Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
Priredio: Šaban GADŽO
Treći svezak, bejtovi: 1450-1509/III, prvi dio (81)
Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah, salavat
Rabbi šrahli sadri...
Prije nego što krenemo s večerašnjim dersom, da se podsjetimo prošlog dersa. Mevlana nam je govorio o značaju potrage. Pa između ostalog rekao nam je:
Ma u kom halu bio, traži!
Vodu traži, stalno! O, ti suhih usana!
Pa na drugom mjestu kaže:
Jer to traženje je jedno mubarek gibanje.
To traženje, na Hakkovom putu, jeste usmrtitelj zapreka.
A potom:
To traženje je ključ za predmet tvoje potrage.
To je vojska i tvoja pobjedonosna zastava.
To traženje je poput donosioca radosne vijesti
putem glasanja koje navještava dolazak sabaha.
I onda nam je preporučio:
Koga god vidiš, traženjem zaokupljenog, o, sinak,
jaran mu budi! Pred njim glavu pogni!
Među tim bejtovima bio je i ovaj:
Premda pri tebi nije alat, ti traži!
Alat nije nužan na Rabbovom putu.
Ovo smo sve rekli zato što večerašnji ders ima interesantan naslov, kao da je u suprotnosti s onim što smo u prošlom dersu čuli, pa da nas ne zbuni, naveli smo ponovo ove bejtove.
NASLOV VEČERAŠNJEG DERSA
Priča o osobi koja je u vrijeme Davuda, a. s., noć i dan dovu činila: “Daj mi halal opskrbu, bez truda!”
/Da nas sad ovo ne zbuni jer je malo začudno: ovamo nam govori o traženju, tj. šta znači trud na Allahovom putu, a sad ide poglavlje o osobi koja traži da joj Allah dadne halal nafaku bez truda. E zato smo, između svih bejtova o traženju, spomenuli i ovaj:
Premda pri tebi nije alat, ti traži!
Alat nije nužan na Rabbovom putu.
/Hoće hz. Mevlana da nam kompletira stvar. Ako pomisliš da bez tvog truda ne možeš dobiti zaradu, nafaku, govoreći nije dobio onaj koji se nije trudio, onda je to pogrešan stav. Jer nafaka ne dolazi tako – ne, nego dolazi Hakkovom dobrotom. On je taj Rezzak, dželle dželaluhu, Onaj koji hrani. Dakle, nemoj tako da postaviš stvari; ima i drugih puteva do nafake. U ovoj priči koju ćemo sada imati, koja je malo duža, vidjet ćemo sve to. Na kraju će nam biti potpuno jasno. Bit će sada u bejtovima upotrebljavani termini lijenost, kao što u dovi govori ova osoba, koja se poziva i na svoju lijenost kad traži da joj Gospodar dadne nafaku bez truda. Mi znamo dobro, vidjeli smo to: godinama slušamo i gledamo (a možda smo i na sebi to iskusili) kako ljudi, zaokupljeni poslovima, često izostave da obave ono što im je Allah (dž. š.) propisao kao dužnost, pa onda kažu: i rad je ibadet. To je podvala. Rad jeste ibadet, ali koji rad? Plodonosni rad, onaj koji činimo lillah-fillah, u ime Allaha Uzvišenog. Pa jedan primjer da navedemo: Dvije kokoške na jajima leže. Nakon tri sedmice, došao vakat da se izlegu pilići. Ispod jedne kokoške pilić je izašao, kod druge toga nema. Druga se čudi, kljuca ono svoje jaje, ali ništa ne izlazi. Pa se sada obraća onoj prvoj: Kako to, isti trud smo uložile, isto vrijeme provele na jajetu, kod tebe se rodilo, a kod mene nije?! Eh sad, mi znamo svi o čemu se radi; kod one prve ima faktor oplodnje, to je bio horoz. A šta je faktor oplodnje naših djela? To je vjera, utemeljena vjera u dinu. E onda je taj rad ibadet. Znajmo, prije nego što krenemo s ovim dersom, ove dvije stvari na koje smo ukazali. Hoće hz. Mevlana da nam kaže kako ima i drugih puteva, mimo onih uobičajenih. I ova priča o ovom muridu, koji sam sebe naziva lijenčinom, ustvari je priča o jednom takvom Allahovom robu koji je potpuno predan svome Gospodaru, koji se ne oslanja na sebebe (uzroke). Dakle, nije nikako riječ o lijenosti, već o osobi koja je potpuno svjesna o tome ko jedini može dati opskrbu. Pa ćemo sad početi s tom pričom.
Taj neki (čovjek) u vrijeme Davuda vjerovjesnika
pored svakog mudraca i pred svakim slaboumnim
ovu dovu stalno činio: “O, Gospodaru,
bogatstvo bez truda i muke mi podari!
Kad si me lijenim stvorio, povredama podložnim,
slabo pokretnim, jednim panjem.
Na magarca, leđa ranjenih, razočaranog,
teret konja i mazgi ne može se staviti.
Kad si me lijenim stvorio,
opskrbi me, također, putem lijenosti.
Ja sam lijen. U okrilju egzistencije spavam.
Zaspao sam u hladu ove dobrote i darežljivosti.
(Ponovo ponavlja ovo ja sam lijen, tj. ja sam potpuno predan Tebi. Ne okrećem glavu prema sebebima nego direktno od Tebe tražim. Jer znam da niko ne može opskrbu dati osim Ti.)
Vjerovatno si lijenima i spavačima u hladu
propisao opskrbu druge boje.
Ko god ima noge, traži opskrbu.
Ko god nema noge, Ti mu se smiluj.
(Tj. Ti ga povedi, nahrani. A ja sam takav, hoće da kaže ovaj.)
Opskrbu upravi prema tom ojađenom.
Oblak šalji prema svakoj zemlji.
Pošto zemlja nema noge, Tvoja blagodarnost
k njoj upravlja uduplane oblake.
/Hoće da kaže: Ja sam ta zemlja koja nema noge. E sad razumijemo u kojem smislu. Da navedemo jedan hadisi-šerif; pošto je malo duži, prepričat ćemo ga, a koji će nam pojasniti i hal ovakvih Allahovih robova.
Prenosi se u jednom hadis-šerifu da je Poslanik, a. s., govorio ashabima kako će siromašni na pola dana prije ući u Džennet od bogatih. A taj dan, ahiretski, jeste kao 50.000 naših godina. Onda je ustao jedan od prisutnih i rekao: Ya Resulallah, jesam li ja od njih? A Poslanik ga pita: Kad ručaš, da li imaš i večeru? A onda, da li ti ostane za sutra hrane? On kaže da. – E ti nisi od njih, kaže mu Poslanik. Ustane drugi, pa kaže: Ya Resulallah, jesam li ja od te skupine (siromaha)? Poslanik, a. s., mu odvraća: Jesi li čuo šta sam odgovorio ovome prije? Jesam, a ja nisam takav, kao on. A imaš li ti još jednu rezervnu odjeću osim tu koja je sad na tebi?, pita ga Poslanik. On odgovori: Imam. Nisi ni ti od te kategorije, kaže mu Poslanik. Ustaje treći: Ya Resulallah, jesam li ja od te kategorije? I njega Poslanik pita: Jesi li čuo šta sam rekao ovoj dvojici prije? Jesam, ali ja nisam takav, reče ovaj. A ako ti zatražiš da ti neko posudi, da li će se javiti neko, da li ćeš naići na odobravanje, pa da ti neko izađe u susret?, pita ga Poslanik. Hoće, ako to zatražim, dobit ću. Nisi ni ti od tih, kaže i njemu Poslanik. Ustaje četvrta osoba: Ya Resulallah, jesam li ja od njih? Jesi li čuo šta sam rekao ovim prije tebe? Jesam. E onda ga Poslanik, a. s.,pita: A možeš li ti zaraditi? Mogu, reče on. Nisi ni ti od tih, kaže mu Poslanik. Ustaje peti i kaže: Ya Resulallah, jesam li ja od tih? A onda ga Poslanik pita: Jesi li čuo šta sam rekao ovim prije? Kaže: Jesam. Onda ga Poslanik, a. s., pita: Kad omrkneš i kad osvaneš, jesi li zadovoljan s Allahovom odredbom? Jesam, ya Resulallah, odgovori ovaj. E ti si od njih, kaže mu Poslanik.
A onda završava riječima: Predvodnik vjernika u Džennetu je onaj koji, kad ruča, nema večere, a ako večera, nema ništa za sutra da je ostalo u kući. Ako traži posudbu, ne nađe (ne izlazi mu se u susret). Nema drugu odjeću osim tu jednu na sebi, i to onu koja najnužnije pokriva (avret njegov); koja ne može (nije u stanju) da zaradi; omrče i osviće zadovoljan s Allahovom odredbom. A onda je Poslanik, a. s., završio ovo kazivanjem s ajeti-kerimom: Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku bit će u društvu vjerovjesnika, i istinoljubivih, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti! (En-Nisa, 69) Ovdje vidimo i tu kategoriju koja nije u stanju da zaradi. U suri Bekara govori se o takvim ljudima kojima je zalaganje na Allahovom putu uzelo to vrijeme, gdje bi se oni mogli posvetiti stjecanju zarade. Oni koji nisu upućeni u hal tih ljudi drže da su oni bogati. A u ajetu se kaže: Lahko ćeš ih prepoznati – ne dodijavaju ljudima proseći, a u potrebi su, itekako: ...siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena zarađivati pa onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni; poznat ćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima. (El-Bekara, 273)
Pa i ovog murida o kome nam govori hz. Mevlana možemo gledati u ovome halu, a nikako ga ne smatrati lijenim, niti onim koji ne želi da radi. Dalje on u svom obraćanju Gospodaru ovako govori:
“Pošto dijete nema nogu, njegova majka
dolazi i izlijeva sljedovanje na njegovu glavu.
Želim dnevnu opskrbu, iznenada, bez umaranja,
jer ja, od zalaganja, imam samo traženje!”
/Dovde se navodi to njegovo obraćanje Gospodaru, a onda nam dalje hz. Mevlana kaže:
Veoma dugo ovu dovu je činio.
Tokom dana do noći i tokom noći do jutra.
Ljudi su se smijali njegovim riječima,
njegovom sirovom očekivanju i njegovoj upornosti.
Govorili su: “Čudnovato, šta kazuje ovaj slabe brade!?
Da mu neko nije dao hašiš tupavosti?!
(Hoće da rekne, šta je s ovim ahmakom, da mu neko nije dao travu gluposti koja samo povećava taj hal?!)
Sad mu ljudi govore:
Put stjecanja opskrbe je trud i umor.
Svakoj osobi dato je zanimanje i potraga.
/Svako ostvaruje ono što želi svojim radom (zanatom) i svojom sposobnošću; i tako i jeste, tako stvari stoje. Na ovaj način nas kroz ovu priču hz. Mevlana i upozorava na dužnost koju svako normalan treba da donese na mjesto. Onda nam u jednom bejtu na arapskom jeziku kaže ovako:
Tražite opskrbu u njenim sebebima!
Ulazite u boravišta kroz vrata!
(Pravilno se orijentirajte: kad svane, krenite u potragu za onim što vam je Allah odredio; pošto je put dolaska opskrbe pokriven, naše je da damo sve od sebe na tom putu njenog halal-stjecanja.)
Dalje ljudi u ovom smislu govore:
Car, sultan i Hakkov poslanik sada
je Davud vjerovjesnik, posjednik umijeća.
S takvom čašću i dikom, pri njemu,
koga je odabrala Dostova pažnja,
njegovim mudžizama bez granice, bez broja,
talasima darova, koji su u odnosu na
njega slijedili jedan za drugim:
Kad je to neko, od Adema do danas,
imao avaz poput stotinu orgulja,
koji bi pri vazu prouzrokovao smrt dvije stotine
osoba? Allah ljepotu njegova glasa nikome
nije dodijelio.
(Kad bi Davud, a. s., učio Zebur, znalo je biti po dvije stotine dženaza. Takav je to glas bio.)
Lavovi i gazele bi se okupile tog časa, okrećući
se prema njegovim savjetima, bihaber jedno o drugom.
(Lav nije obraćao pažnju na gazelu u smislu da bi je pojeo. Ovdje vidimo šta znači prisustvo Allahovih robova: kako svi naši hajvanluci i ono što se kaže – jedni drugima ste stalna opasnost, u takvoj blizini sve to biva prigušeno. Kada se povuku ti robovi, onda znamo šta biva poslije njih. Više puta smo bili svjedoci toga; kakav hal poslije njihovog odlaska nastane, kakva netrpeljivost, borbe i sukobi!)
I dalje ovi ljudi nastavljaju s nabrajanjem počasti koje su date Davudu, a. s.:
Planine i ptice udružile bi se s njegovim dahom.
Oboje, u vaktu poziva, njegovi bliski.
Upućuje nas na ajeti-kerime: I potčinismo planine i ptice da s Davudom Allaha hvale; to smo Mi bili kadri učiniti. (El-Enbija, 79) Drugi ajeti-kerim: Mi smo Davudu Našu milost ukazali – “O, brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice! – i učinili da mu mekano gvožđe bude. (Saba, 10)
Ovu i stotinu takvih mudžiza imao je on.
Svjetlo njegova lica je bez strana i u stranama.
(Tj. njegovo svjetlo je od božanskog svjetla, a ne kao posljedica istočne ili zapadne strane.)
Sve su mu ovo pobrojali ljudi, da bi sada ovako kazali:
Uza sve te darove, Bog je njegovu opskrbu
uvezao s traženjem.
Upućuje na ajeti-kerim: I naučismo ga da izrađuje pancire za vas da vas štite u borbi s neprijateljem – pa zašto niste zahvalni? (El-Enbija, 80)
Bez pletenja pancira i truda, njegova opskrba
nije mu dolazila, uz svu njegovu uspješnost.
/Ajeti-kerim: ...i učinili smo da mu gvožđe u njegovim rukama mehko bude. “Pravi široke pancire i čestito ih pleti...” (Saba, 10-11) Ovi ljudi što se čude halu onog čovjeka i njegovoj dovi nabrojali su sve ovo što je vezano za Davuda, a. s.: car, vladar, poslanik; počasti koje je imao od Gospodara, a opskrba mu nije dolazila osim njegovim potpunim angažmanom, jer on nije ni dinara uzimao iz bejtul-mala (iz državne kase), već samo ono što bi zaradio prodajući pancire koje bi ispleo rukama. To je mudžiza Davuda, a. s., jer mu je željezo kao vosak bilo. Pa kad je on takav morao uložiti trud da bi mu nafaka došla, šta onda ovaj (ovakva kategorija ljudi) govori i traži!?/
A ovaj, tako bespomoćan, ostavljen, nastanjen
u kući razorenoj, i od Neba udaljen,
ovaj, takav nesretnik, želi da brzo,
bez trgovine, skute dobitkom ispuni!”
Tako rastrojena osoba istupa govoreći:
“Penjem se na nebo bez merdevina!”
/Znači, njegovo traženje nafake bez truda (ta njegova dova), u očima ovih ljudi, izgleda kao da neko rastrojen ovako govori: Penjem se na nebo!, a nema “merdevina”, tj. na taj način ne može ni koraka napraviti na tom putu. Ovdje, normalno, trebamo da shvatimo kako nas hz. Mevlana i ukorava za nerad. A kod našeg glavnog junaka nije riječ o tome. Pazimo dobro da nas ovo ne zbuni. Hazreti Mevlana želi da nam objasni tu jednu vanrednu situaciju: Allah nije sputan alatima i sebebima da bi dao nekome od Svoga davanja. On daje kome hoće i neće niko Gospodara pitati za to šta On radi, a mi ćemo biti pitani za ono što mi radimo. Jer ono što On radi je apsolutna pravda./
Sad nam hz. Mevlana navodi kako se ovi ljudi njemu izruguju:
Jedan, izrugujući mu se, ovako reče: “Idi! Uzmi!
Jer opskrba ti je stigla i došao je glasnik radosne vijesti.”
A drugi, smijući se, reče: “Daj i nama
od toga što ti je darovano, o, upravitelju sela!”
On, od ove ljudske zloće i ovog izrugivanja,
nije smanjivao dove i umiljavanja.
(On nije obraćao pažnju na ovo šta ljudi govore.)
Tako da je u gradu postao poznat i čuven
kao onaj koji sir traži iz prazne kese.
Primjer sirove pohlepe postao je taj prosjak.
On se od tog traženja nije prolazio.
/Primjer sirove pohlepe postao je taj prosjak u očima svijeta koji ga gleda i koji na ovakav način popraća ovu njegovu dovu. Postao je taj “prosjak” predmet ismijavanja. Ali mogli smo do sada da zapazimo jednu stvar koja je ključna u ovome svemu. Jeste li primijetili da on ne traži od ljudi ništa; on se sve vrijeme Allahu obraća. Čuju to njegovo obraćanje i bogati, ali on ne traži od ljudi – ovo je njegov zikr. Ovi neupućeni ne mogu da razumiju ovu dovu jednog murida-učenika, koji je potpuno predan Gospodaru. Pa će nam to sada, kad dođu naredni bejtovi, sve razjasniti, u jednoj lijepo zaokruženoj cjelini./
Prvi dio 35. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 6. 1. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
