Više je leksema kojima se u najširem dijapazonu upotrebe označava proces administrativnog načina potvrđivanja službene vrste djelovanja u društvenoj organizaciji. U takvim slučajevima dovoljno je reći: udari pečat, žig, štembilj ili muhur. Od navedenih imenica mogu se izvoditi druge riječi: pečatiti, opečatiti, zapečatiti, zapečaćen, opečaćen, pečaćenje...; žigosati, žigosanje, žigati, žiganje; štembiljati, štembiljanje, ištembiljati; muhurleisati, izmuhurleisati, muhurleisanje, muhur-sahibija...
Navedeni primjeri jasno pokazuju određena pomjeranja značenja u odnosu na fokusirana značenja koja su sadržana u imenicama. U tom smislu, lahko se može zaključiti da riječ pečat ima ne samo najčešću upotrebu u smislu frekventnosti, već je on i po derivaciji najplodniji. U navedenom slučaju jasno se može vidjeti razlika u pomjeranju značenju u oblicima glagola zapečatiti, gdje je došlo do promjene odnosno pomjeranja značenja gdje ovaj oblik ne samo da znači staviti pečat na nešto, nego i ima značenje „zatvoriti“, što implicitno podrazumijeva i preneseno značenje stavljanja pečata na nešto (Zapečatili su mu radnju), kao što podrazumijeva i značenje završiti nešto (Zapečatili su mu sudbinu).
Imenica žig također pokazuje određena pomjeranja u slučajevima izvođenja novih leksema, gdje npr. žigosati ne samo da znači „stavljati pečat“, nego znači u dominantnom značenju „obilježavati nešto u doslovnom smislu“ (žigosali su stoku), ili pak „obilježavati u prenesenom smislu“ (žigosali su ih da su otpadnici), dok glagol žigati podrazumijeva fiskanje, trnjenje, probadanje – u smislu osjećanja bola. Isto tako, u kolokaciji je češći vodeni žig, iako postoji i vodeni pečat i vodeni štembilj, dok nije uobičajeno postojanje vodenog muhura, iako je kolokacija moguća.
Lekseme štembiljati i ištembiljati također pokazuju vezu s bilježenjem, obilježavanjem, označavanjem, tj. pečaćenjem, a u prenesenom smislu može značiti neke neprimjerene radnje. Leksema muhurleisati, izvedena iz imenice muhur, stilski je markirana i na periferiji je aktivne leksike, te joj prijeti sudbina arhaizma, pri čemu je njezina upotreba veoma efektna. Kad je riječ o porijeklu navedenih imenica, pečat i žig slavenske se lekseme, pri čemu obje imaju značenje „pečenja, zagrijavanja, paljenja, prženja“, gdje je pečat izveden iz glagola peći (< *pek-ti), a žig iz prasl. oblika žigъ, što znači vatra.
Leksema štembilj, iako rječnici većinom bilježe oblik štambilj iz nepoznatog razloga s obzirom na to da u govornoj bosanskoj praksi dominira oblik štembilj, porijeklom je romanizam i to iz španskog estempilla koje je prešlo u italijanski stampiglia, kako se navodi u leksikografskim izvorima, pa je dalo varijantni oblik štembilj odnosno štambilj. Leksema muhur u bosanski je prešla iz turskog, dok je njezino porijeklo perzijsko – muhur, muhr (Škaljić).
U kontekstu administrativne upotrebe jezika s pravnim djelovanjem, treba istaći sljedeće. Leksema pečat podrazumijeva reljefni ures u predmetu koji se nanosi na neku podlogu u smislu ostavljanja traga. Leksema žig u značenju pečata obično podrazumijeva sredstvo odnosno predmet ili rezultat djelovanja predmeta ili sredstva na kojem je otisnut neki znak ili pismovni sadržaj. Štembilj također ima slično značenje, kao prethodni.
Ne smije se zaboraviti da pečat češće ima službenu vrijednost sa snažnijim pravnim djelovanjem, makar prema onome što podrazumijeva jezička praksa (pečat s potpisom ovlaštene osobe), dok nije uobičajeno da štembilj ima tu društvenu vrijednost (*štembilj s potpisom ovlaštene osobe), kao što se to može reći i za žig (*žig s potpisom ovlaštene osobe), dok muhur ne spada u domenu savremene administrativne prakse. Za štembilj se češće može reći da znači uobičajeni označeni prostor koji se utiskuje na neki predmet kojim se označava predmet, stvar, pošiljka, proizvod i sl. Žig je najčešće vodeni i dolazi često u sastavu fabričke proizvodnje nekog proizvoda široke namjene.
Muhur-sahibija u funkciji ovlaštene osobe čuvara pečata, koja može i muhurleisati.
