Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
Priredio: Šaban GADŽO
Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah, salavat
Rabbi šrahli sadri...
Da se samo prisjetimo posljednjeg bejta iz minulog dersa u kome nam hz. Mevlana kaže: Ne budi kao Ken'an (sin Nuha, a. s.), koji je plivajući rekao: “Ne želim lađu moga neprijatelja Nuha!” (1308/III)
Dalje se nastavlja ovo poglavlje pozivom Nuha pejgambera sinu:
“Slušaj! Dođi! U lađu babinu sjedi!
Da te tufan ne potopi, o, jadniče!”
/Pratimo ovu poziciju sina Nuha, a. s., i preispitajmo svoj odnos prema Allahovim robovima. Lađa pred njim, babo ga poziva – “ulazi, sine, ovamo da se spasiš...” Znači, nije daleko spasenje, to je tako blizu nas. Međutim, onaj koji je potpuno drukčije okrenut, na drugu stranu, on to ne vidi. On sebe vidi dijelom one nepokorne mase Nuhu, a. s. On se oslanja na plivanje, na penjanje na veliku planinu kako bi se spasio od tufana, od potopa koji nastupa. Zašto on ne želi da posluša svoga babu? Jednu stvar ćemo izvući iz toga: on nema povjerenja u Nuha pejgambera; on ne vjeruje svome babi! A da nam to još bude jasnije, navest ću (odmah, ovdje) primjer koji će, inšallahuteala, doći u Mesneviji, u kome hz. Mevlana kaže kako je jedne prilike hz. Enes ibn Malik, r. a., (hizmećar Poslanikov, i ovo se dešava u Basri, kada je on bio u poznim godinama) pozvao jednu skupinu koju je ugostio kod sebe kući. I nakon što su bili posluženi za tom sofrom i obrisali svoje ruke i usne o jedan peškir (sofra-bošču), hz. Enes je primijetio da je sada ta bošča, koja je bila bijela, poprimila drugačiju boju (razumljivo, od brisanja nakon jela). Onda je pozvao svoju hizmećarku i rekao joj: “O, djevojko, baci ovaj peškir, ovu bošču, u vatru!” I ona ju je uzela i bacila odmah u vatru. Svi prisutni gledaju i čude se – kako ovo?! (On ih je već prije bio upoznao da je to peškir od Poslanika, s. a. v. s.) I oni, znajući to, čude se kako neko može nešto tako uraditi. Sada oni očekuju da se pojavi dim od te bošče. Nakon nekoliko trenutaka, hz. Enes, r. a., kaže hizmećarki: “Izvadi bošču iz vatre.” Kad je ona izvadila bošču iz vatre, bošča je bila potpuno bijela, kao da je tog momenta napravljena, potpuno nova i čista. Oni svi u čudu gledaju: ve la havle, šta je ovo? Onda im on kaže da je to bošča (peškir) Poslanikova (s. a. v. s.), a ono s čime je imao kontakt mubarek Poslanik svojim usnama i rukama vatra ne prži. Potom se oni obraćaju ovoj djevojci (služavki): “Dobro, razumijemo da je on bio upućen u tu tajnu, ali kako si ti mogla tako, na samo jedan njegov znak, da je baciš u vatru.” Ona im kaže: “Ja imam potpuno povjerenje u ovakve ljude i ljude slične njemu. Ne samo da bih bošču bacila; da je rekao i meni da ja skočim u vatru, ja bih odmah skočila.” Eto, toliko je povjerenje imala da bi sve što dođe s te strane bez dvoumljenja prihvatila i izvršila. Jer, ono što dolazi od takvih ljudi ne može biti ni od kakve štete, ono je, suštinski, sȃmo spasenje. To je falilo Ken'anu – povjerenje u ono što njegov babo donosi od strane Jedinog. Ovu osobinu probajmo naći kod sebe kada dolazimo u kontakt s ovakvim izvorima; koliko čovjek sumnja, a koliko je siguran. Ovakav poziv u našem vremenu vidimo kod insani-kjamilȃ, onih potpunih, savršenih učitelja. Oni nas ovako zovu: – Hajde ovamo, bježi u ovo utočište od svih vesvesa i izazova koji te okružuju! Da li će se čovjek odazvati na ovaj poziv? Da Allah pomogne da budemo od onih koji se odazivaju./
Ken'an odvraća svome babi:
On odvrati: “Ne! Ja sam naučio plivati.
Ja sam, mimo tvoje svijeće, svijeću zapalio.”
/Kaže mu: ja sam našao jedno drugo znanje, bolje nego što je to kod tebe, i ja sam zapalio svijeću mimo tvoje koja će meni osvijetliti put. Ne zaboravimo da je ovo još uvijek poglavlje o slonu koji je doveden u mračnu prostoriju i sada ga opipavaju ljudi da bi se izjasnili kakvo je to stvorenje. Vidjeli smo kako nam je hz. Mevlana rekao – da su samo ušli sa svijećom unutra, odmah bi im bilo jasno o čemu se radi. I Ken'an je uvjeren, on vjeruje da ima svijeću, umjesto da stane uz ovu Božiju svijeću, uz Nuha pejgambera ili danas uz varisa Poslanika. Ako na pravi način uspostaviš vezu s njima, onda ćeš moći, kada dođe vakat, da i ti sam otkriješ svijeću koju nosiš u sebi. Jer neće on tebi nju dati: evo ti moja svijeća, nego će on onu tvoju svijeću, koja postoji u tebi, koja je pokrivena, otkriti. Kada bi nama sada neko rekao da negdje ta svijeća ima, na nekakvoj nedostupnoj planini, razumijem, rekli bismo: ko će doći do tog takvog nepristupačnog mjesta. Ali problem je u tome što je ona tako blizu, a mi je ne vidimo. I sada otići s ovoga svijeta a to ne otkriti, koji je to gubitak! A evo kako se to otkriva: imaš otvoreno uho za ovaj poziv od strane Božijih ljudi i eto tvoje svijeće koja će ti pokazati cjelovitost, cjelovitu sliku. U ajetu se spominje za Poslanika (s. a. v. s.) siradžul munir – svjetiljka goreća: plamteća svjetiljka. Pa uvedi to u život, voli ga svim bićem svojim, svom dušom svojom./
Sad Nuh, a. s., odgovara sinu:
“Pazi! Ne čini to, jer ovo je val tufanskog belaja.
Ruka, noga i plivanje danas su ništa.
/Ništa ti danas ne može pomoći od toga što ti svojom logikom kao argument donosiš. Nesvjestan da (od)braniš samo svoj ego. I istrajavaš u tome./
Ovo je vjetar kahra i belaja koji svijeću gasi.
Samo Hakkova svijeća traje. Ušuti!”
(Dakle, gasi svijeću tih tvojih nastojanja u koje se ti uzdaš da će ti biti od fajde. Samo Hakkovo svjetlo ti može pomoći. Šuti, ne govori ništa! Sve što govoriš, to je budalaština i vidjet ćeš koja je posljedica toga.)
Ken'an reče: “Ne! Ja ću otići na tu visoku planinu.
Ta planina će me sačuvati od svake povrede.”
(On računa, neće voda doći do vrha planine.)
Dalje mu babo govori:
“Pazi! Ne čini tako, jer planina je slamka ovog trena!”
(Slamka pred ovim potopom koji ćeš vidjeti.)
On sigurnost ne daje osim Svome habibu.
/Allah ne daje sigurnost, osim svome voljenom. Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: 'Niko danas neće biti pošteđen od Allahove kazne, osim onoga kome se On smilovao! – reče Nuh... (Hud,43)/
Ken'an ovako babi kaže:
On reče: “Kada sam ja tvoj savjet slušao,
da bi se ti ponadao, kako sam ja iz ove skupine!?
/Ti sam znaš da ja nikada tebe poslušao nisam. I ta tvoja nada da sam ja od ove skupine, tj. tebe i onih koji su s tobom, jeste uzaludna. Ja sam od one druge skupine. (Od onih koji će ubrzo svi nastradati.) Evo vidimo šta znači poistovjetiti se s nekim! Zato nam se i u hadisu govori: Ko kojem narodu, kojoj skupini sliči, njoj i pripada. Dobro razmislimo o ovome i iz jedne druge pozicije: čim čovjek kaže da je to nešto, recimo, ako kaže: Ja sam sada pripadnik te i te pravne škole ili tarikata (neuzubillah, nije ovo govor protiv toga, nego samo pokušavam ovdje, uz ovaj bejt, upozoriti na jednu veliku opasnost koju ne vidimo, a njene posljedice su dalekosežne), ja ću onda sve uraditi što mi stoji na raspolaganju da odbranim tu školu. Jer ja vidim sebe, ja toj skupini pripadam! I sada, ako ja kažem npr. da sam pripadnik te i te pravne škole, sada sve one kuvvete koje mi je Gospodar dao, ono što sam naučio, sabrao od znanja, ja ću sve to upotrijebiti da odbranim tu školu! A škola je put da se Istina otkrije, to nije cilj! Kada tako pogrešno postaviš stvari, promisli kakva je posljedica. Eto zašto se ovako gložimo na svim nivoima! Isto tako kada čovjek kaže da je pripadnik neke religije... Svaka govori onoj drugoj tamo da su kjafiri-nevjernici, a da su oni na pravom putu. Dobro razmislimo šta znači poistovjetiti se s nečim, jer onda braniš taj okvir i Istinu si stavio u to, a Istina ne može stati u taj okvir. Vidite kako Ken'an odgovara svome babi: Kada sam ja tvoj savjet slušao, da bi se ti ponadao da sam ja iz ove skupine!? I kao što kaže Salih, a. s.: O, moj narode, ja sam vas lijepo savjetovao, iskreno, ali vi ne volite one koji savjetuju. (El-A'raf, 79) Preispitajmo sebe i ovo kada dolazimo u razne halove, pa tražimo lijeka. Koliko smo spremni da poslušamo i koliko istrajavamo u traženju tih kapija, sve neće li nam neko kazati da je prȁvo ono što mi mislimo da je prȁvo. Pa tako mučimo i te ljude, a sebe zavaravamo, i onda idemo od jedne do druge kapije sve ne bi li neko našu budalaštinu potvrdio pa da onda reknemo: on je pravi čovjek! Dobro razmislimo o ovim bejtovima šta nam hz. Mevlana poručuje./
Dalje mu ovako govori sin:
Prijatnost mi nisu nikada izazvale tvoje riječi.
Ja se odričem tebe u oba saraja!”
(I na ovome i na onome svijetu. Koja drskost, inat i sljepilo!)
Nuh, a. s., mu kaže:
“Pazi! Ne postupaj tako, babo, jer dan hira nije!
Bog nema rođaka ni ortaka.
(Sada ga Nuh, a. s., naziva “babo” jer je on sebe prometnuo na to mjesto i sada on nastupa kao neko ko i babi daje savjet! Na ovaj način hz. Mevlana hoće da nas upozori na ovakve naše postupke u odnosu na ove kapije, na one koji su stariji u dinu od nas, koji su nosioci ove cjelovite pameti. Ne pravi se tu babo! ...jer dan hira nije! Bog nema rođaka ni ortaka.)
U narednim bejtovima ovo će nam pojasniti. Nuh, a. s., dalje mu kaže:
Do sada si prkosio, a ovaj čas je delikatan.
Na ovom pragu čija je volja djelotvorna!
(Hoće da mu kaže, samo Božija volja sada se ispunjava.)
Nije rodio nit je rođen. To za Njega važi od
praiskona. Nema oca, ni sina, ni amidže.
(Allah, Uzvišeni.)
Zar će hirovitost sinova On razvlačiti?!
Zar će hirovitost očeva On slušati?!
(Zar će sad On trpjeti prezir sinova prema roditeljima?!)
Uzvišeni veli:
Ja nisam rođen, o, starče, hirovitost svoju smanji!
Ja nisam rodio, o, mladiću, odvažnost umanji!
Ja nisam suprug. Ja nemam strasti!
Koketiranja se ovdje prođi, o, damo!
(Sve ovo odriče od Gospodara, ovo da ima družicu itd. Ne idi tim putem, putem ovakvog razmišljanja, putem hirovitosti, putem mladalačke odvažnosti, putem koketiranja... Sve to na toj kapiji ne igra nikakvu ulogu. Šta na toj kapiji igra ulogu? Jedino šta Allah prima, to će nam reći u sljedećem bejtu:
Osim poniznosti, robovanja i potrebitosti
u ovom Hadretu, nema ispravnosti.”
(U ovoj blizini Hakkovoj.)
/potrebit (idtirar): bespomoćnost; koji nema, koji oskudijeva u dobrima, koji treba tuđu pomoć, siromašan, sirot/
(Znači, samo će ti, čovječe, ovo pomoći: poniznost i robovanje, i tvoja bespomoćnost: tvoja potreba Božije pomoći. Iskaži zato tu svoju potrebu Njemu Jedinom, jer ti se niko drugi ne može odazvati na tvoje vapaje.)
I ovdje Nuh, a. s., završava sa savjetima. Sada Ken'an babi ovako kaže:
On reče: “Babo, godinama si to govorio.
Opet govoriš neznanjem rastrojen!
Koliko puta si o tim stvarima govorio sa
svakom osobom i mnoštva hladnih
odgovora se naslušao!
(U Kur'ani-kerimu se opisuje kako ih je Nuh, a. s., pozivao: Gospodaru, ja sam ih pozivao i danju i noću. I tiho šapućući, i glasno sam ih upozoravao; strašio ih i bodrio. Tako se u mnogo ajeti-kerima to opisuje. (v. Sura Nuh, 5-10) Znači, na razne načine sam im prilazio ne bi li ih privolio da se okrenu Tvojoj kapiji. Ali, Gospodaru, to moje pozivanje je samo povećavalo njihovu odbojnost. I sada sin njemu ovako kaže: Koliko si se sam naslušao hladnih odgovora! Niko ti se ne odazva! A 950 godina Nuh, a. s., živio je i pozivao!)
Ovaj tvoj hladni dah u moje uho nije dospio.
Osobito sada kada sam postao znan i ispunjen.”
(Vidite ovaj bejt. Čime se to mi ispunimo? Moramo proći kroz školovanje, život u raznim okolnostima, samo da gledamo društvena uređenja... Oni imaju svoju istinu. U komunističkom sistemu mi smo bili... pa znamo kako su nas učili svojoj istini. U drugim prilikama dobivamo istine onih drugih i tako, pune nam se glave raznim informacijama, pamtimo i onda zaključimo: pa ja sam prȃvo učen! Završio sam velike škole, došao do doktorata i tako... I onda progovorimo kao Ken'an! Osobito sada kada sam postao znan i ispunjen! Kako onda da do nekoga ko je ispunjen svim tim, da tako kažemo, đubretom, kako sada da do njega ovakve istinite riječi nađu put?! Mi smo prošli kroz škole, pa vidjeli smo šta sve učimo tamo, ne umanjujući vrijednost škole, ne dao Bog. Ali šta se ocjenjuje u školi? Memorisanje. Ko je bolje nešto upamtio, utoliko je dobio veću ocjenu. A memorija nije znanje. Koja te to škola uči da insan budeš? E to su ove škole, ovi Božiji ljudi. Samo im treba prići svjesno. A čime smo mi sve ispunjeni pa savjeti učenih do nas ne mogu doprijeti?! Jedan prekrasan primjer navodi hz. Mevlana kada govori o onome mladiću koji je učio jedno vrijeme i nakon toga dolazi svome babi pa ga babo provjerava, provjerava njegovo znanje kakvo je. Pa mu kaže: – Sine, možeš li mi reći šta držim u ruci? (A on je skinuo svoj prsten i sakrio ga.) Sin odgovara: Babo, to što držiš u ruci je okruglo, žuto i šuplje. Fantastično, sine, kakav odgovor! Divno si to opisao, a sada mi samo reci šta je to što držim u ruci? On kaže: Mlinski točak. Pa kako, sine, tako si precizne odgovore dao, a onda tako glup zaključak?! Dakle, ne možemo reći da ono prvo nije znanje. Kako nije, pa vidite kako je potrefio, ali ne razumije čovjek! E sada vidimo šta smo sve nakupili i držimo da je to znanje, a mi ne razumijemo suštinu stvari. I onda kada se pojavi u našem životu ovakva osoba mi smo hladni da to čujemo. Ne želimo da to čujemo. Ovakav inat ispoljavamo i onda ćemo sutra kazati Gospodaru: Nisi nam poslao nikoga da nam objasni kako je pravo. A vidite kako je to blizu. Nuh, a. s., i Lađa, odnosno Nuh našeg vakta, onaj koji nas poziva – hajde, ukrcaj se ovamo! Otvori uho da čuješ ovaj savjet! /
Prvi dio 32. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 16. 12. 2020. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
