Kao razdjelnica među epohama, zasađena je ovdje u Dobroševićima, u Reljevu, na zapadnom izlazu iz Sarajeva, uz samu Bosnu, bogoslovija u kojoj će se obrazovati crkveni kadar iz svih eparhija bosanskih. Njome je obilježen konkordat, odnosno sporazum poznat i kao Aprilska konvencija, koji već u drugoj godini okupacije austrougarska uprava sklopi s Vaseljenskom iliti Carigradskom patrijaršijom.

Iako ovaj ugovor omogućavaše da konačno, još otkako je ukinuta Pećka patrijaršija, za mitropolita dabrobosanskog umjesto Grka budu birani domaći crkveni službenici, pravoslavno vjersko vodstvo nije bilo zadovoljno i smatralo je da su im umnogome dokinute slobode koje su imali kod Osmanlija. Nezadovoljstvo kod pojedinih paroha iđaše do te mjere da su otvoreno dozivali “turski zeman” jer ih Monarhija pokušava sasvim odsjeći od “matice Srbije” i “majčice Rusije”, pred kojom već desetljećima kleče tražeći izbavljenja od grčkih mitropolita, takozvanih fanariota, prozvanih tako jer ih je imenovala Carigradska patrijaršija smještena u dijelu Istanbula poznatom kao Fanar, a ti fanarioti, od kojih se mnogi ne potrudiše ni čestito srpski da prozbore, desetljećima ih pljačkaše i podizaše na tom Fanaru vile raskošnije i od pašinskih.

Ustvari, pravoslavni se svijet prvo silno obradova kada ovamo, pod Igman, dođoše vijesti kako je fanariotima odzvonilo i da će od sada pa do zanavijek na mitropolitskoj dabrobosanskoj stolici sjediti domaći čovjek. Nakon te vijesti, koja kao lahor pomilova sva lica zgrčena u strepnji i zgužvana pitanjima kako će se sada prema njima, pravoslavcima, kojih tada bijaše najviše u Bosni, ophoditi novi gospodari iz Beča, pronese se obalama Bosne šapat u kojem se kolovrtaše ime Save Kosanovića – on će – tako i parosi vele – zamijeniti mitropolita Antima i Ignjatija i Grci su već spakovali kofere.

Po sijelima se tih večeri spominjalo samo jedno ime i svako prepričavaše sve što je znao o Savi Kosanoviću, te kako je rodom iz Hercegovine, te kako je bogosloviju završio u Beogradu, te da je miljenik srbijanske vlade, a posebno se spominjaše njegove besjede i kazivaše se napriliku ovako: “Taj ne govori kao ostali svijet, taj jezikom iskiva dukate.” Ali, ipak, najviše se pripovijedalo o njegovoj neizmjerivoj zasluzi za izgradnju saborne crkve u Sarajevu, koja svojom visinom nadvisi skoro sve munare na Baščaršiji. Pratio se svaki Savin korak po beskrajnim prostranstvima ruskim, kada je ono, bit će li prije osam ili sedam godina, ne dajte mi slagati, kao arhimandrit, na poziv Svetog ruskog sinoda i pod blagoslovom njegovog veličanstva cara Aleksandra II, putovao po cijeloj majčici, skupljajući priloge za dovršetak saborne crkve i noseći mošti svete Tekle, koja imaju čudotvorne moći, pa po cijeloj Rusiji ozdravljahu djeca, uzeti ustajahu s postelja, jurodivi se opamećuju, guba bježi i svako je želio da poljubi ostatke legendarne pratilje apostola Pavla pod kojom se gasiše lomače i svako davaše i posljednji rubalj, te ti se nakupi cijela planina dukata, knjiga, odeždi i crkvenih predmeta, a Sava im se oduži i prevede Žitije svete Tekle i ostavi im ga na dar iz daleke Bosne.

Učas, kako to često biva u Bosni, sve se preokrenu. Narod se nije uspio ni nauživati priča o njihovom Savi, kad odnekud iznebuha doleti riječ prevara i da su ih fanarioti opet prodali, ovaj put Švabi za 58.000 groša. Kazuje se da su te riječi prvi put izgovorene u Mostaru i da su poput ognjenih munja preletjele preko Ivan-sedla i buknule u ovdašnjim ljudima. Podstaknuti tom vatrom, vjernici se sve češće spustaše ovamo, do Vinje luke, pa bi bijesno kracali po toj parceli uza samu šumu na obali Bosne, na kojoj nekada bijahu vinogradi. Sve se čvršće priča kako je Sava Kosanović kupio ovaj komad zemlje novcem iz Rusije preostalim od izgradnje saborne crkve i poklonio da se na njoj izgradi bogoslovija.

Pričalo se da je novac za izgradnju već dao barun Feodor Nikolić, obrenovački unuk, član ugarskog sabora, sumnjiv, prodana duša, nije Feodor već Teodor, vlastelin iz Banata i zemljoposjednik u Rumuniji, ondje je, priča se, naslijedio neka imanja od svoje bake Jelisavete, kćerke knjaza Miloša, koji se nakon “Turskog ustava” odreče vlasti i skrasi se u Vlaškoj. I još se pričalo da će, kada se bogoslovija uspravi, njeno uzdržavanje preuzeti Zemaljska vlada, što će reći Švabo. Po ko zna koji put premjeravajući ovu parcelu, obični ljudi su u ritmu svojih koračaja ponavljali te čudne besjede što ih u njihove duše zabadahu popovi i ništa im opet ne bi bilo jasno, još više bi se zamrsivali u njih, a pogotovo se saplitaše oko te vražije riječi “konkordat”, koji bit će da je potpisan u njihovo ime i kojem će spomenik biti dignut baš ovdje, coptali su jezikom u čudu i po stoti put se pitali kako to da se jednom ugovoru može podići spomenik.

Da se ne bi dalje i sami zbunjivali i da bi donekle razjasnili to vrijeme i dotakli klice silnih nezadovoljstava koje će na kraju eksplodirati u Velikom ratu, najbolje je možda posegnuti za knjigom Bože Madžara Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-prosvjetnu samoupravu. U njoj čitamo da je zahvaljujući revnosti osamdeset trećeg vaseljenskog patrijarha Joakima III Carigradskog, potpisnika Aprilske konvencije, pravoslavna Crkva u Bosni i Hercegovini ostala pod njegovom upravom, mada su k und k pregovarači sve činili da je odvoje od fanarskih crkvenih velikodostojnika i da je stave pod jurisdikciju mitropolije sa sjedištem u Sremskim Karlovcima, a to bi značilo čvršće vezivanje za Monarhiju.

Ni ta pobjeda crkvenim vlastima u Bosni nije mnogo značila. Mnogi su u činu da je Joakim pristao na to da car bira mitropolita, kojeg će on samo potvrditi, vidjeli prodaju njihovih interesa. To se najjasnije nazire u protestnoj noti koju je caru povodom potpisivanja Aprilske konvencije uputila mostarska crkveno-školska općina. Mostarci urlaju od bijesa i viču da im “niko neće imenovati mitropolita” niti ograničavati “pravo samouprave iz perioda osmanske vlasti”. I traže još da se ćirilica, taj simbol srpskog nacionalnog pokreta, omogući činovnicima u sudovima, u pošti, u žandarmeriji, posvud.

Atmosfera nezadovoljstva i bunta širila se takvom snagom da je bilo popova koji otvoreno govoriše da će odbiti primati plaću iz kraljevskih i carskih blagajni, jer i to je stajalo u Konvenciji. Takvi su upirali prst na istok, pokazujući prema Carigradu i optužujući patrijarha Joakima da se prodao Švabama za vilu na Fanaru i za 58.000 zlatnih groša, koliko će mu se svake godine isplaćivati iz carske i kraljevske kase. Oni optuživaše i domaće mitropolite i episkope i svakog onog crkvenog službenika koji će se pokloniti pred švapskim krajcarima i primiti platu od njih, nego neka im Švabo vrati pravo ubiranja desetine koje su imali u vrijeme Osmanlija. Vlast za kaznu udari po najgrlatijima, ukinu mostarsku crkveno-školsku općinu i tako zaustavi pera koja su po cijeloj Bosni već pisala protestna pisma caru. Istovremeno, da ne bi buntovni duh ovdašnjih ljudi rasplamsala još više, vlast zaškilji na jedno oko i pusti ih da, uz pomoć šačice roditelja koji su ih materijalno pomagali, zadrže nekoliko škola, ali im ne dozvoli da koriste i srpsko ime u njinim nazivima i u službenoj korespondenciji.

Ta bitka vođena je sve do kraja austrougarske vladavine. Iako je Zemaljska vlada s vremenom popuštala, pa na kraju ćirilicu priznala kao službeno pismo srpske pravoslavne crkveno-školske uprave, ipak je Aprilska konvencija, kojoj je u čast – naravno, na ravni metafore – podignuta ova bogoslovija, ostala na snazi sve do 1918. godine.

Oni koji su se spuštali u Vinju luku da, ni sami tačno ne znajući u koju svrhu, kracaju po ovoj parceli ostadoše iznenađeni kojom se brzinom bogoslovija uspravi i zasja u punom sjaju. Tako je brzo nicala da nekolicinu najtvrdoglavijih, koji pokušaše da sabotiraju njenu izgradnju, pa bi obnoć pobacali skele i ciglu u rijeku, otrese ona sa sebe, kume, kao muhe. Nisu ni izašli iz hapsa, a ona stajaše tu, u sjeni borova, plava, prozračna, još miriše na boje, a na njenim prozorima tiskaše se desetine seminaraca koji donesoše svoje čudnovate akcente iz Hercegovine, iz Semberije, iz Krajine, bilo ih je odasvud i bijahu tako željni života da svojom grajom zatrnuše nezadovoljstvo i u onim okorjelim bandoglavcima kojima niko nikad ništa uspio dokazati nije. Tako ostade tek nekoliko glasova onih koji, poneseni inercijom bunta od prije nekoliko godina, nikako da prestanu da šire svakojake priče, ali i oni umuknuše kada se pronese glas da Sava Kosanović, možda baš i zbog takvih kao što su oni, odluči da se odrekne mitropolitja dabrobosanskog.

Slika o Savi Kosanoviću u ovdašnjim ljudima poravna se godinu dana prije nego će odstupiti. Te godine uz samu bogosloviju zakopaše temelje za crkvu i tek tada se doznade da nije barun Feodor Nikolić dao novac da se izgradi bogoslovija kako bi pomogao okupacionim vlastima da obilježe početak svoje epohe. Ne, on u ovu priču stupa tek sada i njegovim novcem gradi se crkva za seminarce, a bogosloviju su okupacione vlasti platile iz carskih blagajni i kraljevskih kasa. Sve ovo govorahu parosi jer se tek sada, kada je splasao sav onaj bijes, moglo doći do razuma ovdašnjih ljudi. I nemojte misliti, govorahu parosi, da je Švabo došao sam i pitao treba li vama bogoslovija da u njoj na svome jeziku i svome pismu učite buduće crkvene dužnosnike, kako se to prije koju godinu po dobroševićkim i reljevskim sijelima raspredalo jezicima austrijskih žbira.

I nemojte misliti, govorahu im parosi dalje, da Sava Kosanović nije oči iskopao caru da potpiše dozvolu za gradnju ove bogoslovije i da nije stotinu vragova potegao za rep kako bi natjerao Benjamina Kallaya da odriješi kesu. I nemojte misliti, ne prestajahu razljućeni parosi grditi svoju pastvu, da mu je i danas lahko kada se bije s jedne strane sa Zemaljskom vladom, a s druge s biskupijom i sve čini da ne dođe do unijaćenja, a to vam je takvo zlo da bi mi ostali sveta crkva pravoslavna, ali bismo morali priznati papu u Rimu i sasvim mu se pokoriti. I nemojte misliti..., e tu bi prestajali, jer bi nakon spominjanja pape uvidjeli da su uspjeli i da se ljudi pred njima rasipaju od kajanja i krišom, pogledima punim bijesa, sijeku one koji sve do danas ne prestadoše da crne njihovog mitropolita, koji na kraju morade podnijeti ostavku i ne dadoše mu da, po vlastitoj želji, uživa penziju u Sarajevu, kao običan građanin, ni u Carigradu, već dođi ti, crn junače, kod nas u Beč, ako hoćeš carsku mirovinu. I šta će, Sava Kosanović ode u Beč.

Mitropolit dabrobosanski Đorđe Nikolajević, nasljednik Save Kosanovića, glasnogovornik Ilije Garašanina, u godini 1890, dok Sava Kosanović u Beču kuje planove kako da pobjegne u Ulcinj, gdje je potajno kupio kuću uz samo more, nalaže da se usred seminarske crkve u Reljevu izgradi grobnica u koju će leći za vječni počinak. Tri godine poslije, dok Benjamin Kallay piše ambasadoru u Istanbul da svom snagom protestira na Porti kako bi spriječio da Sava Kosanović, koji im pobježe iz Beča i nastani se u Ulcinju, bude imenovan za mitropolita skopaljskog, u Sarajevu Đorđe Nikolajević nalaže svome pisaru da otvori testament i da upiše ondje da se grobnica za njega izgradi u Crkvi svetog Save u Blažuju, i da se onamo prebace njegove kosti bude li sahranjen u crkvi u Reljevu.

Mitropolit Nikolaj ispusti dušu tri godine nakon što promijeni svoj testament i ne bude sahranjen ni u jednoj crkvi već u groblju na Koševu. Iste godine u Blažuju bijaše položen kamen temeljac za buduću crvku, a u Ulcinj bijahu poslati izaslanici srpskog kralja Aleksandra Obrenovića da Savi Kosanoviću saopće kako je odlikovan Ordenom svetog Save prvog stepena.

Naredne godine, dok Sava Kosanović na Cetinju čeka kralja Aleksandra da mu uruči orden, u Reljevu se njega niko više ne spominje, seminarsku crkvu posvećuju prazniku Prenosa mošti svetog oca Nikolaja. Tri godine nakon toga, dok mošti Đorđa Nikolajevića nose s Koševa u Blažuj, Sava Kosanović, u prisustvu kneza Nikole Petrovića i kneginje Milene, osvećuje Crkvu svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću i prilaže bogat dar – sedam kandila izvajanih rukom sarajevskog zlatara Miće Avdalovića.

U trećoj godini nakon ovog čina Sava Kosanović i sam se predstavi gospodu i bi sahranjen u Crkvi svetog Nikole u Ulcinju. Mnogi u toj koincidenciji prepoznaše sami prst svetog proviđenja, a zlobnici, ili pak austrijski žbiri, koji tih godina u narodne duše sadiše svakojake priče, kazaše da je mitropolit dabrobosanski pokojni Đorđe Nikolajević namjerno sugerirao da se crkva u Reljevu nazove po prenosu mošti svetog oca Nikolaja, a ne Nikole, kako bi time aludirao kod vjernika na vlastitu svetost i kako bi neupućeni pomislili da je riječ o činu prenosa njegovih mošti s Koševa u Blažuj, a ne mošti svetog Nikole Čudotvorca iz Mire u antičkoj Likiji u italijanski Bari, gdje i danas počivaju. Ovamo, u Sarajevu niko se ne dosjeti da u crkvi u Reljevu bijaše već iskopana grobnica za mitropolita. Tako nam od Save Kosanovića, u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji, ostade tek žezlo dodijeljeno mu prilikom rukopoloženja za episkopa i u zgradi pravoslavne mitropolije ostade jedan portret, ulje na platnu, nepoznatog autora, vrijeme: prijelaz između vjekova kada se bespoštedno sudarahu epohe i kada bijaše teško djelovati po zakonima Božijim, ali i po onim nižim – ljudskim.