Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

 

 

“Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 2281-2305/III (prvi dio)

 

Euzubilla,bismilla, elhamdulillah

Rabbi-šrahli sadri...

 

Došli smo do kraja kazivanja o Dekukiji, još 25 bejtova i, inšallah, završit ćemo to poglavlje.

Naslov večerašnjeg dersa glasi:

 

TA SKUPINA NIJE PRIHVATILA DOVU I ŠEFAAT DEKUKIJIN. ONI SU ODLETJELI I NESTALI IZA ZASTORA GAJBA.

ZAPANJEN, DEKUKIJA SE PITAO: “JESU LI OTIŠLI U ZRAK ILI U ZEMLJU?”

 

Kad se ta lađa spasila i (oni) došli do svog murada,

namaz te skupine također se završio.

Znači, dova Dekukije bila je primljena, a u početku kazivanja o njemu u jednom bejtu hz. Mevlana nam je rekao kako je on bio saosjećajan prema stvorenjima i koristan kao voda, dobar posrednik i dova mu primljena. Njegova je dova bila kabul.

Sašaptavajući se, međusobno su govorili:

“Ovo uplitanje kome od nas pripada, o, cijenjeni?”

Ova sedmorica među sobom sad razmjenjuju nekoliko riječi vezano za spasenje ovih ljudi na lađi.

Svaki od njih se drugom potajno obraćao

iza Dekukijinih leđa, krijući rečeno.

Namaz se završio, Dekukija se još nije okrenuo prema njima, a oni između sebe ovako razgovaraju.

Svaki od njih je rekao: “Ja u ovom momentu nisam

činio tu dovu, ni izvana ni iznutra.”

(Ni javno ni tajno.)

Jedan reče: “Izgleda da je ovaj naš imam iz derta,

uplićući se, posegao za munadžatom.”

Iz bola koji je osjetio prema ovim mogućim stradalnicima posegao je za munadžatom, za tihim razgovorom sa svojim Stvoriteljem.

Drugi će na to: “O, sudruže jekina,

i meni to izgleda tako.

O sudruže zbiljske uvjerenosti, a svi su oni bili takvi. Potpuno im je jasno ko je dovu uputio i kako će nam sljedeći bejt reći u šta se je upleo:

On se u dešavanje umiješao iz tjeskobe.

Primjedbu je stavio na izbor Apsolutnog.”

Može nam ovo malo začudno djelovati, kao da su oni protiv toga da ovi ljudi na lađi budu spašeni. Međutim, radi se o nečemu drugom. Vidimo da nas ovom pričom hz. Mevlana podsjeća na slučaj razgovora Musaa, a. s., i Hidra, a. s. Da bi nam stvar bila jasnija o čemu se radi, sjetit ćemo se jednog bejta iz prijašnjih dersova, u kojem hz. Mevlana ovako kaže. Oči će vam ovlažiti nakon spašavanja, pa ćete radi šehveta (radi požude) specijalan demon postati; i nećete se sjetiti da je jednog dana Stvoritelj vaše ruke prihvatio i iz kadera vas izbavio (iz onoga što je bilo određeno da se desi) jer određeno samo dova može odbiti, samo dova odbija belaje, to je u hadisi-šerifu rečeno. Iz ovoga vidimo da ova skupina zna da će ovi, koji su spašeni od potapanja, zaboraviti na ono što su kao obećanje dali Gospodaru – da će se vratiti Njemu, pa će zbog tog zaborava postati specijalni demon. Postat će mnogo gori nego što su bili. Ova sedmorica znaju to, a Dekukija je, vođen dertom (bolom) koji je osjetio prema tim ljudima, posegao za dovom za njihovo spasenje. A pošto je bio osoba takva kakvu nam je hz. Mevlana opisao, njegovu je dovu Gospodar ukabulio. U ovome se pokazuje zbog čega su oni bili protiv njegova uplitanja u kader, zauzimanja i činjenja dove.

Sad Dekukija nastavlja:

“Kad se nakon toga osvrnuh da bih razabrao

šta govore ti plemeniti ljudi,

nijednog od njih ne vidjeh na mjestu.

Otišli su napustivši svoja mjesta.”

Dekukija se okrenuo, prazno sve – nikog nema.

Ni lijevo ni desno, ni gore ni dolje (nigdje nikoga).

Moje oštro oko, u pogledu skupine, osta nemoćno.

Nigdje nikog! Moje oštro oko u pogledu skupine osta nemoćno! Čudi se Dekukija: zna kakav mu je fadilet Gospodar dao (fadilet prodornog oka) s kojim je i pronašao ove ljude, pa se čudi: kako sad da takvo moje oko ne vidi gdje su nestali?!

Moglo bi se reći da su bili biseri koji su se

u vodu preobrazili. Ni traga stope ni prašine u pustinji.

Nisu svojim odlaskom podigli ni prašinu, niti trag stopa ostavili – ništa, nikakav trag se ne vidi. Znači, Dekukija je ostao sam.

Da ovom kazivanju priđemo i s druge strane, jer je ovo glavna nit, poruka koju nam hz. Mevlana hoće u ovih dvadeset bejtova da kaže. Kao što Hidr, a. s., pokazuje Musau, a. s., stvari koje u očima Musaa izgledaju propast, šteta, gubitak, ali kasnije, kad on to pojašnjava o čemu se radi, onda Musau, a. s., biva potpuno jasno šta je to. I tu vidi šta je ilmi-ledun, neposredno darovano znanje, direktno od Gospodara koje je dato Hidru, a. s. Naoko je sve to bila šteta i gubitak, međutim, upravo je sve suprotno tome, suštinski je bilo spasenje. E tako je i ovdje: puno bi bilo bolje za ovu skupinu koja će se vratiti nezahvalnosti i zaboraviti kakvu im je blagodat Gospodar učinio da su bili potopljeni nego da su ostali na životu. Sad ćemo mi ovoj priči prići i na drugi način. Vidjeli smo u početku da nam Dekukiju spominje kao nekoga ko neprestano putuje, traga za Allahovim robovima. Nada se da će jednog dana nabasati na jednog od njih jer on želi u njima da vidi Allahov nur, u kapljici da vidi More. I vidi ih kao sedmoricu, pa onda kao jednog i sad, na kraju, ostade on sam – jedan, a njih nema. E ovdje bismo se mogli prisjetiti onoga trenutka kad hz. Mevlana gubi iz vida hz. Šemsa i počinje da traga za njim pitajući se gdje se izgubio. Doziva ga dan-noć, dok mu se jednog dana nije obratio sam hz. Šems, ukazao mu se i rekao: Više me ne zovi, od danas si ti Šems! Tako je i s Dekukijom bilo: tražio je da vidi taj nur u ljudima Božijim i sad, družeći se s njima, otkrio je taj nur kod sebe. Evo, oni su nestali iz njegovog vidokruga, ali je on našao kod sebe to što je tražio.

Da u ovome smislu ispričamo još jednu lijepu priču.

Četvorica ljudi koji su čuli za Budu, bili ašici da ga slijede, zaputili su se u grad Vali, jer tamo on treba da dođe, pa će eto imati priliku da ga čuju i vide prvi put. Trojica su imala dobre jahalice, a ovaj jedan malo sporiju, pa je zbog toga za njima malo zaostajao. Na tom putu zadesi ih oluja i ova su trojica uspjela da dođu do najbližeg sela i da se sklone, a ovaj četvrti je došao do kuće nekog pastira i zatražio od njega da ga primi. Pastir ga je velikodušno primio, dao mu je drugu odjeću, nahranio ga i ponudio mu da prenoći tu kod njega. On stalno ima na umu jednu želju – da mu je vidjeti tog velikog čovjeka. Ona trojica su već u gradu, već su mu daleko odmakli i on se pita da li će ih stići. Sutra se spremio da krene i želi da se posljednji put vidi s domaćinom (pastirom) da mu se zahvali na njegovoj nesebičnoj usluzi. Vidi, njega nema. Izađe napolje da ga potraži, kad vidi posljedica oluje bila je takva da mu se njegovo stado razbježalo i sad ga on sam skuplja. Kako ću ostaviti čovjeka u ovakvom stanju, kaže ovaj putnik. On ostaje tu da pomogne pastiru kako bi sve ovce ponovo sakupio i vratio u tor. Pomažući pastiru, izgubio je tri dana i kaže sebi: sad moram još dodatno požuriti da stignem moje prijatelje. Krenuo je dalje i na putu nestalo mu je vode, pa prolazeći pored neke kuće, vidi jednu ženu u bašči. Upita je da li bi mogao kod nje da se snabdije s vodom, a ona mu kaže: Eno ti bunar tamo. Oprosti mi što ti ja ne mogu to uraditi jer mi je muž nedavno umro, žetva je prispjela, malu djecu imam i ne mogu to nikako stići koliko-toliko da spasim. Ono što je moj muž mogao da uradi to je sad na mene palo. Opet je ovaj putnik u dilemi: žudi da vidi učitelja, a ovamo vidi ženu koja ne može stići ono što treba da uradi i on odluči da ostane, da joj pomogne, pa je to potrajalo tri sedmice, taj hizmet oko tog polja. Onda on kreće, a do njega dopire haber: Nije u taj grad došao Buda, nego je u nekom gradu sjevernije. I sad se on zaputio gore. Put ga je doveo do neke rijeke i vidi kako su dvojica staraca probali da pređu rijeku, ali, onako u godinama i nemoćne, povukla ih je matica. On skače i u posljednjem trenutku spašava te ljude. Ostaje uz njih dok se oni nisu oporavili, a onda se pozdravi s njima i krene dalje. I sad se u toj priči kaže da je godinama tako putovao i, kad god bi kō blizu bio, uvijek bi se nešto ispriječilo: neko je imao neku potrebu i on bi ostao da pomogne, a tako ostaje lišen susreta s učiteljem. Pa kaže sebi: E vala, od sada šta god da bude drugo, bilo kakva potreba, ja ću ići njega da vidim, a imat ću i vremena da pomognem drugima. I nadomak tog grada gdje je Buda bio on prosto zapne na jednog ranjenog jelena. Pritekne da pomogne jelenu jer je vidio puno rana na njemu, previje te rane koliko je znao i umio, dā mu vode i sad kreće dalje. Međutim, kako je napravio nekoliko koraka, pomisli: Pa zar da dođem pred učitelja a ostavio sam jedno nemoćno stvorenje koje će sigurno uginuti?! I on se vrati i cijelu noć provede njegujući jelena.

Sutra, kad je svanulo, oporavio se jelen, ali on kaže: više nemam prilike da nađem učitelja jer je upravo čuo da je učitelj najavio svoj skori odlazak i da odlazi u svoje mjesto u kojem se i rodio. I on opet kreće da ga tu vidi. Onako tužan, razmišlja i kaže: Eto, nema više prilike da se sretnem s njim: Ne mogu ga više nikako naći. Samo što je to rekao, kad čuje glas iza sebe koji mu govori: Ne traži ga, već si ga našao! On se okrene i vidi kako se jelen gubi u nuru, u svjetlu, a iz tog svjetla izbija lik Bude. I onda mu kaže: Da si došao u selo da mene vidiš, a ostavio me da umrem ovamo, to bi bio jalov posao – ne bi me našao. A što se tiče umiranja, ne beri brigu – Bude, tj. prosvijetljeni ljudi – evlije, Allahovi prijatelji, ne umiru dokle god ima takvih koji bi godinama išli mojim putem i uvijek davali prednost potrebama drugih nad svojim potrebama. Eto, on mu kaže, to je Buda – on je u tebi! To je ono što je rekao hz. Šems Mevlani: Ne traži me više, od danas si ti Šems! Pa da ovoj priči i na ovaj način priđemo. Ovo je prva i glavna vodilja koju nam je Mevlana pojasnio, a ova druga je: našao je na kraju Dekukija taj izvor koji on sam nosi u sebi, taj nur koji je sve vrijeme htio da vidi.

Pod Hakkovim kubbetima, tog trena, svi nestadoše.

U koju li bašču ode ta družina?

Pita se Dekukija. A ovim bejtom nas je uputio hz. Mevlana na poznati hadisi-kudsi u kojem Allah Uzvišeni kaže: Moji su prijatelji ispod Mojih kubbeta (ispod Mojih svodova), niko ih ne poznaje osim Mene. U jednoj zgodi koja će nam pojasniti ovu kategoriju ljudi za koju niko ne zna osim Allaha ovako se navodi: Došao je u jednu džamiju Hidr, a. s., u kojoj ders drži imam koji se zvao Abdur-rez-zak. I sad Hidr, a. s., vidi jednu osobu koja, onako, kao da malo dremucka, pa ga on prodrma i kaže mu: Čovječe, zar nećeš slušati Abdur-rez-zaka? A ovaj mu odgovara: Onaj koji sluša Er-Rez-zaka, nema potrebe da sluša Abdur-rez-zaka. Abdur-rez-zak znači rob Opskrbitelja, Allaha Uzvišenog, koji sve opskrbljiva, pa onaj koji sluša Er-Rez-zaka, dž. š., Onog koji sve opskrbljiva, tj. Boga Uzvišenog, nema potrebe da sluša roba Opskrbiteljevog. Začuđen, Hidr, a. s., opet kaže: Ipak poslušaj, lijepo ovaj čovjek govori; vidi kakav je to ders... A on mu kaže: Ako me budeš još jednom uzbihuzurio (uznemirio), ja ću reći svima u džamiji da si ti Hidr! Začudio se hz. Hidr, pa mu kaže: Vela havle, kako to?! Ja imam spisak svih evlija, a tebe nema na tom spisku?! A on mu odgovara: Ti imaš spisak onih koji vole Allaha, al' nemaš spisak onih koje Allah voli!

Eto, tu možemo vidjeti jednu kategoriju Allahovih robova koji su ispod Njegovih kubbeta i niko za njih ne zna osim Allaha. Pa i Dekukija, poput Hidra, kaže:

“Zapanjen ostadoh time, kako li je ovu skupinu

Hakk zaklonio pred mojim okom!”

A potom kaže hz. Mevlana, kao nasihat:

Na taj način sakriše se od njegova oka,

poput zaranjanja riba u vodu potoka.

Sjećate se one predaje u kojoj se kaže da je Allah sakrio svoje prijatelje među ljudima. Zato nemojte nijednog čovjeka potcjenjivati; možda je, čovječe, upravo taj koga potcjenjuješ Božiji prijatelj.

Godinama je u tuzi zbog njih ostao.

Život je provodio u čežnji za njima suze lijući.

U čežnji za njima i za ponovnim susretom.

Ti bi, u pogledu Hakkova čovjeka, mogao reći:

“Kako da uz Boga čovjeka spominje?!”

E vidite, ponovo se hz. Mevlana vraća onome što nam je već govorio u sklopu kazivanja o Dekukiji. Sad ti možeš reći kako je ovo opet potraga za čovjekom, odnosno kako da uz Boga čovjeka spominje?! Da nas to ne zbuni, sad nam na drugi način želi to pojasniti hz. Mevlana:

Magarac je, u pogledu toga, tu zaspao, o, nemarni,

jer si ih vidio kao ljudska tijela, a ne kao duše!

Zaglibio si se u blato kao magarac; vidio si ih u insanskom suretu, a svjetlo njihove duše nisi vidio!

Ovo hoće da nam kaže hz. Mevlana: ovakav jedan pristup (ko ga ima pri sebi) je jedna magareština, pa kao da nam kaže: Ti, magarče jedan, koji tako postavljaš stvari, taj tvoj magarac se zaglibio u blato, jer si ih vidio kao ljudska tijela; tvoj vid dopire samo do vanjštine, a ne do duše. Ti ne vidiš ono što je Dekukija tražio da vidi u tim ljudima, da vidi Božiji nur u njima.

Sad će nam još o ovome kazivati.

Tim putem stvar je ruševinom postala, o, sirovi čovječe!

Jer u njima si vidio samo ljudske likove, kao svjetina.

Tim putem... (ako na ovakav način priđeš Božijim ljudima) stvar je ruševinom postala. O, sirovi čovječe! Jer u njima si vidio ljudske likove kao svjetina, kao puk, kao nedozvani ljudi. Vidjeli smo na koliko mjesta u Kur'ani-kerimu narodi kojima predstoji uništenje govore svojim poslanicima: Pa, vi ste ljudi kao i mi... Ništa milostivi Bog ili Uzvišeni nije vama objavio, vi to sve što govorite izmišljate, a to je laž! Ili govore: Gdje su vam dokazi, gdje su meleki uz vas? Hodate po pijaci... (Hoće da kažu, ličite na nas, ljudi ste kao i mi.) A Allah, dž. š., takvima je i odgovorio u suri Isra, 95. ajet: Da zemljom hode smireno meleki, Allah bi im poslanika meleka poslao (dakle, od njihove vrste). I sad možemo reći, kako i Poslanik na jednom mjestu kaže: I ja sam čovjek kao i vi. Ali pazimo sad dobro, on dalje kaže: A meni se objavljuje, tj. ja sam pod vahjom, ja sam u vezi sa Stvoriteljem; meni se objavljuje da je vaš Bog Jedan. Ja fizički ličim na vas, ja sam od vaše vrste: imam potrebe kao i vi što imate, ali to je zahir; međutim, ovaj batin – unutra je nur Allahov! Zato, biti njima pokoran znači Allahu biti pokoran. Njima pokazati nepokornost znači suprotstaviti se Gospodaru Uzvišenom!

Ti si ih vidio baš kao Iblis prokleti.

On je rekao: “Ja sam od vatre, a Adem od zemlje!”

Ti, koji na ovakav način gledaš, vidiš vanjštinu kao Iblis što je vidio. On je rekao: Ja sam od vatre, a Adem od zemlje! Svi znamo za ovo, kako je on nastupio kad je trebalo sedždu učiniti pred Ademom. U ovome vidimo kolika je to oholost; nije, recimo, započeo riječ da kaže: on je od zemlje, a ja sam od vatre – ne, on prvo od sebe ide: Ja sam od vatre... i sad, ne dao Bog, ako u nama koji nosimo ovaj vatreni element on zadominira, ovako ćemo postavljati stvari i onda smo, suštinski, magarci zaglibljeni u blato, s njegovim pogledom na stvari! Neuzubillah!

Oko iblisko jedan tren poveži!

Ta dokle ćeš gledati suret? Dokle, dokle?

Dokle ćeš gledati formu, vanjštinu? Dokle, dokle? Poveži to oko koje samo vidi jednu stranu. Ali za ovo treba srčani vid. Zato je rečeno: (...) nisu slijepe oči, nego srca u prsima (Hadž, 46). Na jednom mjestu nam je hz. Mevlana to lijepo pojasnio: Iblis je vidio prašinu, ali nije vidio konjanika! Prašinu, blato je vidio, ali ne vidi jahača, ne vidi ovu iskru koju je Allah Uzvišeni od sebe udahnuo u čovjeka.

O, Dekukija, s dva oka poput potoka,

hajde, ne gubi nadu, traži ih!

Ovdje smo Dekukija svaki od nas pojedinačno. Dakle, prospi potok suza tražeći ih, ali ne gubi nadu. Traži ih, dan i noć!

Prvi dio 55. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 30. 6. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.