Dok rasputica i raskvašenost ukrajinskog zemljišta paralizira napadne inicijative ruskih komandanata, koji također postaju sve češće žrtve, na domaćem frontu u Rusiji sprema se opća mobilizacija. Sudeći prema sve većem broju snimaka koji dolaze iz Ukrajine, broj zarobljene ruske opreme progresivno se povećava, s tim da i ukrajinska strana gubi opremu u brzim prodorima ruskih snaga.

Kao što smo ranije prognozirali u Stavu, inovacija ugradnje rešetki na gornjoj projekciji ruskih T-72B3 tenkova daje rezultate, iako se, sudeći prema autentičnim i potvrđenim fotografijama, ipak može uočiti da sistemi “Javelin” uspješno ostvaruju prodore u pogocima iza kupole u predjelu motora. Također i njemački “Panzerfaust 3” sistemi, kao i švedski “Gustavi” rade odličan posao u neutraliziranju ruskog oklopa. S ruske strane svaki prodor mehanizirane pješadije iziskuje snažnu artiljerijsku pripremu, koja se u, primjerice, Mariupolju ogleda u neselektivnom razaranju grada. Naravno, ruske snage i dalje izbjegavaju gradske borbe gdje god je to moguće, primjerice u Konotopu, Sumiju, Harkovu, Mariupolju te Kijevu.

Od samog početka oružanih sukoba u Ukrajini rat u zraku u početku je bio jednoobrazan i obražavao je isključivo air supremacy (zračnu nadmoć) na strani Ruske Federacije. Spram nesrazmjernog broja lovaca u korist Rusije, kao problem za ukrajinsku stranu nametnuo se i značajno oštećeni protuzračni kompleks. Iako je dio sistema srednjeg dometa PA odbrane sačuvan i povučen u službu odbrane Kijeva, u Ukrajini se kao po konturama Afganistana velika prednost daje mobilnim (portabl) MANPAS sistemima, jednostavnim za obuku i još jednostavnijim za borbenu upotrebu.

S tim u vezi, američki “Stingeri”, kao modernizirana tehnologija sedamdesetih, ostvarili su izuzetne uspjehe, međutim, u komparaciji s britanskim sistemom “Starstreakom”, pokazuje se da je ovaj model znatno moderniji po raznim sekvencama od američkog i starih sovjetskih sistema kratkog dometa. Za razliku od “Stingera”, britanski “Starstreak” značajno je otporniji na ometanje, po aktiviranju bojeve glave, od sovjetskih “Strela”, “Igala”, ali i “Stingera” razlikuje se po sposobnosti odgođenog aktiviranja. Dakle, pored sposobnosti aktiviranja nakon kinetičkog pogotka (upaljač aktivira bojevu glavu pri udaru o trup letjelice), “Starstreak” ima sposobnost tempiranja. Mogućnost odgode aktiviranja u praksi daje znatno bolje rezultate kada govorimo o nanošenju štete pogođenoj letjelici, pri čemu se volframom ojačani dio bojeve glave zakucava u trup da bi tek onda parčadno uz eksploziju razbijao što veću površinu letjelice.

Također, raketa je s aspekta raketnog mašinstva pravo remek-djelo u razini s francuskim “Mistralom”, njena izvedba joj omogućuje zaokret pri ubrzanju od 4G na krajnjem operativnom dometu od 7.000 km. S druge strane, raketa je dvostepena, što u kontekstu ubrzanja do cilja skraćuje impuls čineći manje manevarbilnom, ali značajno teže presretljivom, pri čemu se za manevre rakete brinu prednji stabilizatori. Za Ukrajinu, čijoj su trupnoj protuzračnoj odbrani potrebni portabl-sistemi, “Starstreak” može biti značajno efektniji u odnosu na sisteme iste kategorije koje imaju u arsenalu, pri čemu je “Starstreak” s najvećim dometom. Ali suštinski, zbog brzine, manevarbilnosti i uopće specificiranosti, “Starstreak” bi bio značajno bolja zaštita od krstarećih raketa koje bi u midcourseu možda i uspio sustići i uništiti. Nabavka ovog sistema za ukrajinsku bi stranu značila jedno taktičko poboljšanje koje bi na operativnom planu dodatno pogoršalo i ovako nesređene kapacitete ruskog zrakoplovstva.

Ukrajina posjeduje 12 nuklearnih blokova u kojima proizvodi električnu energiju radom reaktora koji su uglavnom iz sovjetske ere, s tim da su neki i američki. Naravno, svima su najpoznatiji oni blokovi koji se nalaze u Černobilu, iako je druga najveća nuklearna elektrana Evrope u Zaporožju. Upravo se u njenom širem okruženju vode borbe i stječe se utisak da ruska strana ima namjeru ovladati energetskim sektorom Ukrajine kako bi dodatno izvršila pritisak na vlasti u Kijevu da odstupe od svoje politike otpora, pri čemu bi dodatno uznemirila i civilno stanovništvo.

Međutim, pravi lov na ukrajinska nuklearna postrojenja samo je sekundarno vezan za rušenje energetskog sektora i “gašenja” Ukrajine. Pravi i primarni razlog zauzimanja nuklearnih postrojenja zapravo jeste lov na nuklearno gorivo kao materijal koji je donedavno izvožen iz Ukrajine u Rusiju, pri čemu se upravo iz goriva derivacijom ostvaruju obogaćeni hemijski spojevi. I tu je zapravo suština ruskog forsiranja zauzimanja i “stavljanja pod kontrolu” nuklearnih postrojenja s obzirom na to da se takve akcije pravdaju mogućnošću da Ukrajinci prave “prljavu bombu” od materijala koje oni imaju. Također, izvrsna je to prilika da se ruska strana dokopa američke tehnike i sofisticiranih uređaja za kontrolu i mjerenje, kao i samih “Westinghouse” reaktora, kojima su Ukrajinci zamijenili stare sovjetske reaktore. Prema tome, može se očekivati da ćemo scenarij s aerodroma Hostomel i velikih helikopterskih desanta, ali ovaj put na nuklearna postrojenja, sve češće gledati.

Sudeći prema pravcima nastupanja, pravcima za snabdijevanje, kao i prepoznatim oznakama trupa koje su snimljene, ruske snage najsnažnije su snage zadržale na pravcima napada prema Sumiju i Harkovu, što ukazuje da se nije odustalo od kliješta u kojima se s Krima i Harkova treba zatvoriti obruč oko snaga ukrajinske armije koji brane dijelove Luganske i Donjecke oblasti. Na tom je pravcu i dalje čuvena 1. gardijska tenkovska armija, koja nastoji manevrom zaobići i okružiti Harkov snagama koje u svom sastavu imaju oko 16 bataljonskih taktičkih grupa. Desni susjed 1. gardijske tenkovske armije jeste 2. kombinovana armija s 12 bataljonskih taktičkih grupa, a lijevi susjed jeste 6. kombinovana armija s otprilike istim brojem taktičkih bataljonskih grupa. Na ovom je pravcu ruski oklop pretrpio strahovite gubitke, iako se još uvijek ne može pogađati cifra uništenih tenkova i borbenih vozila pješadije s obzirom na obostrano friziranje medijskih izvještaja.

Nakon 10. marta, najdublje prodore ostvarile su snage 41. kombinovane armije na pravcima napada prema Kijevu, pri čemu njihovi prodori bivaju skupo naplaćeni, ali se na mapi obrazuju kao dva klinasta prodora koja zatvaraju obruč pred Kijevom iz pravca sjeveroistoka. Na jugu, izuzetno dubok i munjevit prodor u područje Mikolajeva ostvarila je s Krima 58. kombinovana armija, koja je izgleda na glavni pravac forsirala Dnjepar i prodire klinasto k Mikolajevu, dok na pomoćnom pravcu napreduje obalom Azova do Mariupolja. Prema svemu sudeći, u koordinaciji s 1. proruskim korpusom iz Donjecka, 58. kombinovana armija ostvarila je koridor te uz njihovu pomoć ugrožava desni bok snagama ukrajinske armije, pri čemu iz Donjecka djeluje prema Mariupolju i 8. kombinovana armija.

Zasad nadljudskim naporima ukrajinske snage drže 2. proruski korpus na starim linijama na prednjem kraju, iako im podršku iz pravca sjeveroistoka pruža ruska 20. kombinovana armija. Ukupno, ukrajinske snage izvode aktivnu odbranu gdje god uspiju zaustaviti rusko napredovanje, međutim, ruski prodor južno od Harkova mogao bi dodatno zakomplicirati odsudnu odbranu tog strateškog čvorišta. Mariupolj je sada neki novi Vukovar na koji se sručuju salve po ciljevima koji su sve samo ne vojni. Ruske snage tvrde da su gradu prišli tako da pješadijskim oružjem mogu dosegnuti centar, iako ih Ukrajinci nastoje odbaciti. Dodatno otežavajuća okolnost za otpor jeste i propali pokušaj humanitarnih koridora koji će dodatno iznuriti branioce.

Rezigniran informacijama o predaji trupa u Ukrajini, posebno u Kijevu, gdje je zarobljeno oko 450.000 ljudi, pri čemu je komandant odbrane general Kirponos poginuo, Staljin je naprosto poželio skinuti glavu svakom ko ustukne pred neprijateljem. Kako su prodirali njemački vojnici dalje i dublje u Sovjetski Savez, to su viši oficiri gubili glave, da bi napose u ljeto 1942. Staljin proglasio čuvenu Naredbu 227, koja je glasila: “Ni korak nazad!” Danas vidimo da ruske snage prema mapama napreduju i osvajaju, ali i ne kontroliraju teritorij, te zbog toga u zasjedama gube ljudstvo i tehniku, pri čemu tenkovske posade dezertiraju.

Pitanje je može li i koliko dugo ruska vojska djelovati kao udarna snaga u okolnostima u kojima je cijeli svijet antagoniziran spram Kremlja. Ruska vojska, iako nema tradiciju pučeva i prevrata s izuzetkom grupe oficira koja je krenula 1991. godine na Dumu tenkovima, može u jednom trenutku otkazati poslušnost Šojgu i Gerasimovu. Međutim, sve i da otkaže, što je teoretski jedva moguće, legije Assadovih Arapa iz Sirije te Kadirovih Čečena spremno čekaju poziv u rat koji će zvati džihadom. (Neke do informacija ili podataka možda su promijenjeni od trenutka pisanja teksta do danas)