„Mesnevija“, treći svezak, bejtovi: 2570-2627/III (drugi dio)

Priredio: Šaban GADŽO

PRIČA O STANOVNICIMA SABE I NJIHOVIM AHMAKLUCIMA I NEDJELOVANJU PEJGAMBERSKIH NASIHATA NA AHMAKE

Sjećate se da je hz. Mevlana jednom započeo, pa ostavio ovu priču, a onda joj se ponovo vratio; ovo je treći put da joj se vraća. Rekli smo da je narodu od Sabe poslano 13 Božijih poslanika, i sjećate se, kako su se uzoholili (sura Sebe’/Saba’ o tome govori). Kakvu su blagodat imali, a kakav su ahmakluk pokazali, kakvu nezahvalnost i kjufur... Sad se hz. Mevlana, kad nam je ovo rekao o Isau i njegovom bježanju od ahmaka, sjetio Sabe i ahmakluka tog naroda. Razumljivo, ovo moramo imati na umu, on nama govori, o našim ahmaklucima, koristeći jedan primjer zabilježen u historiji.

Sjetih se priče o stanovnicima Sabe, kojima je,

putem dahova ahmaka, jutarnji povjetarac postao zaraza.

Znači putem dahova ahmaka, tog njihovog neumjesnog govora (sjećate se da su u dovi tražili da im Allah napravi veća rastojanja između gradova!), a sve su imali: postaja po postaja, sve je bilo na jednoj normalnoj razdaljini od Jemena pa sve do Šama. I toliko su udarili u tu jednu nezahvalnost, da su i takve gluposti govorili! Vidite ovo putem dahova ahmaka, jutarnji povjetarac je postao zaraza. Taj jutarnji mirisni vjetar od njihovih grijeha postao je zaraza!

Kad je iranski vojskovođa Rustem krenuo prema Mezopotamiji da se sukobi s islamskom vojskom, on na putu sretne jednog Arapa i počne s njim razgovarati. Arap mu kaže: Siguran sam da ćete izgubiti ovu bitku, a Rustem mu, onako, kroz smijeh, ironično, kaže: Pa po tebi bi trebalo odmah da vam sve predamo. Kaže mu Arap: Vaša djela, odnosno nedjela, koja radite u crno će vas zaviti! Rustemu je to što je čuo bilo krivo i odmah ga je dao pogubiti. Kad su došli do prvog grada Berasa, gdje im je bilo zborno mjesto gdje će se vojska stacionirati, pripremiti za predstojeću borbu, oni su ušli u taj grad, pa su od ljudi otimali imetak, napastvovali su žene, pili... I taj svijet pobunio se u tom gradu, i došao je haber do Rustema. On naredi da se vojska okupi, a onda im kaže: Sad vidim da je onaj Arap istinu rekao. I ja uviđam da nam prijeti poraz. Jer su Arapi (misli na muslimane) daleko moralniji od vas i pošteniji u djelovanju, a vi ste to zaboravili! Dok smo se mi držali ljudskog ponašanja, imali smo Božiju potporu, a sad je sigurno nećemo imati! I tako se i desilo. Znamo to, historija je zabilježila, ogromna vojska Perzije, poražena je od malobrojne vojske islama. A vidite, u ovome bejtu upotrijebio je na kraju riječ veba – to znači epidemija: Sjetih se priče o stanovnicima Sabe, kojima je putem dahova ahmaka, jutarnji povjetarac postao epidemija, zaraza. Pogledajmo sad kroz ovaj bejt naš hal, na cijeloj zemaljskoj kugli! Putem nedoličnog ponašanja, griješenja, do čega ljudi dovedu sebe. A evo, svjedoci smo, danas vidimo kako to izgleda: povjetarac, ovi lijepi dahovi, mirisni, pretvorili su se u epidemiju! Ja Rabbi, pomozi nam da vidimo šta izazove ovakve pošasti!

I sad ćemo opet, progovoriti o uzrocima... Sjećate se prošli put kako nam je lijepo rekao, pojasnio to jedno zamršeno pitanje, kad je kazao sinoć sam nešto pojeo, pa nisam mogao da ovu stvar do kraja pojasnim, a onda poslije toga u bejtu kaže, ovo je samo priča, izgovor, tj. ovo sam kazao samo zbog toga, ako bi neko sad pitao zbog čega nisam mogao da vam to još bolje pojasnim, vi biste mogli reći uzrok toga je to i to – prejedanje. Ali ja hoću da vas do Uzročnika svega toga dovedem, do Onoga koji daje uzroke, do Boga Uzvišenog! I naveli smo, sjećate se, onaj ajeti-kerim gdje Gospodar kaže: Reci: „Sve je od Allaha!“ Pa šta je ovim ljudima?! Oni kao da ne razumiju ono što im se govori! (en-Nisa, 70) Sad mi možemo govoriti, raspravljati, ko je uzročnik ovoga hala ljudskog, od koga je počelo, a nikome neće pasti na pamet da prvog sebe preispita – koliko svaki od nas pojedinačno, svojim griješenjem, doprinosi da se ovaj mirisni vjetar u zarazu pretvori!

Kao da gleda naš hal hz. Mevlana! E takav je taj njegov govor, govor ovih nadahnutih Božijih robova!

O veličini i sjaju tog grada Sabe sada možeš slušati u dječjim bajkama.

Jer tako je bio napredan taj grad, takva ljepota je tu bila, nimeti na sve strane. Je li ikad dunjaluk u većem izobilju bio, jesu li ikada ljudi živjeli na ovom svijetu kao što danas žive, i koliko smo zahvalni na tome, na tim nimetima?! A što se tiče Sabe, sad je to sve u dječijim bajkama, o tome se priče pričaju. A onda, kad je djecu spomenuo..., to je nešto sad interesantno, obratimo pažnju na ovo, kako hoće da nas uputi na ovo: Nemoj ništa po pitanju poruke koja ti dolazi u susret da bagatelišeš, pa iako je to dječija bajka u pitanju, ona nosi poruku.

Sad ćete vidjeti kako nam je ovo na jedan veličanstven način pojasnio.

Djeca bajke prenose. U njihovim

bajkama umetnute su mnoge tajne i pouke.

Halid-efendija Salihagić, k. s., jednom kaže: „Nisam jednom riješio neku meselu gledajući djecu kako se igraju.“ S prozora bi pogledaj djecu dok se igraju i pričaju, pa bi neku meselu, o kojoj je dugo razmišljao, riješio. Pogledajte kako se poruke šalju! Od Gospodara ti dolazi to jer je On uvijek blizu. I ako si ti sad okrenut na tu stranu, ne bagateliši ništa.

To što u svojim kazivanjima govore podsmijeh izaziva,

ali blago traži u ruševinama.

Iz tih njihovih, naoko praznih riječi, smiješnih i šaljivih zgoda – ti, pametni čovječe, potraži riznicu (mudrosti) jer su one, obično, sakrivene na pustim mjestima i u ruševinama. Blago traži tamo gdje ovaj svijet, koji je oličenje jednog ahmakluka, drži da je to za podsmijeh, ti tamo gledaj – gledaj one koje guraju ustranu, koje drže za male. Obrati pažnju, tu ćeš otkriti riznicu – ti, pametni, zreli čovječe! Pazi dobro!

E sad hz. Mevlana priča jezikom djeteta, obuhvatajući tu Sabu, tj. obuhvatajući upravo kompletan ovaj naš svijet: kako mi živimo, kako mi gledamo na stvari. Sve će jezikom djece da nam objasni: šta to ljudi uzimaju za podsmijeh, a kakva se tajna krije u tome, pa kaže ovako:

Bio jedan vrlo velik, džinovski, grad,

ali veličine ne veće od fildžanske tacne.

Vidite kakva je ovo konstrukcija: Bio jedan vrlo velik, džinovski grad, ali veličine ne veće od fildžanske tacne. E sad, uzmimo djecu, kako oni doživljavaju grad. Iz njihove perspektive vide ga tako malim; s druge strane, grad – to je vanjska pojava: Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten? (el-Fussilet, 53) Sad gledamo Sabu, gledamo dunjaluk, a s druge strane – pa, ovo govori i o tebi, čovječe. Ti si kosmos, jedan cijeli univerzum, premda tako malešan izgledaš! Lijepo nam je to, u jednom stihu, rekao hz. Ali, r. a.: „Ti, čovječe, kažeš (za sebe) da si ti samo jedno malo tijelo; ali u tebi je sadržan čitav ovaj veliki svijet, čitav Kosmos!“

I dalje, u ovome smislu, govori hz. Mevlana:

Veoma velik, prostran, dug i širok.

Jako velik – velik, veličine luka.

Stanovništvo deset gradova sleglo se u njega,

ali, sve u svemu, tri osobe neoprana lica.

Sjećate se o Sabi kad je govorio – deset gradova u jedan se grad slilo i nastao je jedan veliki grad, jedno moćno carstvo. Ali, sve u svemu tri osobe neoprana lica. Tj. ta masa mogla se svesti na tri tipa ljudi, koji su bili prljavi, u duši pokvareni, zlobni i podli. Dakle, tri kategorije onih suštinski poganih ljudi vani, a u tebi samom, koje bi to tri kategorije mogle da budu? Recimo, to je pohlepa, oholost, šehvet, to je ono što te prlja i iznutra i izvana.

U njemu se sabralo bezbroj ljudi i naroda,

ali, sve u svemu, tri bijednika sirova.

Ovih deset naroda moglo bi biti išaret na naše tijelo, na deset osjetila: pet vanjskih, pet unutrašnjih. (…) bezbroj ljudi i naroda se sabralo, i u tom vanjskom gradu, a i ovamo, u tebi unutra, sve te tjelesne snage – kuvveti, ali sve u svemu, tri bijednika sirova. Ove tri prljave kategorije vani, a unutra – sklonost prema jednom hajvanskom životu: jedi, pij, udovoljavaj svojim strastima!

Poslušajte sad šta nam kaže!

Duše koje Voljenom ne hitaju,

da ih je na hiljade, ne vrijede ni pola čovjeka!

Drugim riječima: makar u jednom gradu hiljade ljudi živjelo, ako njihove duše ne žude za Voljenim, za Hakkom Uzvišenim, ta masa svijeta ne vrijedi ni pola čovjeka! E sad će nam hz. Mevlana opisati ta tri tipa ahmaka koji predstavljaju masu.

Jedan od njih vrlo dalekovidan, a oka ćorava.

U pogledu Sulejmana slijep, a vidi nogu mrava.

Dalekovidan po pitanju dunjalučkih stvari, po pitanju onoga što krasi dunjalučare: imetak, šehvet, prohtjevi i tako dalje; (…) a oka ćorava – slijep da vidi Sulejmana, njega ne vidi, ne vidi pejgambera, ne vidi evliju, ne vidi te velike ljude, koji ga opominju i upućuju na Pravi put, želeći mu dobro i spas od vatre, ništa od tog ne vidi, a vidi nogu mrava! Dunjalučki ljudi, u pohlepi za imetkom i tjelesnim uživanjima, uprli su pogled u ovaj dunjaluk, koji je slabašan kao mrav, kao trunka prašine. Nauka može u atom da uđe, sve to ima svoje mjesto, i čovjek sad vidi, cijepa atom, a ne može da prepozna insana! I sad, pored svega toga što su postigli, to su najprazniji ljudi! A vidjeli smo iz one priče o vlasniku vola, kako je cijeli šeher prevaren, osim Cara… Ovo je bio opis prvog tipa ljudi, to je dalekovidi slijepac, a sad dolazi opis drugog tipa:

A taj drugi, vrlo oštra sluha, ali teški gluhać.

Riznica u kojoj ni koliko zrno ječma zlata nije.

Vrlo oštra sluha da čuje ovo vanjsko blebetanje, ali je gluh za ovaj govor duše. On je riznica, ima svašta u njoj, ali nema zlata ni koliko zrno ječma, nema onog što vrijedi, prazna kesa.

A taj treći, go i bos, poput mrtvog tijela,

ali skuti njegove odjeće dugi.

Treća kategorija je ovakva: njegova nutrina, srce i duša, to je prazno, golo – bez iluma i odgoja, a napolju – odora jedna, po kojoj ga ljudi uvažavaju, skuti njegove odjeće vuku se po zemlji, i on je po tome priznat u društvu.

Sad će nam se predstaviti ova trojica ahmaka (tri kategorije ljudi), da čujemo njihovu pamet:

Slijepac reče: „Eno jedna vojska dolazi!

Ja vidim kojoj skupini pripadaju i koliko ih je!“

Gluhi reče: „Da, ja čujem njihov poklič,

i što otvoreno i skriveno govore!“

Taj goli, reče: „Plašim se da će mi

od mojih dugih skuta nešto odsjeći!“

Slijepac nastavi: „Eto ih, približavaju se!

Ustajte, bježimo, prije nego nas izranjavaju i zarobe!“

Gluhi dodade: „Jeste, metež i glasovi vojnika sve

su bliže! Hajdemo, drugovi!“

Goli na to reče: „Ah, vah! (Teško meni!) Skute će mi

iz pohlepe odsjeći i ja sam nezaštićen!“

Grad ostaviše i odoše.

Bježeći, u jedno selo dođoše.

U tom selu ugojenu kokoš nađoše,

 ali bez zerre mesa na njoj. Tužan prizor.

Kokoš je bila mrtva, suha, iskljucana kljunom vrane.

Kosti su joj bile tanke, kao konac.

Daje nam slikovit primjer dunjaluka; on je poput ove kokoške iskljucane, suhe, mrtve kokoške. Jer i u hadisu se kaže: Dunjaluk je lešina! Lešina, iskljucana, izgrižena, od tolikih generacija i generacija koje su prošle preko nje… Kosti su joj bile tanke, kao konac, toliko je iskljucana i izgrižena ta kokoš! Ovo selo upućuje na dunjaluk. Oni su pobjegli na dunjaluk. Od vojske bježe. Od koje vojske? Od smrti. To je pokušaj da se ovjekovječe na dunjaluku i sklanjaju se na ovaj način, ove tri kategorije, ovi ahmaci. Da nas Allah sačuva ovakvog pogleda na život! Ove vrane, to su ljudi okrenuti materijalnom, koji samo grabe, a mrtva kokoš…, tako izgleda ova nafaka nad kojom mi dršćemo, a Allah nam kaže da nam je osigurao nafaku i da je ona na nebu. (v. ez-Zarijat, 22) A mi sve kuvvete usmjeravamo na to, a ovamo, prema Istini, sami vidimo koliko…

Od toga pojedoše kao lav od lovine.

Svaki se od jedenja nje kao slon zasiti.

Sva trojica se od toga najedoše i vrlo ugojiše.

Kao tri velika i džinovska slona, nabrekoše.

Tako da od ugojenosti i krupnoće, svoj

trojici mladića, ovaj svijet tijesan postade.

E tako se ugoje ljudi, tj. uzohole i osile! Oholost ih toliko napuše da im se ne može prići! Pogledajte kako na ovo hz. Mevlana ukazuje! Istina se ne može riječima prenijeti, ali kroz ovakve primjere, koje možemo vrlo lahko zapamtiti i sebi predočiti, možemo malo-pomalo otključavati ovu zagonetku.

S takvom krupnoćom i sedam ugojenih organa

iskočiše kroz procjep na vratima i odoše.

Najedoše se hrane, natrpaše stomak lešinom, otrovaše se i ovako nabrekoše, pa pocrkaše! A onda, kroz procjep na vratima (ovo su vrata smrti) izletješe i odoše – odoše na Ahiret! Dakle, ma koliko se, čovječe, napumpao ovakvim stvarima, valja ti kroz ova vrata proći, kroz ovaj uski procjep. Pa, može li deva proći kroz iglene uši? Može, kad je riječ o ovakvom slučaju, jer mora proći! Pa, koliko god da si se nabrekao, čovječe, valja ti proći kroz ova vrata!

Put smrti ljudi je nevidljivi put.

On ne dolazi pred oči, jer to je put bez mjesta.

Znači ovim našim očima je to skriveno. Premda ljudi ne vide taj put smrti, ipak oni moraju proći kroz ta vrata (vrata smrti) i tim putem izaći na Ahiret, makar bili krupni i debeli! I doći će pred Stvoritelja, kako se u ajeti-kerimu kaže: Svako živo biće smrt će okusiti i Nama ćete se poslije vratiti! (el-Ankebut, 57)

I tako, neprestano, karavane, jedna iza druge,

prolaze kroz skriveni procjep na vratima.

(Odlaze na drugi svijet, polahko, tiho i nečujno).

I posljednji bejt:

Budeš li na vratima tražio taj procjep, nećeš ga naći.

Teško uočljiv, premda kroz njega prolaze tolike svadbe.

Ako ti budeš tražio na tim vratima (na vratima smrti) taj procjep kuda ljudi prolaze i odlaze u drugi svijet, nećeš moći naći taj procjep i taj prolaz! On je potpuno sakriven i nevidljiv, premda – svaki dan – kroz njeg prolaze kolone i kolone ljudi, odlazeći u taj nepoznati svijet.

Dakle, čovječe, budi onakav kako ti poručuje Poslanik, s.a.v.s., u hadisu: Budi na ovome svijetu kao garib (stranac) ili kao putnik prolaznik. Nemoj se puno vezati za dunjaluk, jer ti valja brzo otići sa njega. U prolazu si.

Jedan čovjek zalutao u šumu i nabasa na jednu kućicu, pokuca na vrata, izađe čovjek i kaže bujrum. On mu veli: Zalutao sam, pa mogu li, noć je, mogu li prenoćiti kod tebe? Jašta rādi!, kaže mu ovaj. Uđe unutra, kad vidi samo hasura na podu i jedna testija s vodom. Začudio se ovaj čovjek, pa u čudu pita domaćina: Gdje su ti stvari, a ovaj mu odgovara pitanjem: A gdje su tvoje? Pa, kaže, ja sam u prolazu! I ja sam u prolazu, kaže mu domaćin.

Eto, tako je to sve, moramo biti svjesni toga i ne dozvoliti da nas zaokupe ove stvari koje će od nas napraviti ahmaka. I onda, vidi kako je ahmak završio. Teško je uočljiv taj put, premda kroz njega prolaze tolike svadbe. Ja, Rabbi! Pomozi nam da ovaj trenutak dočekamo kao što ga je hz. Mevlana dočekao, poručivši nam kroz Gazel o smrti, da je taj trenutak preseljenja Nevjestina noć, Noć susreta duše s Voljenim.

Ja, Rabbi! Sačuvaj nas da to budu svatovi bez pjesme!

Amin!

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab

Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!

El-Fatiha!

Drugi dio 61. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 8. 9. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.