MESNEVIJA: Osmjelio se božanstvom izdavati, aždaha je postao, nikada zasićen

Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

Priredio: Šaban GADŽO

Treći svezak, bejtovi: 1555-1597 /III, prvi dio (86)

Euzubilla, bismilla, elhamdulillah, salavat

Rabbi-šrahli sadri...

Da se samo podsjetimo teme iz prošlog dersa. Sjećate se, hz. Mevlana nam je započeo kazivanje o tome kako je znanje ptica s dva krila poput ptice s dva krila, a zann – pretpostavka je ptica s jednim krilom; ona ptica koja posrće u pokušaju da uzleti do svog gnijezda, ali se to ne može postići sve dok se čovjek ne prođe zanna, a onda će se suočiti sa znanjem. Znanje će mu pokazati svoje lice pa će se poput Džebraila vinuti u visine. Onda nam je započeo s jednim primjerom dječakā koji su svog učitelja na jedan vrlo lahak način izbacili iz ravnoteže. On je to uzeo kao primjer nekoga ko posjeduje ovo zahiren znanje, osnovano na zannu, a ne na uvjerenju (na jekinu) i kako je vrlo lahko tog čovjeka izbaciti iz ravnoteže. Samo to što su rekli učitelju: malo žutila se vidi na tvom licu, učitelj je zalegao u krevet. Objašnjava nam hz. Mevlana pojam zanna – pretpostavke i vehma – uobrazilje i sad malo prekida to kazivanje da bi nam još bolje pojasnio šta je vehm, uobrazilja, i šta je pretpostavka. Slijedi jedno kratko poglavlje s naslovom:

I Faraon se razbolio putem uobrazilje, kao posljedice ta'zima ljudi (kao posljedice iskazivanja časti od njegovog naroda)

Sedžda mase od strane žena, djece, muškaraca

pogodila je Faraonovo srce i razboljela ga.

To što mu se svako obraćao “O, božanstveni care!”

putem uobrazilje razdiralo ga je.

Tako se osmjelio božanstvom izdavati.

Aždaha je postao i nikada zasićen.

/Znači, ove pohvale koje su mu njegovi podanici upućivali dovele su ga u takvo stanje da je postao poput aždahe nezasitne. Sve je više želio i pohvala i poštovanja od njegovog naroda.

Da se ovdje malo zaustavimo na ovom bejtu. Možemo zamisliti kako je to Faraonovo carstvo izgledalo. Egipat, kao država, bio je na vrhuncu svoje moći. Vidimo to i po ovim ostacima danas: piramide i druge građevine, kako je to sve izgledalo grandiozno i šta je to sve moglo u očima njegovih podanika da izazove po pitanju iskazivanja časti (poštovanja i uvažavanja) prema njemu. Zabilježeno je da ga nikada glava nije zaboljela, nikad nikakvu bolest nije imao. Allah, dž. š., ga je sačuvao od toga, a sve je to kod njegovih podanika formiralo sliku da je on neka vrsta nadčovjeka. Ovo uzvikivanje “Božanstveni care!”, razumije se, dolazilo je od Kopta, njegovog naroda, Egipćana, a ne od Benu-Izraelićana. Imamo, da tako kažemo, tu jednu scenografiju koja je za sobom povukla narod koji, gledajući to sve, uzvikuje Faraonu da je bog. I onda on sam to potvrđuje i kaže: “Ja sam vaš najveći bog!”, to se i u Kur'ani-kerimu navodi.

Što se tiče Benu-Izraelićana, šta je s njima? To je narod vjernički, vjeruju Allaha i očekuju da se pojavi izbavitelj. Jusuf, a. s., najavio je da će nakon njega doći takav vakat Benu-Izraelićanima u kome će postati roblje, a onda će se nakon 400 godina tog robovanja pojaviti izbavitelj koji će ih izvesti iz egipatske zemlje i povesti u Svetu zemlju, u Obećanu zemlju. Kako se sad oni ponašaju? I oni to sve gledaju, tu pompu, ukrase koje prate Faraona (vidjeli smo u nekoliko dersova unazad kako nam hz. Mevlana to pojašnjava, pa kaže da im je bilo zabranjeno da u lice pogledaju Faraona. Ako bi se desilo da Faraon krene ulicom nekom, a sad se tu negdje nađe neko od Benu-Izraelićana, morao je odmah da okrene svoje lice prema zidu ili da padne na sedždu, da ne gleda Faraona). Kad Faraon izdaje proglas da se svi Benu-Izraelićani sakupe pred njegovim dvorom, da ih on daruje, vidjeli smo kako to hz. Mevlana pojašnjava taj gotovo tȓk tih ljudi da vide to čudo. I šta su sav taj raskoš, moć i “čuda” proizveli kod Izraelićana, vidimo nakon potapanja Faraonovog naroda. Oni prosto nisu vjerovali da je Faraon umro. I onda Allah, dž. š., da bi tu njihovu sumnju otklonio, izvadio je iz mora tijelo Faraonovo (more ga je izbacilo) da vide da je zaista umro. Pogledajte do čega je to sve dovelo i kod muslimana, kod vjernika.

Ovo sve pričamo da mi sebe zapitamo kakvi smo, zato što mi, svaki od nas, nosimo faraona u sebi, a to je ovaj nefs, ovaj naš ego, koji je, ako mu dozvolimo, toliko nezasitan poput ove aždahe; nezasitan pohvala. Nije nam teško to vidjeti na sebi samima, i okolo, koliko nam to prija, koliko nam gode te pohvale i počasti, pogotovo kad dobijemo i položaj u javnom životu, a to se prenosi i na naš duhovni život. Neko se sad pojavi, recimo, kao duhovni učitelj, pa i on bude žedan pohvala, to je vrlo opasna situacija i valja dobro biti svjestan i mudar da čovjek to otkrije da ne bi upao u ove zamke ovakvog faraonluka. Ako to ne uspije, šta mu slijedi? Bolest. Evo, kaže hz. Mevlana, razboljela ga je njegova uobrazilja i onda suštinski će ta osoba, ili zajednica, ili jedna grupa, sigurno oboljeti od tog vehma. Svima nam je poznato šta se dešava s Izraelićanima, s muslimanima, kojima je poslan jedan od najvećih ljudi koji je hodao zemljom – Musa, a. s. Šta mu oni prvo kažu? Kažu mu: Pa bili smo tlačeni prije tebe, a evo opet smo tlačeni kad si i ti došao. Kao hoće da mu kažu da se ništa nije promijenilo. Kroz ajeti-kerime vidjeli smo stalno zanovijetanje: Zašto je ovako, zašto si nas doveo do mora, gdje ćemo sad? U pustinji kad se nalaze, hrana dolazi, a oni pitaju: Zašto ova hrana, jednolična, daj malo drukčije hrane, onog što iz zemlje niče i tako... Kad im kaže: Uđite u Obećanu zemlju, u Svetu zemlju, oni odgovaraju: Hajde ti i tvoj Bog pa se borite, mi ćemo ovdje sjediti. Sve ove primjere uzmimo da prepoznamo to kod nas samih jer i mi, sigurno, bivamo pozivani, non-stop, da uđemo u “svetu zemlju”. Ona nije daleko, ona je tu. Allah, dž. š., kaže: “Kada te moji robovi pitaju o Meni, pa Ja sam blizu.” To mukaddes tlo je pred tobom i preda mnom, ali ovakva zanovijetanja, ovakvo postavljanje stvari će nas udaljiti od te zemlje pa će nam, ne dao Bog, biti presuđeno: ostanite u pustinji; tumarat ćete tu 40 godina. Ne znači to da su oni izgubili iman, ne govorim o tome, jer nigdje se ne kaže da su bez imana, i pogotovo što mi za sebe držimo da smo vjernici, a jesmo, elhamdulillah, vjerujemo, tevhid potvrđujemo, ali preispitajmo se dobro po pitanju ovih momenata u našem životu. Jer ovo kroz šta su oni prošli, kroz sve to i mi prolazimo, nije to teško vidjeti. Jer mi kažemo, kad nam se ponudi ulaz tamo, “nek to neko drugi uradi za nas”, ili se bunimo zašto to neko drugi nama ne kaže jednostavno, što se moramo mučiti. I onda, kad nam se ponudi ta stvar, obično se desi da se pokliznemo pa izaberemo ono što malo vrijedi. I ta generacija umire u pustinji, ti koji su mu kazali “idi ti i bori se” oni ostaju u pustinji. Doći će nova generacija koja će biti dostojna Svete zemlje.

Drugi primjer da navedemo, paralelan s ovim, da nam još bude jasnije. Jedan Allahov rob koji se zvao Abdul-Uzza, ne znam tačno je li bio rođeni Mekanac, u njegovoj biografiji nije baš jasno kazano, ali je bio Uzz, odrastao je među mušricima. Otac mu je vrlo rano umro, ostao je bez igdje ičega. Njegov amidža, koji je bio izuzetno bogat čovjek, uzeo ga je i odgojio, i on je zaimao i postao bogat i ugledan u Meki. On je želio, čim je Božiji Poslanik, a. s., učinio Hidžru u Medinu, da odmah krene za Poslanikom, ali to nije smio ni spomenuti svom amidži. Kad je Poslanik osvojio (oslobodio) Meku, 8. godine po Hidžri, on kaže amidži: “Amidža, evo ja već duže vrijeme nadam se, očekujem da ću kod tebe vidjeti makar kakav-takav naklon prema islamu i prema Muhammedu, ali ništa se od toga nije desilo. Pa ako ti to ne želiš, dozvoli meni da ja odem da mu se priključim.” Amidža mu kaže: “Ako to učiniš, sve ćeš ono što sam ti ja dao morati vratiti, čak i tu odjeću što nosiš na sebi!”

“Dobro”, kaže on amidži, i sve mu vrati: skine sa sebe tu odjeću i nag, preko ulice, dođe do svoje majke, koja je pri ruci imala nekakav krut ćilim, podijelila ga, poderala ga na dva djela i skrojila mu donji i gornji dio. Čim je noć nastupila, on se tako ogrnuo i krenuo put Medine. Kad je došao u Medinu, već pri prilazu samom gradu spopao ga je takav hal da je bio van sebe. Valja se sad sresti s Božijim Poslanikom, za kim on žudi godinama, a onda vidi sebe u kakvom je halu. Kako ću ovakav izaći pred njega?! Vidjeli su ga ashabi i uveli u džamiju i on je tu prenoćio. Sutra, kad je Božiji Poslanik, a. s., došao na sabah, obavio je namaz i bacio pogled po prisutnima. Vidi njega, priđe mu i u razgovoru s njim sazna da se zove Abdul-Uzza, dakle rob onog božanstva, kipa El-Uzza, tog kipa koji su obožavali mušrici. I Poslanik mu kaže: “Ne, ti se od danas zoveš Abdullah Zul-bidžadejn” (Posjednik dva ćilima). I onda mu je rekao: “Gledaj da mi budeš negdje blizu, da mi možeš što češće dolaziti.” To je 8. godina po Hidžri i on ostaje među ashabima sofe, brzo uči Kur'ani-kerim, i gotovo sve što je do tada bilo objavljeno on je naučio napamet, tako je brzo pamtio, bistar, gorio je u ljubavi za Kur'ani-kerimom.

Dolazi 9. godina po Hidžri, pohod na Tebuk. Sad treba preći put od Medine do Tebuka, 700 kilometara: pustinja, žestina. On prilazi Poslaniku, a. s., i moli ga: “Ja Resulallah, učini dovu Allahu Uzvišenom da na ovom putu, u ovoj borbi koja nas očekuje, poginem kao šehid.” Poslanik, a. s., učini ovakvu dovu: “Gospodaru, ne učini dozvoljenom njegovu krv nevjernicima!” Abdullah pomisli, to će mene sad sačuvati, pa kaže: “Ja Resulallah, nisam mislio tako.” A Poslanik mu odgovara: “Onaj ko izađe u borbu na Allahovom putu, pa ako ga potrefi groznica ili ako ga jahalica zbaci pa vrat slomi, on je šehid.” I zaista se to desilo kad su bili na Tebuku, pri kraju samom kad je trebao povratak da bude (do borbe nije došlo). Tad je 30.000 ashaba došlo do Tebuka, bizantijska vojska nije se pojavila, i on je tu preselio od groznice koja ga je uhvatila. Abdullah ibn Mesud, r. a., o tome priča: “Vidim u toku noći, kad se već polahko spremalo za povratak (sutra oni kreću natrag), između šatora neko svjetlo gori, svijeća. I onako, to me zainteresiralo i pođem da vidim šta je, kad vidim trojica ljudi nose mejita. Malo bliže priđem, vidim Poslanik, a. s., Ebu Bekr i Omer, a. s., nose ovoga Abdullaha. Dođoše do jednog mjesta, iskopaše mu mezar; Poslanik, s. a. v. s., uđe u mezar i reče njima dvojici: 'Prinesite mi našeg brata.' Potom ga uze i spusti u mezar, a onda prouči dovu: 'Gospodaru moj, ja sam s njim bio razi (zadovoljan). Sve ovo vrijeme sam s njim zadovoljan, pa budi i Ti, ja Rabbi, njime zadovoljan!' Onda su ga ukopali, klanjali mu dženazu.” Abdullah ibn Mesud kaže: “Tako sam poželio da sam na njegovom mjestu! Da mi je bogdom Gospodar to omogućio! Kud ja nisam imao takvu čast da me Poslanik isprati s ovoga svijeta!”

Ispričali smo ovo kao primjer muslimana ovoga tipa: i ovdje je pustinja pred njim, ali prije toga je on sve dao na tom putu. I nije rekao da neko drugi ide gore da se bori, nego je izašao u tu borbu i priželjkivao šehidsku smrt i ona je došla na ovakav način, jer do borbe nije ni došlo. Evo nam ova dva primjera onako paralelno, da bismo vidjeli kako muslimani mogu da gledaju na stvari, tj. kako da se postave po pitanju poziva koji dolazi od Gospodara. Vidimo šta je zann, ta pretpostavka koja je Benu-Izraelićane sve vrijeme kočila. Nisu bili ni svjesni da je to jedan obični čovjek, smrtnik, nego su zaključivali na osnovu onoga svega što je okruživalo tog jednog silnika, nešto što ih je i dovodilo u situaciju da stalno dosađuju Musau, a. s. I nisu mogli ući u Svetu zemlju, nije im bilo to dozvoljeno. A ovaj je ashab ušao u vječnu sreću, pa da Allah dadne da budemo ovakvi, da otkrijemo ovakvu dimenziju kod sebe./

Djelomičnoj pameti nesreća su uobrazilja i

pretpostavka, jer u tminama je njena domovina.

(Ovdje povezuje i vehm i zann, te djelomične pameti. Šta sad treba uraditi? Pa priđi u okrilje one kompletne pameti, onih Allahovih istinskih robova, muršidi-kjamila, pa će, inšallah, s te strane doći podrška da i mi zadobijemo ovu cjelovitost. Ali uvijek tu podvlačimo: na pravilan način uspostavljena veza s tim izvorom. U protivnom, neće se postići ovo o čemu govorimo.)

Kad bi na zemlji bila staza od pola aršina,

čovjek bez uobrazilje sigurno bi išao.

/Osoba koja je slobodna od vehma (uobrazilje), kad bi na raspolaganju imala stazu od pola aršina (otprilike, to je tridesetak centimetara) da po njoj hodi, ona bi hodala sigurno, bez ikakvog teturanja i straha jer odsustvo vehma daje ti takvu stabilnost./

Kad bi po vrhu visokog zida išao,

da je i dva aršina širok, povijao bi se.

/Sad osoba koja je u vlasti vehma, kad bi ona imala i dva aršina širine u vrhu visokog zida, koji je kao takav stabilan, ta osoba bi se povijala i teturala od straha. I onda idemo kroz život, ne dao Bog, na ovaj način i onda se ovo teturanje i kolebanje ispoljava u našem poslovanju i u našem govoru./

Na kraju ovog poglavlja kaže:

Osim toga, s uobraziljom pao bi od drhtanja

 srca. Uobraziljski strah dobro sagledaj i razumi!

/Uobrazilja prožima tebe kompletnog: tvoje srce, tvoju nutrinu, tvoja prsa. Dobro, čovječe, razmisli kakva je posljedica uobrazilje i šta ovaj strah za sobom povlači! Šta čovjeka najviše baca u šejtanove ruke? To je strah za egzistenciju. Pogledajte šta se sve radi, pa i nered u svijetu koji postoji zbog toga je da što više osiguramo svoju sutrašnjicu. A u ajeti-kerimu nam Gospodar kaže: Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti. (El-Bekara, 268) Vidite kako nam se sad montira (namješta, podmeće, podvaljuje) uobrazilja od ovoga niskog svijeta plašeći nas fukaralukom. A onda, da to razbije, Gospodar nam ovako kaže: A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava. I tako mi Gospodara neba i zemlje (Allah se kune Sobom), to je istina, kao što je istina da govorite (Ez-Zariat, 22-23). Dakle: Na nebu je vaša opskrba i Ja ću vam je dati. Ja sam se obavezao da vas hranim. Na drugom mjestu Gospodar kaže: Naredi čeljadi svojoj da obavljaju namaz i istraj u tome! Mi ne tražimo od tebe da se sam hraniš, Mi ćemo te hraniti! A samo one koji se budu Allaha bojali i grijeha klonili čeka lijep svršetak (Ta-Ha, 132). Pogledajte šta je taj vehm! Allah se kune da će nas On hraniti i ovo sve što radimo jedan drugom od zuluma (nepravde) od ovoga je straha. A vidite odakle on dolazi: šejtan vas plaši fukaralukom. Eto onda, kao posljedice škrtosti, uzurpiranja onoga što pripada nekom drugom. E vidite šta nam ovaj ajeti-kerim kazuje: Naredi čeljadi svojoj da obavlja molitvu i istraj u tome! Poslije toga, kaže se: Mi ne tražimo od tebe da se sam hraniš, Mi ćemo te hraniti. A mi, je l' de, često čujemo: dao sam djetetu sve, dao sam mu hljeb u ruke, kupio mu kuću, kola, ima i vikendicu – sve ima. Babo mu sve to namirio i dao, i onda kad pogledamo te ljude, haos u njihovim životima! Bolestan na ovaj ili na onaj način. Vidi, čovječe, šta si mu dao! Allah ti kaže: naredi mu namaz, prvo namaz, a onda ti govori: ne boj se za nafaku (opskrbu) jer: Ja ne tražim to od vas, Ja ću vas hraniti. Sjećate se šta smo prošli put govorili: neutemeljenost u dinu izbija ti tu snagu da se suprotstaviš ovoj navali, navali ovog niskog svijeta koja te ovako prepadne. Danas smo u situaciji, cijeli svijet je u jednom halu, ne kažem da epidemija ne vlada, prisutna je, ali Allahu alem, kroz ovaj prošli ders i ovaj sad koji imamo možda su milioni ljudi već nàzdravo zalegli u krevet, poput ovoga učitelja. Non-stop izloženi tim vijestima: toliko i toliko zaraženih, pa umrlih..., vidite kako to izgleda. I na toj uobrazilji, Allahu alem, sigurno preko 95 posto ljudi gradi sve. Onda nam je dovoljna samo ovako jedna riječ: eto ide ti smrt iza leđa, umrijet ćeš, i ti si već zalegao nàzdravo u krevet, kao i ovaj učitelj, potpuno zdrav, ali se razbolio./

Sad se ponovo hz. Mevlana vraća ovoj priči.

Prvi dio 37. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 20. 1. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.