MESNEVIJA: Šta možemo hajrovati kada na pravi način uspostavljamo vezu s onim što nas okružuje

“Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 2046-2076/III, prvi dio (107)

Euzubilla, bismilla, elhamdulillah, salavat

Rabbi-šrahli sadri...

U toku nam je kazivanje o Dekukiji, o tom izuzetnom robu Allahovom. Prije nego što krenemo s dersom samo da se prisjetimo koji je njegov glavni murad bio. Pored svih tih lijepih svojstava koja su ga krasila, kaže hz. Mevlana, imao je jedan poseban murad, a to je neće li mu Gospodar omogućiti da makar na tren tokom svog života nabasa na Božijeg čovjeka, na Allahovog prijatelja. To mu je bio glavni murad. A šta je on htio da vidi u tom susretu? Sjećate se da nam je hz. Mevlana rekao: Htio je da vidi svjetlo Voljenog u čovjeku. Htio je da vidi More u kapljici i htio je da vidi Sunce u zerri. Nek imamo ovo na pameti prije nego što krenemo s dersom.

Ta potraga ga je dovela do obale mora, vidio je tu sedam svijeća koje se preobražavaju u sedam ljudi, pa onda sedam stabala, e sad u takvom tom ritmu ide i večerašnji ders. Naslov je:

JEDNO STABLO POSTALO JE TIH SEDAM STABALA

On reče: “Nastavih naprijed, ja usrećeni.

Opet postade tih svih sedam jedno stablo.

Vidite kako je slikovit ovaj bejt. Dekukija ide prema tim svjetiljkama: Nastavih naprijed, ja usrećeni. Čime je usrećen? Tim prizorom. Imao je takav nijet i Gospodar ga približava tom susretu. Izuzetno značajna stvar jeste ovo: Nastavih naprijed... Znači, džaba ako je čovjek i upoznat s Istinom, verbalno, ako on sada ne pokaže istikamet na tom putu, istrajnost da ide dalje, neće uspjeti, ali s lijepim nijetom sigurno će stići svom cilju, kao što se to omogućilo i ovome Allahovom robu, Dekukiji. Pošto smo ljudi, dese se stvari koje mi nazivamo pokliznućima, zaustavljanjima na Putu; izloženi smo mnogo čemu, ali kad smo svjesni te naše slabosti, znajmo i to da je Gospodar blizu i da valja biti otvoren za tu stranu. Ako smo zatvoreni, sami smo sebi presudili i onda se ne možemo okoristiti od te blizine koja nas nikad nije napustila. U Kur'ani-Kerimu na 13 mjesta postavlja se ovakvo pitanje: Jes elūneke; Pitaju te... (o ovome, o onome...) i onda u ajetu ide: Reci (Kaži im, odgovori im na to pitanje); samo na jednom mjestu nema ovo Reci, a to je u ajeti-kerimu gdje se kaže: Kada te Moji robovi upitaju o Meni, pa Ja sam blizu (El-Bekara,186).

Ako je ovo pitanje, onda je to nešto što ne trpi nikakvog posrednika, nema tu više ni Reci, nego: (...) pa Ja sam blizu! Dakle, nema te osobe na dunjaluku, bez obzira na to ko je, a da mu Gospodar nije ovako blizu i čeka da mu se on okrene. Ako budemo prevareni, vratimo se opet s ovom sviješću da imamo Gospodara koji prašta i koji pomaže. Ima jedan slikovit primjer da nam ovo pojasni. Dječak, 12 godina, vidi sebe kako je zreo, odrastao, on bi da putuje po svijetu i traži od oca dozvolu.

Otac kaže: Mlad si, nije to za tebe, odvraća ga, a on odgovara: – Naprotiv, ja sam veliki, dozvoli mi. Vidi otac da ne pije vode njegov savjet i dadne mu on pare da može da kupi kartu i još ponešto za puta. On i ne zna gdje će, samo treba negdje da krene! Otac mu dadne i jednu cedulju u koverti i kaže mu: – Ovo otvori samo onda ako dođeš u situaciju da ne znaš izlaz, šta dalje da radiš. I on je kupio kartu, ukrcao se u voz. U vozu, kad su ga vidjeli, ljudi ga pitaju: Dječače, s kim putuješ, nisi valjda sam, možeš se izgubiti?! Jedno pitanje za drugim; on da pobjegne od tog zapitkivanja, pređe u drugi kupe, a i tu isto, ista pitanja. Uhvatila ga je tjeskoba, ne zna šta da radi. Sjeti se onog pisma, otvori ga, kad u pismu piše: – Sine, čim si ga otvorio, znači da ti je veoma teško. Ja sam u zadnjem vagonu, dođi kod mene!

Eto, tako je ta blizina uvijek prisutna. Nemojmo ovo smetnuti s uma. Ma gdje da nas put odvede, imamo Gospodara koji jedva čeka da mu se okrenemo i da nam udovolji.

Čas ih je bilo sedam, čas jedno.

Kako sam samo tim postao zapanjen!

Dekukija je zapanjen tim prizorom! Ako gledamo na broj, bilo ih je sedam, sedam svijeća (insana), a onda je tih sedam postajalo jedno, ako gledaš na njihovu suštinu, na to svjetlo koje je u svakoj svijeći isto, istog kvaliteta, onda se radi o jednom. Zato su nam i kazali velikani da Bog Svevišnji svojim nurom gleda na srca evlija, pa onaj koji na pravi način priđe u tu blizinu, uspostavi na pravi način kontakt s takvim izvorima, zapljusnut će ga bereket tog svjetla. Tačno kao da će to svjetlo “skočiti“ na tu njegovu lampu koja je čekala da bude upaljena, a ona prva lampa nije ništa izgubila od svoje svjetlosti i mogla je upaliti na hiljade drugih. Zbog toga moramo u životu doživjeti taj susret, ali da ga na pravi način iskoristimo, jer postoji način da bereket tog susreta i izgubimo, ne dao Bog.

Nakon toga, vidjeh stabla u namazu

posafana, kao džemat ustrojena.

Jedno stablo ispred, kao imam,

druga iza njega na kijamu.

Taj kijam i taj ruku' i te sedžde,

od stabala, jako zadivljujuće su mi izgledale.

Toga časa sjetih se Allahovih riječi, gdje

On kaže: Trava i drveće sedždu čine.

Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim: Ve n-nedžmu ve š-šedžeru jesdžudan – Trava i drveće se (Njemu) pokorava (ničice pada, sedždu Mu čine) – Er-Rahman, 6. Nedžm je, prema Ibn Abbasovom, r. a., mišljenju, bilje koje nema stabla.

Iz ovoga bejta mogli bismo izvući jednu pouku, odnosno da sebe upitamo kako se mi ponašamo u našem susretu sa svim što nas okružuje. Možda nam ovaj biljni svijet, kao i životinjski, uopće ne predstavlja predmet interesovanja. Ako je to do sad tako bilo, nemojmo tako dalje nastaviti, jer nema ništa ni na nebu ni na zemlji, kako nam se kaže u ajeti-kerimu, a da Gospodara Svevišnjeg subhan ne čini i da Mu nije pokorno svojim halom. Sad možemo da se zapitamo šta bismo sve mogli hajrovati kada bismo na pravi način prilazili i uspostavljali vezu s onim što nas okružuje. Jer to su sve ajeti, znakovi Božiji koje je On uveo u postojanje, da bismo preko njih došli do Njega. Da bismo u svakom tom znaku otvorili jednu kapiju, a ta kapija vodi Njemu. Ili u protivnom, biti nemaran (gafil), okretati glavu od toga i ostati u onome halu kako se u ajeti-kerimu kaže: Oni su kao stoka, ili gori od stoke! (El-A'raf, 179)

Ova stabla nemaju ni koljenā ni struka!

Pa kako im je namaz ovako sređen?

Dođe ilham od Hakka: O, prosvijetljeni!

Zar se još čudiš u pogledu Našeg djelovanja!?

O, ti koji posjeduješ to unutrašnje svjetlo i koji o ovim stvarima razmišljaš..., kaže se Dekukiji, jer je on na osnovu ovoga svjetla i mogao svjedočiti ova svjetla koja je vidio na obali, tj. u susretu s ovim velikim ljudima. Ako Bog da, i mi ćemo tako otkriti svoju tajnu, to svjetlo koje nosimo, a koje je zbog našeg načina života prekriveno blatom dunjaluka.

TIH SEDAM STABALA POSTALO JE SEDAM LJUDI

Nakon nekog vremena, ona postadoše sedam ljudi.

Svi sjedoše (na ettehijjatu) radi Boga Jedinoga.

Oči trljam i razmišljam: Ko su tih sedam lavova i šta oni imaju od ovoga svijeta?

Pita se Dekukija kakav je zadatak tih sedam ljudi, zašto su tu, kakav im je zadatak i ko su oni.

Vidjeli smo u prošlom dersu kako Dekukija postavlja sebi pitanje dok gleda taj prizor kako stotine hiljada ljudi prolaze pored ovako raskošnih stabala, nebeskih svijeća, ne obazirući se, i on se čudi: Bože dragi, kako to ovaj svijet ne vidi?! A onda postavlja sebi pitanje: Da nije sa mnom nešto uredu?! Nakon nekoliko argumenata, on zaključuje: Sa mnom je sve uredu, jer sam ja okrenut prema tom nuru. Vidimo i ovdje iz ovoga bejta jednu poruku: Nemoj, čovječe, sve prihvatati zdravo za gotovo! Gdje ti je ovo zdravo pitanje, analiza, jedan zdrav pristup, vaga, da li je neka stvar dobra ili loša? Nije sve za jela što ti se nudi!

Da navedemo jedan slikovit primjer iz historije. Dolazi jedan Jevrej Božijem Poslaniku, a. s., i kaže mu: – Muhammede, ja vidim da si u potrebi, pa evo ti, ja imam dovoljno novca, bogat sam čovjek, evo ti, kao posudba, pa se pomozi s ovim. I Poslanik to uzme. Nakon izvjesnog vremena, ovaj Jevrej dolazi u džamiju, pred ikindiju, još rok nije istekao kako se Poslanik obavezao da će mu to vratiti. On malo prije dolazi, dan prije roka. Ulazeći u džamiju (puna je džamija ashaba koji čekaju nastupanje namaza), on pred svima kaže: – Muhammede, vrati mi dug! Zaista vi sinovi Abdul-Muttalibovi otežete previše s vraćanjem duga! Pa ponovo povišenim tonom isto to kaže. Hazreti Omer skoči da za vrat uhvati ovoga čovjeka, a Poslanik mu kaže: – Stani, Omere! Preče bi bilo da mene podsjetiš na uredno vraćanje duga, a njega na lijep pristup u traženju povrata. I onda s tim Jevrejom krene svojoj kući, dā mu to što mu je bio dužan i još mu uz to dadne i jednu hediju. Onda mu Jevrej kaže: – Vidiš, ja sam, učeći Tevrat, sve vrijeme tebe promatrao i vagao kroz ono što je u Tevratu rečeno, i našao sam da se sve poklopilo s tvojim opisom, osim jedne stvari: kad te neko bigajrihak bihuzuri, kod tebe to samo izaziva dobroćudnost i blagost, i sad sam vidio to i na sebi doživio, pa ja svjedočim da si ti Allahov Poslanik!

Sjećate se slučaja Selmana Farisije, kad mu je njegov učitelj rekao: Došao je vakat Božijeg Poslanika, pa mu kaže kako će ga prepoznati: ne uzima sadaku, prima hediju i ima pečat poslanstva između pleći. On dolazi sa zdjelicom hurmi i kaže Božijem Poslaniku: Ovo je sadaka. Poslanik je to uzeo, zahvalio se i dao ashabima, i Selman vidi da on to ne uzima za sebe. To mu je bio prvi znak. Sutra je došao sa zdjelom hurmi i kaže: Ovo je hedija, poklon. I vidio je kako Poslanik uze za sebe jednu hurmu, a ostale podijeli. To mu je bio drugi dokaz. I prilikom jedne dženaze Poslanik mu je otkrio pečat poslanstva. Ovi primjeri treba da nam pomognu da steknemo jedan zdrav pristup svemu, dok prolazimo kroz ovaj život. Ne uzimajmo sve zdravo za gotovo! Ispitajmo.

Kad blizu stigoh, s puta ih,

pun poštovanja, poselamih.

Ovo je primjer lijepog odgoja koji trebamo pokazati u susretu s tim Božijim kapijama. Pazi dobro, čovječe, kako se ponašaš na tim kapijama! Ne bi bilo umjesno ni glas da povisiš, kako nam ajeti-kerim kaže: O, vi koji vjerujete, ne razgovarajte s Poslanikom kako razgovarate međusobno, niti povisujte glasove u njegovom prisustvu, da vam, ne znajući, ne bi propala sva vaša djela (El-Hudžurat, 2). Dekukija, kao odgojena osoba, zna to dobro i on pun poštovanja, poselami ih.

Odgovarajući mu na selam, rekoše:

O, Dekukija, ponosu i kruno plemenitih!

Oni ga oslovljavaju njegovim imenom i kažu mu ponosu i kruno plemenitih. Eto do čega ga je doveo ovaj njegov put, njegova istrajnost u onome što je želio da vidi, a to je potvrdio svojim čestitim životom. I Allah ga dovodi u tu bašču, u to društvo odabranih Njegovih robova, pa mu oni sad otkrivaju ovo drugo njegovo lice kad mu kažu ponosu i kruno plemenitih. Ako promatramo naš hal potrebe i fukaraluka u onom negativnom smislu, onda bismo sebe mogli zamisliti kao čovjeka koji nosi zlatnu činiju, a ide od vrata do vrata i prosi. Ako ne bude saznao šta drži u ruci, cijeli život će ostati prosjak, to mu prosjačenje ništa pomoći neće. A tako je blizu njega (u njegovoj je ruci) ta zlatna činija. U susretu s ovakvim izvorima mi saznajemo za ovaj kvalitet koji nosimo u sebi. Saznajemo za ovu našu zlatnu žicu i otkrivamo je.

Rekoh sam sebi: Kako me poznaju?!

Prije ovoga (susreta) nikad me nisu vidjeli.

Prenosi se da je pir Šah Muhammed Nakšibendi, k. s., rekao: “Ko od nas bude primljen, nas slijedi i nas voli, toga mi napajamo iz Rijeke ljubavi i pružamo mu svjetlo u svakodnevnom životu, ma gdje bio, blizu ili daleko, makar na istoku, a mi na zapadu.” Evo, Dekukija je primljen u to društvo, ali iza toga primanja stoji jedan cijeli život nastojanja, istrajnog traganja u tom pravcu. Sad može, vremenski gledano, put do ovih odabranih nekoj osobi biti kraći a nekoj duži, ali u svakom slučaju, ovaj kvalitet traženja mora biti prisutan. Ako dođe do tog primanja, kako kaže Šah Nakšibend: (...) nas slijedi i nas voli, toga mi napajamo iz Rijeke ljubavi... (Nemojmo misliti da se to odnosi samo na njihove savremenike; mi danas volimo ljude koje nikada nismo vidjeli, i to možda takvom ljubavlju koja se ne može porediti s ovom ljubavlju koju svjedočimo danas. Sigurno, a Allah najbolje zna, voleći velike Allahove robove – nema veze ako nas dijeli vrijeme, ma koliko stoljeća i milenija – uspostavlja se ova veza, on te prima, oni te primaju u to svoje okrilje, i onda neka znaš da ćeš s te strane ovo dobivati: bit ćeš napajan iz Rijeke ljubavi i imat ćeš svjetlo u svakodnevnom životu.) Možda nećeš znati odakle ti taj kriterij, ali ćeš vidjeti da ispada sve dobro. I vidite još i ovo: (...) makar bio blizu ili daleko, makar na istoku, a mi na zapadu, dakle, nema tu vremenskog niti prostornog ograničenja. Pa kako onda da oni ne znaju njegovo ime? Sve ovo je uvod za ono što slijedi u sljedećim bejtovima, gdje će mu ovi odabrani objasniti kako to sve znaju.

Prvi dio 49. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 25. 4. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.