Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

 

 

„Mesnevija“, treći svezak, bejtovi: 2077-2109/III, prvi dio (108)

 

Euzubilla, bismilla, elhamdulillah, salavat

Rabbi-šrahli sadri...

Nakon ove pauze koju smo imali (25. 4. – 19. 5. 2021) da se samo podsjetimo kako nam je u zadnjim bejtovima hz. Mevlana objašnjavao stanje onih specijalnih (posebnih) Allahovih robova koji su utekli ovoj ograničenosti po pitanju prostora i vremena, a onda u sljedećih sedam bejtova koji su ostali do kraja tog poglavlja hz. Mevlana će malo govoriti kako svaka vrsta ima svoju staju, svoj ahar. Zašto je to tako i šta se dešava ako neko pokuša da izađe iz jedne u drugu; ko stoji kao nadzornik nad tim stajama... Sad ćemo to vidjeti u ovih sedam vrlo kompleksnih bejtova. Ovako kaže hz. Mevlana:

U ovom svijetu traženja svaka osoba

je vezana za staju njoj osobenu.

/Mi smo svakom čovjeku vezali o vrat njegovu pticu (sudbinu)... (Isra, 13). Reci: „Svako postupa po svom nahođenju....“ (Isra, 84) Svako ima svoju pamet i u svakog je pamet drukčija, ali svak voli svoju pamet.

Nad svakom stajom postavljen je upravitelj.

Bez dozvole, rafidija ne izlazi.

Rafidija je neko ko ima kriv pristup u svom vjerovanju. Bez dozvole ovih, koji su postavljeni kao nadziratelji nad tim stajama, rafidija ne može nikako izaći iz svoje staje i ući u neku drugu. Možemo se odmah zapitati: Pa kako?! Zar čovjek nije pozvan ako je u nekom trenutnom stanju udaljenosti od Istine, zar mu nije oslobođen put promjene? Itekako. Ali ovdje uz ovaj bejt sjetimo se minulog dersa, kad hz. Mevlana kaže: Kad čovjek bude mahf, poništen, onda se oslobađa kabda, te stiješnjenosti, te tjeskobe. Eto to je jedna vrsta staje (štale, ahara) u kojoj je čovjek sputan. Kad čovjek bude mahf, poništen, tad se razvijaju krila i onda on leti put visina. Rafidija, neko ko je recimo zindik (otpadnik), želi s tim svojim rafidlukom da iz jedne staje pređe u drugu, ne može to tako. Ili drugim riječima da kažemo: ako sa svojim hajvanlukom želiš da pređeš u drugu staju, neće ići.

Ovi čuvari neće dati da dođe do te promjene. Kad je riječ o čuvarima, prvo nam pada na pamet da smo u situaciji kako nam to ajeti-kerimi govore da su nad nama postavljeni čuvari, meleki koji bdiju. Pa imamo meleke čuvare, u smislu da zapisuju svaku izgovorenu riječ, oni koji se smjenjuju, i ispred i iza čuvaju ljude: Uz svakog su od vas meleki, ispred njega i iza njega – po Allahovu naređenju nad njim bdiju (Er-Ra'd,11). A nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari, koji znaju ono što radite (El-Infitar, 10-12). Međutim, mi ćemo ovdje, vežući se za prošle bejtove, u ovim čuvarima vidjeti ove Božije robove jer, sjećate se, oni kažu Dekukiji da uđe u njihovo društvo. To su ovi čuvari, oni neće dozvoliti da neko sa svojim egoizmom, hajvanlukom priđe toj odabranoj skupini.

Ako bi se neko, iz silne žudnje, pokušao

odvojiti od staje i u staju drugih prodrijeti,

u trenu će ga vrli i vješti čuvar

za njegov povodac zgrabiti i povući.

Sljedeće pitanje koje mi možemo sebi postaviti: Pa kako to kad smo u situaciji da vidimo da i u tim odabranim društvima sjede razni ljudi?! Vidjeli smo pored najboljih ljudi, Božijih poslanika, ima i onih koji spadaju u najgoru kategoriju, munafici. Kako oni sjede tu, kako sad to, ako dođe do ove promjene ovi ga povuku i ne daju mu nikako da uđe u ovu drugu staju?! Na to nam je pitanje davno hz. Mevlana odgovorio. Sjećate se kad nam je govorio o hz. Hidru, a. s., i dobro ovo imajmo na umu. On ti je rekao ovo je kraj između mene i tebe, zato što je čovjek puno pričao, sebe slušao, a ne njega, i onda on kaže ovo je kraj-firak, između mene i tebe. Ti sad možeš ostati tu sjediti i da neko drugi koji te gleda svjedoči kako si ti u društvu velikih Allahovih robova, a ti si davno istisnut iz tog društva! Da nas Allah sačuva ovakve situacije – otići s ovog svijeta nedozvan, nedòzreo (onaj koji se još nije potpuno duhovno razvio), a misliti da si bio u toj skupini!

Jedan učitelj krenuo sa svojim učenikom na put i nakon što su prešli jednu dolinu, pred njima su se ispriječile visoke planine. Idući i penjući se, jer ih je put tuda vodio, pa kad su došli gore na vrh, umorni, pita ga učitelj: – Gdje smo ono jučer bili? – U dolini, kaže učenik. – Pa jesmo li se danas više popeli ili jučer?, pita učitelj. Učeniku to pitanje izgleda začudno: – Pa jučer smo bili u dolini, a danas – evo nas na velikim visinama! – Dobro, a de mi sad ovako odgovori: Ako se nalazimo u visinama, što podrazumijeva da smo bliže nebu, kakav dojam je ostavila na tebe ta visina? De mi to ispričaj. Učenik će na to: – Ne znam, ništa specijalno nisam osjetio (dakle, nismo se ni popeli!). E to je ta opasnost, da nas Allah sačuva! Možemo tako biti visoko uzdignuti, misleći konkretno na društvo velikih Allahovih robova, a da budemo tako daleko od tih izvora. Ja, Rabbi, sačuvaj nas ovakvog hala!

Sad opet ubacuje 2-3 stiha s kojima će, rekao bi čovjek, završiti, što će on, vidjet ćemo kasnije, u jednom stihu i kazati. Kako započinje mnoge stvari, pa to izgleda kao nedovršeno, ali kako mu nadahnuće dolazi, tako to hz. Mevlana i kazuje. Pa kaže u ovome četvrtom bejtu:

Ako čuvare ne vidiš, o, lukavi,

svoju slobodnu volju pogledaj – bez ihtijara si!

Ti koji pokušavaš da pređeš u drugi ahar, druga te hrana možda mami, bez slobodne si volje!

Sad najedanput kao da nam hoće da kaže, a razmisli i o ovome: šta god da ti želiš, opet na kraju stvari se dese onako kako je to Gospodar odredio, pa pomisli na to kakvih sve planova imaš, međutim, nije baš sve ostvarljivo. Pa i kad si sve donio na mjesto, to što treba, opet izostala posljedica koju si ti priželjkivao. Zašto? Pa Allahov kudret je to odredio. Međutim, ja ne bih ovim stihovima s te strane prišao. Kad pročitam sljedeći bejt, ovo će nam malo jasnije biti:

Naoko, slobodna volja je pri tebi, i ruke i noge ti nisu sputane.

Ali zašto si u hapsu, zašto?

Znači, možemo govoriti o ograničenoj slobodnoj volji. Međutim, ovi ajeti-kerimi me rukovode da skroz drukčije priđem ovim bejtovima: ...Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni... (Er-Ra'd, 11). Pogledajte koja nam je data sloboda! Nema promjene, neće Allah, dž. š., intervenisati dok mi sami ne uključimo sve svoje kuvvete i sebe ne promijenimo. Vidimo sad ovdje koliko nam je dato slobodne volje. Ili drugi ajeti-kerim, Esteizubillah: U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! (Evo ovdje će doći sad do izražaja tvoja slobodna volja; to možeš sam izabrati, i pozvan si da je izabereš.) Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha, (to je njegov izbor bio) – drži se za najčvršću vezu koja se neće prekinuti! A Allah sve čuje i zna! (El-Bekara, 256) Dakle, ja bih ovako rekao: Ni ruke ni noge nisu ti sputane, pa otvori ruke – dijeli na Allahovom putu! Pruži taj (svoj) korak prema hajru – hajde u džamiju na namaz! Ne dozvoli da ti vrijeme uzalud prolazi! Uradi to još danas dok možeš! Zašto si u hapsu?!

Lice si podigao u nijekanju čuvara,

Nefsanskom prijetnjom si ga nazvao.

Ovom riječi hafiz upućuje nas na ajeti-kerim: Nema čovjeka nad kojim neko ne bdije... Ima više ajeti-kerima koji o tome govore, esteizubillah: Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega; oni bdiju nad njim po Allahovom naređenju (Er-Ra'd, 11). Drugi ajeti-kerim: Nad vama bdiju čuvari, kod nas cijenjeni pisari, oni znaju šta vi radite (Infitar, 10-12). Pa sad, čovječe, razmisli s kakvim djelima ćeš ih dočekati. I još jedan ajeti-kerim da navedemo: Čovjek ne izusti ni jednu riječ a da pored njega nije prisutan jedan čuvar (melek) koji bdije nad njim (i registruje njegove riječi i njegove pokrete) – Qaf, 18. Znači, ni jedna riječ se ne izgovori „a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije“, tj. svako ima svoga pratioca i pisara koji ne ostavlja ni jednu riječ, ni jedan pokret, tj. ne može se sakriti ništa ni od riječi ni od djela. U jednom hadisu se navodi da je Poslanik, a. s., rekao: Čovjek izgovori jednu riječ, dobru riječ, ali on nju drži onako, za malo vrijednu, nikakav joj specijalan značaj ne pridaje, a ta riječ je uzrok Allahova zadovoljstva koje će ga pratiti sve vrijeme dok se ne sretne sa svojim Gospodarom. Ili izgovori neku riječ koja nije dobra i isto tako nikakvu specijalnu vrijednost ni njoj ne pridaje, ali ona bude uzrok Allahove srdžbe koja ga prati sve vrijeme dok se ne vrati svome Gospodaru. Pogledajte šta znači samo jedna riječ i koliko je samo odsustvo naše svijesti o ovim stvarima!

DEKUKIJA PROLAZI NAPRIJED RADI IMAMETA

(Oni mu, tih sedam velikana, kažu: Budi nam imam!)

 

Ovaj govor nema kraja. „Hitro korak pruži!

Gle, vrijeme namaza je nastupilo, Dekukija! Naprijed prođi!

O, neuporedivi, sada dva rekata nam otklanjaj,

da se putem tebe vrijeme okiti!

O, imamu jasnog vida! U namazu

jasan vid treba u predvodnika.“

Vidite šta mu rekoše: O, imamu jasnog vida! U namazu jasan vid treba u predvodnika. Znači, oni su njemu bili orijentir. Sjećate se, on njih vidi na obali mora i ide prema tom svjetlu. I sad je tu došao (a prije toga smo vidjeli sve kakav je to bio izuzetan Allahov rob). Šta je on tražio? Samo Gospodara Jedinog i Allah ga sada tako na Svoju kapiju dovodi. Sad, kad se prikučio tim svjetlima, sad oni otkrivaju njegovo svjetlo i kažu mu da je on taj cijenjeni imam, da je namaz nastupio i da će oni klanjati za njim. Vidimo šta je, šta znači susret s ovakvim Allahovim robovima. U jednoj predaji se kaže: Nakon što su Adem, a. s., i hz. Hava, a. s., iz svog staništa, Dženneta, spušteni na zemlju, zbog tog zalogaja (zabranjene voćke) 40 dana su proveli na sedždi plačući. I onda im se ovako Gospodar obraća: – O, Ademe i Havva, dovoljno je, dovoljno je sad tih 40 dana koje ste proveli u tom halu. Ja sam vama i vašim potomcima oprostio. Ipak, Ja sam vam kraći život na ovoj zemlji odredio, s jednom suptilnom mješavinom: ljubavi i mržnje, radosti i žalosti, mira i sukoba, ljepote i ružnoće, znanja i neznanja. Ko balans postigne i što je ispravno izabere, na zemlji će voditi nebeski život i s melekskim kuvvetom, melekskom snagom biti povezan s Džennetom. Takve osobe će za ljude biti jedno svjetlo i na Ispravan put ih upućivati.

Eto vidite kako ih opisuje Gospodar, ove Allahove robove. Znači, oni vode nebeski život, zato i prisustvo takvih Allahovih robova izaziva osjećaj kod nas kao da smo na nebu. I sa snagom melekskom oni su povezani s Džennetom. Eto zašto nam se u predaji kaže – idi, priđi tim džennetskim baščama! I oni su jedno svjetlo, kao što je ovih sedam, i svi takvi Allahovi robovi, oni nas, ako Bog da privlače, i mi letimo prema njima da bi se otkrilo ovo naše svjetlo.

Imamo primjer kada jedne prilike Poslanik, a. s., sjedeći u društvu s ashabima, vidi kako dolazi hz. Mus'ab ibn 'Umejr. Bio je u pohabanoj odjeći od ovčije kože i kaže Poslanik gledajući ga: – Pogledajte ovoga čovjeka, u njegovom srcu je Allahov nur! A ja se sjećam kad su ga roditelji hranili najukusnijom hranom i najljepšim napicima napajali, a vidite u kakvo stanje ga je dovela ljubav prema Allahu i Poslaniku. Dakle, ova njegova vanjština, jedna totalna oskudnost okrenuta nama, mi vidimo tu dimenziju, ali ne vidimo ovaj nur koji je unutar tih Allahovih robova! I zato, neka nas ne čudi kad je došao u Medinu, jer je on prvi koga je poslao Poslanik, a. s., da poziva ljude, šta se desilo za vrlo kratko vrijeme. Nijedna kuća nije ostala da u njoj nije bilo muslimana, makar neko. I kako je samo prefinjeno on to radio! E tako ovi Allahovi robovi kao magnet privlače nekoga ko je bacio pogled na tu stranu. A eno, vidjeli smo kako se Dekukija čudi tom silnom mnoštvu koje prolazi pored tih svjetiljki, pored tih stabala, ne obraćajući pažnju na njih, jer su dali važnost nečemu drugom. I sad to drugo pokušavaju uhvatiti, a to drugo je sjena koja im izmiče.

U šerijatu je mekruh, o, ugledniče,

u imametu slijepca opunomoćiti.

Kad je rekao imamet i da je za imama (predvodnika) potrebno, kako kaže u bejtu, da ima jasan vid, sad hoće da nam i fikhski objasni da za imama treba izabrati čovjeka koji fizički vid ima, jer je mekruh slijepca za imama opunomoćiti.

Makar hafiz bio, podoban i učevan u vjeri,

Onaj jasnog vida bolji je, pa kad bi i slabije pameti bio.

Preči je da u mihrab uđe. Ovo sad govori o zahiren stvari: vadžib je da imam bude neko ko vidi. Zašto? Sad će nam to pojasniti.

Slijepac se ne može sačuvati od nečistoće.

Oko biva osnovom čuvanja i opreza.

On nečistoću ne vidi u prolazu.

Ne dao Bog muminu sljepila!

Fizičko sljepilo onemogućuje čovjeka da vidi ako se uprljao na putu do džamije, a jedan od šarta je da budu i tijelo i mjesto i odjeća potpuno čisti. Čim nam je jednu stvar kazao o vidu imama i otišao i na fizički vid, na zahir, sad će odmah preći na batin, da kompletira to, pa da nam kaže šta je ona nevidljiva nečistoća, kakva je to stvar:

Vidljivi slijepac je u vidljivoj nečistoći.

Nevidljivi slijepac je u nevidljivoj nečistoći.

Ova vidljiva nečistoća putem vode se otklanja,

a nevidljiva nečistoća se uvećava.

Ona se ne može vodom odstraniti. Ali ima voda kojom se čisti ova nevidljiva nečistoća, pa kaže:

Osim vodom očiju, ova se ne može oprati,

kad se nevidljiva nečistoća pojavi.

Ova nevidljiva nečistoća, kad se pojavi, ne može se oprati nečim drugim osim vodom očiju, dakle suzama. Suze prolivene čista srca, svjestan svoje slabosti, moleći Gospodara da oprosti propuste, ta voda jedino čisti ovaj nevidljivi poganluk.

Kad je Bog nečistim kafire nazvao,

tom nečistoćom nije se na vanjštinu ciljalo.

Upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: O, vjernici, mnogobošci su sama pogan, i neka se više ne približuju Svetom hramu poslije ove godine (Et-Tevba, 28). Kad je rekao da su nedžaset, da su pogan, nije Gospodar ovdje ciljao na vanjsku nečistoću nego ovu unutrašnju.

Time vanjština kafirova nije zaprljana.

Ta nečistoća je u ahlaku i dinu.

(U ćudoređu, u njegovom ponašanju i njegovoj vjeri, tu je nečistoća. A znamo da nam Poslanik, a. s., kaže da je poslat da upotpuni plemenitu ćud, plemeniti ahlak.

Smrad ove (vanjske) nečistoće, proteže se na dvadeset

koraka, a smrad te nečistoće od Rejja do Šama.

Rej je stari dio današnjeg Teherana, a Šam je Damask. Smrad ove nevidljive nečistoće, ovoga kufra i širka, proteže se od Teherana do Damaska.

A onda, ko da se popravlja hz. Mevlana, kaže: ili ne, ovo što rekoh, nije dovoljno, jer:

Osim toga, njen smrad se na nebesa penje

i u mozak hurija i Ridvana udara!

Toliko zaudara ova skrivena nečistoća, a vidimo, samo je suze, ova voda čisti. Ridvan je čuvar Dženneta.

Prvi dio 50. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 19. 5. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac