Slučajno smo se sreli. Sudarili se, zapravo, na uglu dviju ulica u starom dijelu grada. Usputni smo znanci, a njegovo pravo ime nije mi poznato, kao ni to kada i gdje smo se upoznali. Smije se, pozdravlja me, pruža ruku i predlaže da negdje sjednemo. Prihvatih.

– Znaš šta! Počesto se upitam šta li mi radimo ovdje – reče.

– Evo, razgovaramo.

– Ma daj! Dobro znaš šta sam te pitao.

– Svojedobno sam slično pitanje postavio jednom velikom čovjeku.

– Jesi li dobio odgovor?

– Jesam, ali sumnjam da će ti se svidjeti.

– Možda i hoće. Da čujem!

– Rekao mi je da šutim i trpim.

– To je sve?

– Sve.

– Bez uvrede, ali ne vidim u tome ništa što bi...

– “Mjesto je lijepo i jako čarobno:

Okolicu mu krasi divna priroda i voćnjaci.

U njemu je stjecište voda.

Zapanji pogled i pažnju gledaoca.

I ne znaš s koje bi strane tu ljepotu gledao...”

– Šta je to?

– Kasida, ako se ne varam. Ne mogu se sjetiti ko je autor i samo sam ovaj fragment zapamtio, ali, kako god, nije ovo egzaltirana poetska deskripcija nekog lijepog pejzaža, nego poruka i uputa da ljepota, bilo kakva, nije lijepa sama po sebi, ona se, a tebi je to zasigurno poznato, u punini svoje raskoši razotkriva tek u očima pažljivog i pronicljivog promatrača. Dakle, pažljivo gledaj oko sebe, analiziraj, promišljaj i, ako ti se posreći, eto odgovora na tvoje pitanje, ali, kako rekoh, sam moraš doći do njega, niko drugi ne može ti ga dati.

– A tebi je rečeno da šutiš i trpiš?

– Da, ali to je samo površina, sve ostalo je dublje i kompleksnije.

– Šta je tu mudro?

– Tebi, očito, ništa i, koliko vidim, nisi me ni slušao ni shvatio.

– Mnogo čemu sam se u životu nadao, međutim, malo toga se ostvarilo, a ako i jeste, brzo se rušilo kao trošna taraba ili se javljalo u iskrivljenoj formi, ni nalik na ono čemu sam u svojim nadanjima stremio. I ti mi sad kažeš da ništa nisam shvatio!

– Ogorčen si?

– Jako.

– Nisi mi baš jasan, ali... Nejse. Ne znam šta bih ti rekao osim da život pravi prioritete, pa tako i s nadama, realnim ili nerealnim, svejedno. U konačnici ništa nije kao u početku.

– Teška je ovo priča, ne bih više o tome.

– Slažem se.

– Nego, ovo sam ti htio reći: privodim kraju rad na prvoj knjizi i, premda sam taj tekst dugo i predano pisao, a riječ je o lirskoj prozi, nisam baš nešto... Znaš, kad god se vratim tom tekstu, kad ga iščitavam, uviđam da je sve to slabašno, neuvjerljivo...

– Opet neispunjena nadanja?

– Ne, ne! Vidi! Odavno sam uočio da u, recimo, Kulenovićevoj Ponornici ima više lirskih proplamsaja nego u nečijoj poetskoj zbirci. Takav pristup mi se dopao, pokušao sam slijediti ga i, bojim se, nisam uspio. Osim toga, tu je i demotivirajuća primisao kome treba to što radim, kome je to bitno, i sam znaš u kakvom nezdravom ambijentu živimo... Eto, tako...

– Jeste li bili na moru?

– Kakvo je to sad pitanje?

– Normalno.

– Ne, nismo. Idemo krajem ovog mjeseca.

– Gdje?

– U Albaniju. Jednom smo bili tamo, lijepo je.

– Kako su vam kćerke? Dugo ih nisam vidio.

– Dobro, Bogu hvala. Završile su fakultete, uspješno, na vrijeme, a na vrijeme su i otišle iz ovog ojađenog grada. Jedna je u Sarajevu, druga u Beču, realizirane su.

– Ti i supruga još uvijek radite u državnoj firmi?

– Da.

– Lijepo, lijepo... A, veliš, nade ti se nisu ostvarile?

– Nisam baš doslovno mislio tako, jer...

– Slušaj, nećemo o tome! Nastavimo li, bojim se, otet će mi se kakva neprimjerena riječ, a to ne želim. Pa, hajde, ako je ikako moguće, da u miru dovršimo ovu kahvu, da odšutimo, ali baš odšutimo, jer šutnja je i bolja i ljekovitija od ovakvog razgovora, ako se sve ovo skupa razgovorom može i nazvati. Hoćeš li da odšutimo?

– Hoću. I, ovaj... Oprosti.