Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
Priredio: Šaban GADŽO
Treći svezak, bejtovi: 1406-1449/III, prvi dio (78)
Euzu-Bismilla, elhamdulillah, salavat
Rabbi šrahli sadri...
Vidjeli smo prošli put da je u nekoliko zadnjih bejtova hz. Mevlana najavio sljedeće poglavlje gdje nam, između ostalog, kaže:
Kada do traženog stigneš, o, ljupki,
onda je traženje znanja suvišno i neprilično.
(Jer je ono trebalo da te dovede do tvog cilja.)
E sada je drugačija situacija. Da nam to pojasni, uvodi nas hz. Mevlana u sljedeće poglavlje, a naslov je:
Priča o tome, kako se jedan ašik (zaljubljenik) zaokupio čitanjem ljubavnog pisma i pomnim proučavanjem ljubavnog pisma u prisustvu svoga ma'šuka (u prisustvu voljene). To se ma'šuku nije dopalo, pa mu veli: “Tražiti dokaz u prisustvu dokazanog nije lijepo, a zaokupiti se znanjem nakon prispijeća znanom je pokuđeno.
1406/III:
Jedan čovjek, kada mu je draga dopustila da
pored nje sjedne, pismo izvadi i pred njom ga poče čitati.
U pismu bejtovi hvaljenja, veličanja,
vapaja, ovisnosti i mnogih preklinjanja.
Draga reče: “Ako je to radi mene,
na mjestu sastanka, to je neiskorištavanje života.
(Taj tvoj pristup, to što ti sada radiš je gubljenje vremena.)
Ja pred tobom, prisutna, a ti pismo čitaš,
to sredstvo nije obilježje ašika.”
/Evo u ova četiri stiha imamo veliku pouku. Pa da nam Allah pomogne da na pravi način ovo razumijemo. Dakle, on sada pred njom čita lijepe bejtove u kojima je hvaljenje, veličanje, vapaji zaljubljenika, gdje se opisuje voljena itd. A ona pred njim tu. Ovo ti je trebalo, čovječe, da dođeš u ovaj hal, u ovakvo stanje, tj. da dođeš u hadret Hakkov, ali sada kada si se tu našao, sada bi trebao drugačije da koristiš tu priliku. E vidite koliko je ta neka granica gotovo nevidljiva kada čovjek pređe na onu drugu stranu, u smislu da sredstvo cilja postane cilj. Znanje je nezaobilazno, to nam je imperativ – Tražite znanje! To je obaveza i muškarcu i ženi, ali kao što sve može da postane, da se premetne u cilj, tako i znanje, ma koliko ono bilo bogato, može jednog dana da postane tvoj cilj i onda si upravo ono čemu si krenuo zaboravio. Zato on u prisustvu drage, pod dojmom znanja koje nosi, koje je njega nadahnjivalo sve vrijeme, najedanput (sad ćemo to vidjeti u nastavku) ne osjeća lezzet koji je imao nekad prije dok nije došao u ovu situaciju. Sjećate se, ja sam vam govorio jedne prilike, mogao bih reći iskustveno sam vidio ovu stvar, šta ona znači.
Kada sam prvi put bio na hadžu, pored Bejtullaha, meni kroz glavu prolazi mnogo toga što sam pročitao iz života Božijih poslanika, velikih Allahovih robova, kakvi su bili njihovi susreti s Kjabom, i prosto mi sve to vrvi u glavi. Kada sam završio hadž (rekao sam vam to), osjetio sam jednu prazninu. Shvatio sam, nakon godina, šta se desilo. Ja sam nakon tolikog nakupljenog znanja izgubio Kjabu pred kojom sam bio! A sve to znanje trebalo je da mi pomogne, da me nadahne da iskoristim tu priliku kada dođem, u ovom slučaju Kjabi. Jer, ja ne mogu doživjeti ono što je bilo ko od Allahovih robova doživio. Svako ima svoj odnos s Gospodarom. Tražiti da se meni isto desi kao što se desilo nekome od Allahovih robova je na nemjestu. Allah ne ponavlja. Nisu nam iste predispozicije. Kada bi mi dao kap nečega od nekog svog dobrog roba, možda bih bio uništen. Ne bih mogao da to podnesem. I šta mi se desilo? Pred Kjabom, a ne vidim Kjabu! Znam, fizički je tu, ali ovaj doživljaj je izostao, jer sam tražio onakav (pročitani) užitak. Nisam imao tu u rukama listove knjiga, ali listao sam u glavi svojoj sve to kako je bilo: kako je ovaj velikan doživio, kako je onaj... i tako se izgubi ova blizina. Sada neko može kazati, pa ja nisam nikad osjetio da sam bio u ovoj blizini. Ali vidite da nam ajeti-kerim kaže: Kada te moji robovi pitaju o Meni, pa Ja sam blizu. (El-Bekara, 186) Uvijek je Gospodar blizu, ali naši pristupi mogu nas ovako udaljiti da smo mi pored vode žedni. Zagazili do koljena u onu vodu života i sada pitamo gdje je ta voda da se napijemo! I onda trčimo, čitajući sve što smo sabrali, i stvarajući jednu svoju, ličnu, sliku, mislimo – to je negdje daleko, pa trčimo prema toj zamišljenoj vodi. A sve što si duže/dublje u toj zamišljenoj vodi, sve si dalje od ove realne u kojoj se nalaziš – mada nisi iz nje nikad ni izašao! Ako bismo ovo mogli da razumijemo, sigurno bi naš život dobio skroz jedan drugi kvalitet. A šta nam kaže hz. Mevlana? Ja pred tobom, prisutna, a ti pismo čitaš,/ to sredstvo nije obilježje ašika.
Šta ćeš pričati o ljubavi – voli, čovječe!/
Sada on odgovara:
Ašik odvrati: “Ovdje si prisutna, ali
ja ne nalazim uživanja i slasti.
/Onda kada sam te želio i čeznuo za tobom, onda sam živio u jednom posebnom zanosu, uzdižući se dušom visoko iznad ovoga mizernog svijeta. Danas, kad sam došao do cilja i kad su mi se želje ostvarile, nema više onog zanosa i onog uživanja! Iz tih visokih sfera duhovne ljubavi, zar da se onda spustim na ove niske grane tjelesne ljubavi?! Duša traži dušu, a ne tijelo!/
Toga što sam prošle godine od tebe zapažao
ovoga časa nema, premda visal gledam.
/Pogledajte kako hz. Mevlana razvija misao! Kako nas iznenađuje otkrivanjem tajne!
Dakle, hadret gledam. Visal znači prispijeće u Hakkovu blizinu-hadret./
Ja sam s tog izvora bistru vodu pio.
Oči i srce tom vodom sam osvježavao.
/Vidimo ovdje kako se on sjeća lijepog hala koji je imao. I on sada tuguje za halom koji je izostao zbog ovakvog pristupa, zbog njegove zamišljene slike./
Izvor vidim, ali vode nema.
Put moje vode možda je presjekao razbojnik.”
/Neko se umiješao i stao mi na put! Osvojio je srce moje drage! Mi o svemu pravimo sliku. Naša snaga mašte, kuvve-hijalijja, šta god da mi čujemo, to dobiva suret neki u nama. Takav isti pristup imamo i u našem vjerovanju, i Božijem Poslaniku, i velikanima, i evlijama. Ali ne zaboravimo, to su naše lične slike koje su nastale u našem susretu s kazivanjem o ovome. Tako i o Bogu. I to je ono kada negdje naiđemo u tekstovima, onaj “stvoreni bog”! Zamislio ga čovjek sebi i on ga tako doživljava! I sada kad dođemo u situaciju da se sretnemo s osobom, naprimjer: imali smo opis nekog velikog Allahovog roba-evlije, svako je to doživio na jedan svoj način. Sada on traži tu sliku koju je formirao kod sebe i očekuje da se ona uklopi/podudari s tom osobom koja se pojavljuje u njegovom životu. To neće nikada tako biti! Jer kada bi to tako bilo, onda mu ta osoba i ne treba. To bi bio dokaz da je on već progledao očima srca i da vidi stvari onakve kakve jesu. I onda vidimo kako čovjek kaže: Pa ne bih rekao da je to ta kapija, odoh je tražiti na drugom mjestu. Šta zapravo traži? Traži da se ova slika njegova potvrdi. I zato u prisustvu ovakvih robova, koji su svugdje oko nas prisutni, mi ostajemo prikraćeni za te susrete. Jer puno štošta utječe na izbor te osobe. Ova slika koju stvaramo nam biva kriterij i gubimo se u toj blizini. A ovo na kraju bejta kad kaže možda je presjekao razbojnik put moje vode, on se pita: šta je ovo? Vidim, sve je to tu, ali ja nemam lezzeta, nemam slasti susreta, šta je ovo?!
Ima u jednom kazivanju lijep primjer. Jedan od Allahovih robova krenuo na hadž i, prolazeći kroz Bagdad, svratio je kod hz. Džunejda Bagdadije. Kada je ušao kod njega, poselamio se, on ga pita: Odakle si, Allahov robe? Ovaj mu kaže da je s Gilana (to je oblast blizu Kaspijskog mora). – Iz koje si loze?, pita ga Džunejd. – Ja sam seid, odgovara ovaj. (Dakle, od hz. Alije i hz. Fatime vuče lozu.) Džunejd mu kaže: – Tvoj predak, hz. Alija, keremellahu-vedžehehu, vodio je dva džihada (dvije borbe), borbu protiv neprijatelja i borbu protiv samog sebe. Koju ti od ove dvije borbe vodiš? On je, postiđen, spustio glavu i zaplakao. Onda kaže: – Ja sam ovdje završio svoj hadž, a ti me, molim te, uputi na Gospodara. Džunejd mu ovakav savjet daje: – Tvoje su grudi naročiti harem Božiji, pa ne puštaj u harem Božiji nikog kome nije tu mjesto.
Ovo su ti drumski razbojnici koji uđu u taj harem, tamo gdje im mi dozvolimo. A obično to biva na ovakav način: stvarajući razne slike o svemu, one nas ispune i onda od tih slika mi ne možemo da vidimo istinu koja je tako blizu. Kako je to lijepo Amina rekla u pjesmi što je Burhanu napisala, od svoje slike o tebi ne mogu te prepoznati. Ja joj uvijek reknem, diveći se, kako si uspjela da se u jednom stihu ovako divno izraziš!? Od svoje slike o tebi (koju sam ja formirao) ne mogu te prepoznati!/
Ona mu reče: “Onda ja nisam tvoj ma'šuk.
Ja sam u Bulgaru, a tvoj murad (tvoj cilj) u Kutuu.
/Bulgar, grad na Volgi, a Kutu grad u Turkmenistanu, koliko je to daleko! Hoće da mu kaže: Ti mene vidiš, ali ti mene više ne voliš, ti voliš jedan svoj hal u kojem si nekada ugodne trenutke doživio i provodio. Ti časovi više se ne vraćaju, a ti bi želio da se vratiš u to vrijeme! U hal si zaljubljen!/
Sada će ovo iskoristiti hz. Mevlana da nam malo o halu progovori.
Ti si ašik na mene i na tvoj hal.
Tvoj hal nije u tvojoj ruci, o, mladiću!
/Hal je ono što ti Gospodar daruje u trenutku. Mi nešto možda i uradimo lijepo, a Gospodar nas sevepom toga u visine uzdigne. I sada, može čovjek da pomisli da je to mekam, međutim – nije. To je jedno stanje koje brzo prolazi. Ti si zaljubljen u mene i još si u stanju zaljubljenosti, ali to stanje zaljubljenosti nije u tvojoj ruci (ti njime ne vladaš), o, mladiću! Ono je prolazno, nije vječno. Tvoja ljubav prema meni to je jedno stanje tvoje duše. Posredstvom te ljubavi tvoja duša nalazi uživanje! Ali to je uživanje nepotpuno i prolazno./
Dakle, ja nisam u potpunosti predmet tvoje želje.
Ja sam dio tvog cilja u ovome trenu.
/Ti si poput žedne osobe koja traži vodu i, kopajući da dođe do vode, istom nabasa na nekakvo blago. I sada se zabavi oko blaga, a zaboravi da je imala nijet da dođe do vode. To je, dakle, tvoj cilj bio. Šta će se desiti s takvim čovjekom i takvim ljudima koji ovako urade? Brzo će uvidjeti da je protraćio život. E tako nas ovi drumski razbojnici presreću na ovom našem putu, zaustavljajući nas da ne bismo došli do vode života. I onda bacimo pogled na zlatno tele! A hoćemo ako su nam srca nadojena time. U drugom polustihu kaže: Ja sam dio tvoga cilja u ovom trenu. Razmislimo i o ovome: koliko u ibadetu zaboravljamo pravi cilj kada se nadamo nagradi, a zapostavljamo Onog radi koga to treba da se radi?! Da nam Allah pomogne da zaista budemo robovi koji Mu robuju čisto, iz ljubavi, a ne iz straha i trgovine, mada je i to Gospodar dozvolio. Ako samo razmišljamo o nagradama koje nas čekaju, onda smo Gospodara uzeli kao sredstvo da dođemo do Dženneta, a ni svjesni nismo toga. Zato i kaže Ja sam dio tvoga cilja u ovome trenu – dio, jer tebe blago privlači, privlači te taj lijepi hal što si imao, nadahnuće i tako.../
Ja sam kuća ma'šuka, ne ma'šuk.
Ašk je na blagu, ne na sanduku.”
/To kako si se usmjerio je promašena ljubav. Kuća tvoje ljubavi, sanduk u kom se čuva zlato, bezvrijedan je bez zlata./
Sada nam hz. Mevlana daje nasihat:
Ma'šuk je tvoj jedini
tvoj početak i tvoj kraj.
/Da uz ovaj bejt navedemo dva ajeti-kerima. Esteizubillah: Allah ni jednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao... (El-Ahzab, 4) I drugi: (...) i da će se tvome Gospodaru konačno svi ljudi vratiti. (En-Nedžm, 42) Mi zbog ovakvog pristupa u svakom trenutku gubimo lezzet ovoga: Ja sam blizu kada te Moji robovi upitaju o Meni... (El-Bekara, 186)/
Kada ga nađeš, u iščekivanju ne ostaješ,
On je kako očit, tako i skriven.
/Ovaj tvoj Voljeni Ma'šuk je tvoj Jedini; kada Njega nađeš, u iščekivanju ne ostaješ jer On je tako očit, ali kako očit, tako i skriven, tj. kada Njega nađeš i zavoliš, ne traži drugog! Nemaš dva srca u prsima, i javno i tajno, i otvoreno i skriveno; Ma'šuk je takav, u svakoj prilici je odan i uza te. E sad, kako ćemo mi osjetiti tu blizinu Njegovu? U početku II. toma Mesnevije hz. Mevlana kaže: Smjesta traži Allahova prijatelja! Kada ga nađeš, onda ćeš imati Allaha za prijatelja. Tako ulaziš u Njegovu blizinu, tako se nalaziš u Hakkovu hadretu, tik do vode života. Pa pij! Sada sve zavisi od tebe i od mene kako si prišao ovim stvarima./
On je emir halova, halom nezadržan.
Robovi tog mjeseca bivaju mjesec i godina.
/Veliki Allahovi robovi, ovi muršidi-kjamili, oni nisu sputani vremenom i prostorom; oni zapovijedaju halovima, a na njih halovi ne utječu./
Kada govori, halom dominira i upravlja.
Kad poželi, tijela dušom čini.
/Zašto je to tako? Zato što su oni ti veliki Allahovi robovi, Mesihovog daha – oživljavaju ono što je mrtvo./
Nije ga okončao ko se zaustavio.
On čeka, sjedi, hal tražeći.
/Neko ko se na duhovnom putu zaustavio nije na kraju nego još uvijek na početku. On sjedi tu i čeka, traži visoki hal. Čovjek traži da se desi takav momenat, a hal će brzo proći. Vezuje se za nešto što nestaje, što nema stanka. Nije to mekam, nije to postaja. I zato možemo da vidimo u razgovorima s ahbabima i ovo: godina puno imamo, pa ljudi u tarikatu, pripadnici raznih škola, sve fini, i sve je to normalno, lijepo, na svom mjestu – istom, u neka doba kažu da su razočarani, neispunjeni! Allahu alemu, ovo je uzrok. Sjedi se na pola puta i čeka se hal, a vidite šta nam kaže hz. Mevlana: Nije ga okončao ko se zaustavio. Nema stanka na ovome putu, u vječnost ti moraš da tragaš! Kako se u hadisu kaže: Što mi se više otkrivaš, sve Te manje znam! Nema tome kraja. A on čeka, sjedi, hal tražeći. A draga blizu, u njegovom prisustvu./
Alkemija hala biva njegova ruka.
Rukom prodrma, bakar postaje njime opijen.
/Ruka Allahovih prijatelja, muršidi-kjamila, jeste alhemija hala; i u njihovoj ruci bakar se pretvara u zlato. Zato pohiti u ovo okrilje!/
Ako hoće, smrt, također, slatka postaje.
Trn i nož narcis i ruža postaju.
/Jer oni ne rade po svojoj hoći (prema svom shvatanju). Sve što rade rade po emru. Kako to kaže Hidr (a. s.) Musau (a. s.): Ovo sve što si vidio da sam uradio nisam ja to uradio po svom nahođenju. Ovo je sve emr, ovo je po Allahovoj naredbi. (El-Kehf, 82) Zato u rukama takvih ljudi dešava se ova alkemija – da se naš bakar pretvara u zlato, jer smo mi suštinski zlato, ali to treba otkriti, a to možeš otkriti samo u ovoj blizini./
Onaj koji je halom zadržan čovjek je.
Đah mu se hal poboljšava, a đah pogoršava.
(Hoće da kaže, to je sad običan čovjek: sad je kod njeg ovako, sad onako. Pa da ovdje proučimo ajeti-kerim u kojem se opisuju Allahovi prijatelji, oni Nemaju ni straha ni tuge. (Junus, 62) Znači nit straha od onoga što im dolazi u susret, niti tuge za onim što je prošlo. To su ljudi koji su u vječnom sada, neograničeni prostorom i vremenom./
Sada će nam uvesti još jedan pojam da nam pojasni ove dvije kategorije posebnih Allahovih robova. Pa kaže ovako:
Sufija, u primjeru, jeste sin vremena (ibnul-vakt),
ali safi (čisti) je oslobođen od vakta i hala.
/Dakle, on nije rob vremena, nego njegov gospodar. Ovo sufija je sin vakta, puno puta smo spominjali. A ko je to? To je onaj koji je budan i zna da iskoristi ovo vrijeme na najbolji mogući način, vrijeme koje mu Gospodar daje na raspolaganje. Ljudi provode vrijeme u besposlici, pa onda kažu: Nemam vremena! Šejtan ih okupirao pa oni upropaštavaju svoje vrijeme, ne koriste ga za ono što im je najpreče: namaz i dinski nasihat.
A sada ubacuje ovaj drugi pojam safi-čisti. Oni su viši, iznad ovih koji su ibnul-vakt, jer ibnul-vakt (sin vremena) podrazumijeva da mu je vakat babo, a safi je van toga, on nije ovako vezan, što bismo rekli, na rodiljski način s vremenom, niti s bilo čim drugim./
Halovi su zadržani njegovom odlukom i uvjerenjem.
Oni ožive putem njegovog mesihovskog daha.
/Kod evlija je ovako: (...) zadržani su halovi njegovom odlukom i uvjerenjem, a oživjet će putem Mesihovog daha, a to je Isa našeg vakta./
Nakon što nam je protumačio šta je hal, hz. Mevlana se vraća na onaj dijalog između ašika i ma'šuka, kad momak čita ljubavno pismo svojoj djevojci. Ona, iznenađena tim gestom, kaže mu:
“Ti si ašik na hal, ne ašik na mene.
Polažući nadu u taj hal, sa mnom se povezuješ.”
/Ti pred svojom dragom čitaš ljubavno pismo, ti si zaljubljen u svoj hal, a ne u mene. E sada možemo da vidimo šta znači prići onima koji hal mogu da zadrže. Jer nam bejt prije ovoga kaže halovi su zadržani njegovom odlukom./
Taj koji je sad manjkav, sad potpun,
nije Halilov Obožavani jer zalazi (iščezava).
A taj koji biva zalazeći, i đah tako i đah ovako,
nije dilber. “Ja ne volim one koji zalaze.”
/Ovo su riječi Halila (Ibrahima, alejhis-selama), koji, kada je izašao iz pećine pa pogledao put neba i vidio zvijezdu, kaže: Ovo je moj bog. Kada je zvijezda zašla, on kaže ove riječi: La uhib-bul afilin – Ja ne volim one koji zalaze. (El-En'am, 76) Kada je izašao Mjesec, on kaže: Ovo je moj bog; kad je Mjesec zašao, on kaže: Ako me moj Gospodar ne uputi, bit ću od onih koji su zalutali. Kada se Sunce pojavilo, opet kaže: Ovo je moj bog (ovo li je moj bog – Možda bi ovako bilo bolje kazati, jer se upoznaje sa svim ovim što ga okružuje), jer ono je najveće?! Kada Sunce zađe, onda on kaže: O, moj narode, ja nemam ništa s onim što vi Gospodaru pripisujete, Stvoritelju nebesa i Zemlje, i ja se Njemu, kao iskreni vjernik, potpuno okrećem. (v. sura El-En'am, 75-79) Sada shvatamo ova dva bejta, zašto ih je ovako upotrijebio. Hoće da nam kaže šta znači – oni koji zalaze, a halovi su takvi: sad si gore, sad si dolje. A taj koji biva zalazeći (sad ovako, sad onako) taj nije dilber. To nije put Halilov. Njegov su put riječi: Ja ne volim one koji zalaze! Ovo je put Halilov, Ibrahim, a. s.. Moramo se ovako obistiniti, a nikako na putu se zaustaviti i čekati da se hal doživi; da budemo podignuti, pa u sljedećem trenutku opet pali. U Ummetu Pejgamberovom (s. a. v. s.) desio se isti ovakav slučaj. Ebu Muslim el-Havlani (on je u Jemenu bio zarobljen od onoga što se proglasio lažnim poslanikom (Esved-ul Ansi), i kad ga nije htio da prizna kao poslanika, on ga je bacio u vatru. Ebu Muslim, r. a., proučio je isto ono što je Ibrahim (a. s.) proučio kad je bačen u vatru: Hasbunallahu ve ni'mel vekil – Dosta mi je Allah kao zaštitnik i pomagač! I vatra ga nije sagorjela. Kada se vratio, ashabi su bili ushićeni da se susretnu s njim. Hazreti Omer (r. a.) je rekao: – Hvala Allahu kada mi je omogućio da uživo vidim nekog iz Ummeta Poslanikovog, kome se desilo isto ono što i Ibrahimu, a. s. I on kao takav jedne prilike kada je došao kod jednog od ashaba, kako mu prilazi, ovaj ga ashab gleda, a on uči, nešto miče usne, i ovaj je pomislio da nije malo skrenuo, možda se desilo nešto s njim, jer sam sa sobom priča, pa mu kaže: – Šta to govoriš, šta ti je, šta je to? A on odgovara: – Ovo je ljubav prema Allahu. Dakle, ovakvi Allahovi robovi nijednog trenutka ne gube vezu sa Stvoriteljem. Zato oni dominiraju ovim stvarima, a ne te stvari njima, od vremena pa nadalje. Pa i Kur'ani-kerim nam govori o tim ljudima: trguju, sve rade isto kao i mi, ali ih to ne odvraća od Stvoritelja. Jer oni ne vole one koji zalaze!/
Taj koji je đah prijatan, a đah neprijatan,
jednog trena voda, a sljedećeg vatra,
Dakle, takav
može biti kuća mjesečeva, ali Mjesec nije.
Može biti slika idola, ali upućen nije.
/Ko god voli ono što je prolazno, nestalno i varljivo kajat će se (kada to izgubi, kada toga nestane), a ostat će lišen onog pravog, vječnog predmeta ljubavi – Sunca koje nikada ne zalazi. Možda nam je ovo teško pratiti, jer je ovo veoma duboko, more jedno, ali ovi Allahovi robovi govore našim srcima i ko god ovo čuje, bez obzira na to o kome se radi, sigurno će naći nešto za sebe. Zato on na ovu sofru i zove kad kaže: Dođi, ma ko da si; bez obzira na to kojoj vjeri pripadaš! Uz Allahovu pomoć trebamo pomno slušati, pa ako Bog da, dobit ćemo ono što je za nas. Ali, evo, vidite kolike su to dubine i koliko je čovjek slabašan kada dođe u kontakt s ovim, pa sad želim da s vama podijelim onoliko koliko sam uspio razumjeti./
Prvi dio 34. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 30. 12. 2020. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac!
