Vijest bi nekada napunila naslovnice, nazdravljalo bi joj se u operativnim sobama tajnih službi diljem svijeta. Umjesto toga, prošla je gotovo nečujno. Afganistan više nije globalna elektrana droge. Uništeno je 90 posto uzgoja opijumskog maka: aerofotogrametrijska istraživanja CIA-e više ne pokazuju središnje pokrajine Helmand i Nangarhar obojene konvencionalnom ljubičastom bojom, već zelenom i smeđom, bojama polja na kojima se uzgajaju pšenica, ječam, zob.
Talibani, koji su vodili državu od dana povlačenja zapadnih trupa 2021. godine, uspjeli su u onome što Amerikanci nisu mogli učiniti u prethodnih dvadeset godina. Ali zašto je vijest primljena tako hladno? I zašto su se talibani obavezali "očistiti" zemlju od usjeva vrijednih najmanje tri milijarde dolara, 14 posto afganistanskog BDP-a, koji mogu proizvesti - prema izračunima Ureda Ujedinjenih naroda za drogu i kriminal - ni manje ni više od 650 tona heroina i 6800 tona opijuma?
Odgovor na prvo pitanje prilično je jednostavan i leži u nepovjerenju prema kabulskom režimu i u strahu da je ova poljoprivredni preobražaj samo trenutak neke unutrašnje borbe za prevlast, što smatra Foreign Affairs, časopis i think tank vrlo blizak američkoj administraciji. Drugi odgovor, međutim, pokušao je dati podjednako autoritativni časopis Time.
Talibani su možda grubi i srednjovjekovni klerici koji su svoju zemlju doveli na posljednje mjesto među 190 UN-a u odnosu prema ženama, ali shvataju neodrživu cijenu međunarodne izolacije. U potrazi za zemljom koja im je sposobna pomoći, Kina se pojavila kao i obično, tražeći minimalno "čišćenje" polja opijuma, a zatim obećanje da Talibani neće pomagati pobunu u turbulentnoj kineskoj večinski muslimanskoj pokrajini Xinjiang, blizu granice između dviju zemalja.
Tako je vlada u Pekingu s talibanima potpisala ugovor vrijedan 10 milijardi dolara za eksploataciju litija, minerala kojim je Afganistan nevjerovatno bogat (Rand Corporation vrijednost rezervi procjenjuje na hiljadu milijardi), nakon čega je potpisala ugovor vrijedan tri milijarde za proizvodnju bakra u rudniku Mes Aynak. A onda je neizostavno obećala članstvo Afganistanu u „Novom putu svile“ (Inicijativa Pojas i put) sa svim obećanjima o infrastrukturi koja je zemlji prijeko potrebna (ceste, željeznice, aerodromi) i koja bi ojačala njen položaj u Srednjoj Aziji.
To nije moglo proći nezapaženo. Prvi su se uznemirili Indijci, koji su već u žestokom takmičenju sa Kinom za titulu druge najveće ekonomije svijeta; New Delhi je posljednjih mjeseci pojačao svoju ambasadu u Kabulu velikom grupom tehničara i dizajnera; dvije su se zemlje već dogovorile o dovršetku dvadesetak infrastrukturnih projekata što je u biti indijski odgovor na pekinški BRI.
Igra je još suptilnija: Indija je historijski ogorčeni rival sa Pakistanom, "drugom domovinom" Talibana. Međutim, i tu se strane mijenjaju: Kabul i Islamabad postali su neprijatelji zbog spornog dijela teritorije zvanog Linija Durand a u februaru je izbio prvi oružani sukob u kojem je poginulo pet pakistanskih vojnika. U tome Indija vidi svoju šansu.
Čak i Washington, koji je dan nakon povlačenja svojih trupa Afganistanu uveo globalni embargo i ukinuo svih osam milijardi međunarodne pomoći od koje je Afganistan živio (40 posto BDP-a), polako preispituje stavove prema njemu. U februaru 2022. ovlastio je međunarodne agencije da daju jednu milijardu pomoći, koja je sada već porasla na tri milijarde. Zatim ukida sankcije za razne sektore, uključujući bankarstvo, samo kako bi izbjegao prepuštanje zemlje u ruke Kine i/ili Indije.
Ali operacija je iznimno delikatna i Amerikanci, koji su već platili najvišu zamislivu cijenu, ne žele ponovno nasjesti na nju: u drugoj polovini 1980-ih, kada su Afganistan okupirali Sovjeti, SAD su potajno finansirale i naoružavale najagresivnije gerilske formacije, mudžahedine, kojima su se ubrzo pridružili još nasilniji talibani. Oni su uspjeli protjerati Sovjete 1989. godine, a zatim su, nastavili ratovati protiv Amerikanaca.
