra, a pobriše ružna djela; kad doživi 90 godina, Allah mu oprosti sve što je prošlo od njegovih grijeha i ono što predstoji, opskrbi ga zagovorništvom za članove svoje porodice, a na nebesima zapiše – Zatočenik Allahov na Zemlji Njegovoj!“

Premda je kadar, da u jednom trenu
iz svijeta nepostojanja poleti osoba.

Premda je Allah Svemoćan da u jednom trenu iz svijeta nepostojanja poleti potpuno zrela osoba, On postepeno upotpunjava čovjekov i duhovni i fizički rast, do četrdesete godine.

Isa je bio u stanju, da putem jedne dove
bez odlaganja, mrtvac iskoči iz mezara.

(Allah mu je dao tu mogućnost da na njegovu dovu upućenu Gospodaru mrtvac odmah oživi.)

Pa zar nije Onaj, Koji je stvorio Isa-a, u stanju
da bez zastoja uvede sve ljude u postojanje.

(...) bez zastoja, tj. u jednom trenu, Allah je kadar da sve ljude uvede u postojanje. On Koji je stvorio Isaa, a. s., i dao mu mogućnost da dovom mrtve oživljava...

Ova postepenost je radi tvoje poduke,
da trebaš polahko tražiti, bez žurbe.

Ova postepenost u stvaranju čovjeka, radi tvoje i moje je poduke, da trebaš polahko tražiti – korak po korak. To je najsigurniji put, ali pokaži istikamet (istrajnost) u tome jer, u hadisi-šerifu se kaže: „Allahu su najdraža ona djela, koja čovjek radi postepeno, ali ustrajno i stalno, pa makar to bilo malo.“ (Jer, malo po malo, postane veliko.)

Mali potok koji stalno teče,
niti će postati nečist, niti će zaudarati.

Eto to je jedan vid istikameta (istrajnosti). Ako u potok koji ima stalni doticaj i proticaj vode upadne nešto od prljavštine, to se neće u njemu zadržati, jer svojim tokom on će to odnijeti daleko od sebe, tj. ti čovječe postaješ čist, i svojom nutrinom i vanjštinom; postaješ prijemčiv za visoki svijet, jer visoki svijet traži čisto mjesto. A oni otpatci koji se bacaju u vodu – u prenesenom, alegoričnom smislu – to su šejtanske vesvese s kojima bi on htio da zadominira ovom čistom vodom, tj. tobom, čovječe. Ali u toj vodi, koja stalno teče, nema im stanka – njen tok odnosi tu nečist. Šejtan stalno pokušava da čovjeka navede na grijeh, pa kako da djelujemo? Lahko je razumljivo kad on napada u smislu da te odvrati od onoga što ti je Gospodar naredio, ili ti sugeriše da uradiš ono što ti je Gospodar zabranio... Ali, kad napada vjerom, e onda je to opasna stvar! Zato valja zadobiti furkan, koji Gospodar daje Svojim bogobojaznim robovima, a onda ćemo moći razlikovati istinu od laži, i tek tad ćemo uočiti razliku između dvije stvari koje nam se nabacuju.

Jednom je šejtan prišao Isau, a. s., u odori nekog čovjeka isposnika, pa mu rekao:– O, Ruhullah! Reci: – La ilahe illallah! A Isa, a. s., mu kaže: – To su kelime (riječi) koje ja stalno izgovaram, ali nikada na tvoj nagovor! Premda je to istina i najljepše što možeš kazati, ali neću to reći na tvoj nagovor. To bi značilo da tebe slušam.

Prišao je tako Džunejd Bagdadiji, jednom velikanu – čuli smo svi za njega, preselio je u III. stoljeću po Hidžri – prišao mu je u odori derviša sa tespihom oko vrata i kaže mu:– Učitelju, dozvoljavaš li mi da budem tebi u hizmetu? Toliko žudim da ti se nađem pri ruci, ne bi li zadobio bereket (blagoslov) od tebe kroz taj hizmet koji bih činio! Džunejdmu je rekao: – Bujrum! I on je 20 godina bio u hizmetu kod Džunejda, a da nikada ni za tren nije našao prostora da mu priđe. I nakon 20 godina, digao ruke od toga, i pita ga: – Jesi li me ti prepoznao? Džunejd mu kaže: – Jesam, ti si Ebu Murre, Iblis („otac gorčine“), odmah sam te prepoznao kad sam te vidio.– Ti si – kaže mu Iblis – u ovom trenutku, najbolji čovjek na svijetu! A Džunejd će na to: – Odlazi, prokletniče! Hoćeš me u odlasku da prevariš, pa da pomislim o sebi da sam velik! Gledajte koliko su to suptilne prevare! Pa,da nam Allah bude na pomoći!

Ali, vidite, ovaj potok, ta „voda života“, treba stalno da teče... Kako je to lijepo rekao hadži Halid-efendija Salihagić: – Ne dozvolite da presahne voda života; iščitajite stalno ove prave kitabe, i onda je to jedna bujica koja će sve ono što je natruha odnijeti. U protivnom, počinje polahko da nestaje vode, a onda eto ti bara, eto barskog života, eto infekcija i raznoraznih bolesti!
Pogledajte kako je lijep primjer naveo! Zato, neka uvijek voda života bude prisutna, tekuća... I, gledaj, čovječe – trudi se, daj sve što možeš od sebe!

Iz ove postepenosti rađa se sreća i radost.
Ova postepenost je jaje, a sreća poput ptice.

Taj tvoj te'hir - odgađanje i tvoje razmišljanje o posljedicama onoga što ti se nudi, za čim ti se pojavila želja da to zaimaš, e takav postupak je kao ptičije jaje iz kojeg će se izleći ptica sreće. Ne leti, dakle, odmah svemu što ti se nudi, već očekaj malo, ostavi za kasnije, strpi se, promisli...

Zar ptica liči jajetu – o, inadžijo,
premda iz jajeta izlazi?!

Kao što se sreća rađa iz postepenosti, a postepenost i sreća nemaju nikakve sličnosti, tako i naknada za dobra djela ne liči na djelo koje si uradio.
I onda nam ovako kaže hz. Mevlana:

Budi takav, da dijelovi tvoga tijela, poput jaja,
rađaju ptice sve do kraja!

Budi strog prema sebi, sebe tako očisti, dovedi u takvu situaciju da dijelovi tvoga tijela: i ruke i noge, i oči – i vid i sluh, budu poput jaja iz kojih će se izleći ptica sreće. Takav budi do kraja ovog svijeta, do ponovnog proživljenja! Upućuje nas ovim bejtom na hadisi-kudsi u kome se kaže kad čovjek donese sve farzove na mjesto, sve obaveze kojim ga Allah Uzvišeni duži, a onda počne da gori u ljubavi za svojim Stvoriteljem, e tad dolaze nafile (dobrovoljni ibadeti) i istrajava u tome, a potom – kako to Gospodar kaže – Ja postajem njegov sluh kojim on sluša, vid kojim gleda, ruka s kojom dohvaća, noga s kojom hodi - korača.

Iz svakog ovog kuveta, rađa se ptica sreće! I takav budi sve do kraja, sve do proživljenja – daj sve od sebe što možeš, i to danas, sutra već može biti kasno!

Jaje zmije, premda liči jajetu vrapca,
daleko su jedno od drugoga.

Cijelo vrijeme hoće hz. Mevlana da nam posebno istakne šta znači ovo što ti vidiš i što vanjštinom liči jedno drugome; ti trebaš zadobiti vid (pravi uvid) pa da pronikneš u dubinu, da bi mogao da vidiš suštinski o čemu se radi. Znači, sve upućuje na ovaj kriterij, koji ćeš jedino zadobiti kroz istinsku bogobojaznost. I ovaj primjer koji navodi: jaje zmije i jaje vrapca, liče jedno drugom, a suštinski je ogromna razlika... E sad, kad uzmemo ova dva Božija stvorenja – jedno je ptica, nešto što leti, diže se u visine, a drugo – zmija, nešto što puzi po zemlji, nema čak ni noge (nešto potpuno vezano za zemlju, za niski svijet) i nasuprot njemu ono što je uzvišeno... E tako isto i evlija fizički izgleda kao i onaj najgori čovjek, munafik; fizički su potpuno isti. Ako je onaj naopak čovjek sposoban, on može dobro da se pripremi pa da upotrebljava govor Božijih prijatelja, tako da izaziva naše divljenje, a da se iza toga krije otrov, ono što je u bejtu rekao hz. Mevlana, opisujući munafika: Drži Mushaf na dlanu, kao Zejnul-Abidin („ukras pobožnjaka”), a bodež, pun otrova i kahara (zlobe i mržnje), viri mu iz rukava! (M:VI/4091) Pogledaj ti sad ovo! Čovjek samo posegne za tim, a strelica je već pripremljena da ga pogodi!

E sad – jaje vrapca i jaje zmije... Kad gledamo druge, a i kad gledamo sebe, takva je naša struktura: pola čovjeka je pčela i med, a pola zmija i otrov, kako nam je u prethodnim dersovima govorio hz. Mevlana. Ovo se, i jedno i drugo, može i kod tebe i kod mene ispoljiti. Nikad nisi siguran, i valja biti budan, dobro držati pod kontrolom ovu nisku dimenziju u čovjeku, koja, u suprotnom, ujeda i truje sve oko sebe!

Isto tako, premda sjeme dunje, sliči sjemenu
jabuke, znaj razliku između njih, o cijenjeni!

Sve je to naizgled isto, a suštinski velike razlike. Vidite, stalno govori znadni to, nauči da znaš na pravi način to razlikovati...

Lišće na drveću, naizgled, iste je boje,
ali plodovi svake voćke su drugačiji.

Isto tako i tijela ljudi su slična, ali duše – kakva i kolika razlika među njima!

Lišće na drveću liči na ova naša tijela,
ali: svaka duša živi po nekakvom svom zadatku.

I dobar i loš..., e sad, pitanje je zašto treba da budu i ovi drugi tu? Vidite po ovom bejtu šta kaže –jsvaka duša živi po nekakvom zadatku. Mi molimo Gospodara da nas sačuva, pa da budemo od ovih dobrih robova. Ali pogledajte koja je to sve uloga ljudi, koji su, recimo, u vlasti ove donje, niske strane – zmije u ljudskom suretu! Sad jednog takvog napad na tebe, sa svim onim zlom što on želi tebi: grize jagodice svojih prstiju ako ti stvari idu kako treba... Kakvo dobro on tebi time čini? Pa iz tebe on izvlači one ljepote koje je Gospodar pohranio u tebi, a za koje ti ne znaš. Jer, da bi se mi potvrdili kao sabiri, neophodna su ova iskušenja, koja za posljedicu imaju ono što ajeti-kerim kaže da je Allah sa strpljivim. Da bi se to potvrdilo, mora biti neko preko puta tebe koji će te bihuzuriti, koji će ti činiti stvari koje su teške za podnijeti. Ako ti to sve u ime Boga podneseš, onda ćeš biti svjedok ovog kvaliteta sabir: Allah voli sabire, Allah je sa njima. (v. El-Bekara, 153; Ali-Imran, 146) Da bi se ispoljila ljudska blagost, mora neko biti koji će te izvesti na jedan teren, pa umjesto da pokažeš srdžbu i da mu uzvratiš na isti način, a ti pokažeš blagost, kako su to pejgamberi radili: Gospodaru, oprosti im, oni ne znaju šta rade! I onda ti tek uviđaš šta se u tebi krije. Pogledajte, sad je to potpuno jedan drugi teren, gdje treba da shvatimo ovo što hz. Mevlana kaže: svaka duša živi po nekakvom svom zadatku. Ništa nije uzalud stvoreno: sve ima smisao svoga života i opstanka. Neko je dobar, a neko zao, hrđav; neko je mumin i iskren, neko fasik (pokvarenjak, grešnik) i munafik (licemjer); s nekim se slažemo, a neko je protiv nas! Nemoguće je ljude izjednačiti. Molimo Gospodara da nas sačuva da ne budemo od onih preko kojih se zlo i bihuzurluk drugih dešava.

Ljudi u bazaru na istovjetan način hode,
ali jedan je u zevku, a drugi je u bolu.

Znači vanjska slika je ista: hodaju zajedno po čaršiji na istovjetan način, ali jedan je u halu užitka, ima lijepo stanje u svojoj duši, a drugi je u nekom bolu – tužan i zabrinut.

Isto tako, i u smrt, jednako idemo,
ali polovina ljudi je na gubitku, a polovina su carevi.

Svi znamo da nam je taj put zagarantovan; čim smo došli na ovaj svijet, moramo sa njega i otići. A ko ode, više se ne vraća. Svi imamo istu situaciju – moramo otići sa ovog svijeta, ali polovina ljudi je na gubitku. Svaka duša će okusiti smrt (Ali-Imran, 185). A u drugom ajeti-kerimu nam se kaže: Ali jedan je nesretan, a drugi sretan (v. Hud, 105). Zavisno kako je proveo svoj život.

Ovim bejtom gdje je rekao da u smrt jedni idu na jedan, a drugina drugi način, jedni su gubitnici, a drugi carevi, uvodi nas u novo kazivanje.

Prvi dio 82. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 16. 2. 2022 u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.