U razgovornom stilu bosanskog jezika, konkretnije u govoru Bošnjaka, možda danas većinom kod starije populacije, upotrebljava se etnolingvistički karakterističan izraz: Ne faleći mu / joj zakona! Primjeri ovakvoga tipa rijetko su predmetom analize i ne posvećuje im se znatnija pažnja zbog činjenice da ovakvi primjeri upotrebe jezika impliciraju kategoriju kulturno-vjerske dihotomije mi – oni odnosno naše – njihovo, gdje je težište značenja motivirano međukonfesionalnim kontekstom i odnosom. Dakako, svi oni koji su protiv ovakvih zapažanja i za koje ovakva vrsta istraživanja označava mešetarenje u međunacionalnim ili multikonfesionalnim odnosima, trebali bi znati da sve ono što postoji u jeziku predstavlja odraz društvenih zbivanja i u datom slučaju njegova je površinska pojavnost, te da za nauku nema bauka ili tabu tema, makar one bila i ovakvoga tipa.
Izraz Ne faleći mu / joj zakona upotrebljava se u prilikama kada je potrebno istaknuti kako je neki pojedinac ili pojedinka iz drukčije konfesionalne, u konkretnom slučaj vanmuslimanske zajednice, istaknut po nekoj vrlini, dobroti, stručnosti, profesionalnosti, ljudskosti i sl. U takvim slučajevima, iz pobude neumanjivanja vrijednosti svoje vlastite kulture i identiteta i onih predstavnika koji pripadaju toj tradiciji, koristi se navedeni izraz. On, po svojoj suštini, nije dehumanizirajući, već je upravo u funkciji zaštite integriteta vlastitosti zbog bojazni prenaglašavanje vrijednosti drugog.
Nije isključeno da ovakvi primjeri upotrebe sadrže u sebi određene naslijeđene organske stereotipe, ali zbog činjenice da je riječ o “prirodno” razvijenoj svijesti koja se etablira kroz kulturu, vjerovanje, dogmu i jezik, nije naodmet istaći da primjere ovakvoga tipa ne treba osuđivati ili kritizirati. Osim toga, ova konstrukcija nikada se u ozbiljnoj prilici ne govori pred drugim, drugačijim, jer podrazumijeva intimu vlastitosti zajednice kojoj se pripada. To je nešto što je vjerovatno prisutno u brojnim kulturama i samu njezinu razvijenost moguće je evidentirati kroz površinski jezički sloj – kako je maloprije kazano. Navedena konstrukcija, dakle, nije u funkciji impresioniranja već je u svojevrsnoj funkciji apotropeja kulture. Zato je jezik i to što jeste.
A leksema zakon u navedenom slučaju nastala je iz pokraćene složenice vjerozakon, označavajući “vjeroispovijest, konfesiju, vjeru, religiju”. Leksema zakon, pak, izvedena je iz prefiksa za- i korijena -kon-, što je u semantički prenesenoj vezi s “krajem, završetkom” jer se njime označava konac (konac igre, konac filma...), odakle se posredno izvode i lekseme konačište, konačan, konačno itd.
Pitanje je je li semantička vrijednost zakona realnost društvenog stanja.
***
Dr. sc. Alen Kalajdžija naučni je savjetnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu, u kojem je obavljao i funkciju direktora u dvama mandatima. Njegova područja zanimanja jesu lingvistika i historija jezika. Do sada je ukupno objavio 72 rada, uključujući izvorne naučne članke, stručne radove i prikaze, a istovremeno je učestvovao na 54 domaće i međunarodne naučne i stručne konferencije, simpozija i okrugla stola, od čega su 25 učestvovanja od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika. Učestvovao je na više od 60 stručnih tribina i promocija izdanja iz oblasti bosnistike. Urednik je više od 20 izdanja Instituta za jezik, od čega je u 14 izdanja bilo od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika, te je bio recenzent niza različitih naučnih i stručnih djela iz oblasti bosnistike.
