Svakog 22. aprila obilježava se godišnjica stradanja u Jasenovačkom logoru, nažalost, na dvjema lokacijama: u Memorijalnom centru u Jasenovcu u Hrvatskoj i stratištu Gradina u Bosni i Hercegovini (isključivo u organizaciji vlasti Republike Srpske). Povod za obilježavanje jeste 22. april 1945. godine, kada su organizirana dva proboja logoraša: iz logora III – Ciglana i IV – Kožara – prvi oko 10 sati, drugi istog dana oko 20 sati. Posljednje grupe zatočenika, uvidjevši da ustaše likvidiraju logor, krenuli su goloruki na juriš. Od preko 1.000 zatočenika logora III, više od polovine pošlo je u proboj, koji je preživjelo njih 80, a od 167 zatočenika Kožare preživjelo ih je jedanaest.

Partizanske jedinice ušle su sa zakašnjenjem u logor Staru Gradišku 23. aprila, a u logor Jasenovac 2. maja 1945. godine. Zašto partizani nisu na vrijeme napali logor i oslobodili zatočenike, odnosno spriječili njihovo masovno stradanje?

Koncentracioni logor Jasenovac, bolje rečeno sistem jasenovačkih koncentracionih logora, prve zatočenike primio je početkom augusta 1941. godine.

Kompleks jasenovačkih logora prostirao se na 210 km. Logori su bili označeni brojevima od I do V (Krapje, Bročice, Ciglana, Kožara, Stara Gradiška), a u kompleksu su se nalazili i drugi logorski objekti i lokaliteti (stratišta, ekonomije).

U logor su dovođene dvije kategorije zatočenika: s presudama i bez presuda. Presude su bile od tri mjeseca do tri godine. Predstavljale su farsu, jer su skoro svi dovedeni bili određeni za likvidaciju, a trogodišnjaci su, u pravilu, bili likvidirani odmah po dolasku. Drugu grupu činila su lica bez presuda. Riječ je o genocidnom ubistvu Srba, Jevreja i Roma i masovnom logoriranju Bošnjaka, Hrvata i drugih, najčešće iz krajeva gdje se razvijao NOP.

Jasenovačke žrtve bile su oduvijek predmet manipulacija. Govorilo se o brojevima umjesto o imenima. Jedni su enormno uvećavali broj stradalih, drugi su broj žrtava minimizirali. Znakovite su dvije krajnosti u obračunu brojevima.

Doktor Radomir Bulatović u svom naučnom radu tvrdi da je Jasenovac “progutao više od 1.110.929 lica, od kojih najviše Srba”. Ovom tvrdnjom najviše štete nanio je istini o Jasenovcu, ali i sebi te svojim kolegama historičarima i političarima koji su mu davali veliku podršku. Druga je krajnost podatak Komisije Hrvatskog državnog Sabora, na čijem je čelu bio Vice Vukojević, o 2.238 žrtava Jasenovca, i, čak, 293 ubijena Jevreja. Teško je povjerovati da je ovu istinu zvanično verificirala država – Republika Hrvatska.

U licitiranju žrtvama, srpska strana zabarikadirala se s brojem od 700.000. U blizini Jasenovca, na bosanskoj strani, blizu stratišta Gradina, na velikim panoima piše: “Jasenovac 700.000 ubijenih”. Minimiziranja broja ubijenih u Jasenovcu postala su učestala naročito nakon objavljivanja knjige Franje Tuđmana Bespuća povijesne zbiljnosti i podatka o 50.000 žrtava, kojeg je za potrebe političke propagande sveo na 20.000.

Značajan broj hrvatskih historičara i političara bliži je istini u vezi s brojem ubijenih u Jasenovcu: od 80.000 do 100.000.

Razlozi upućivanja Bošnjaka u Jasenovački logor

Sudbina Bošnjaka u Jasenovačkom logoru nije bila dovoljno osvijetljena kao i cijela bošnjačka historija u Drugom svjetskom ratu, a njihova je antifašistička orijentacija značajno zanemarivana.

Vladimir Dedijer i Antun Miletić imaju zajednički stav u vezi s razlozima upućivanja Bošnjaka (muslimana) u logor. Oni to ovako objašnjavaju: “Kada je reč o Muslimanima, mora se reći da su u tom logoru uglavnom stradali oni koji su bili komunisti, partizani ili simpatizeri NOP-a”.

Bošnjaci su u Jasenovačkom logoru stradali kao antifašisti u širem smislu te riječi, iako značajan broj njih nije ni znao šta je to zapravo antifašizam. Poznati zatočenik Jasenovačkog logora Fahrudin Fahrija Ajanović u svom izlaganju 3. aprila 1999. godine u Vijeću kongresa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu rekao je: “Posebno bih se zadržao na stradanju Hrvata i muslimana Bošnjaka. Istina je da su pripadnici ovih naroda ubijani u Jasenovcu kao antifašisti. Ali to je samo dio istine. Ja sam svjedok da su Hrvati, ali oni iz Hrvatske, manje iz Bosne, a pogotovo muslimani Bošnjaci, također, u velikom broju stradali, a da mnogi od njih nisu imali pojma o komunistima i komunizmu, što im se, inače, imputira. Jednostavno su ubijani zbog nekih manjih sitnih usluga za pokret otpora... Ubijeni su neki, vjerujte mi, Salko, Meho, Huso, Suljo iz okoline Banja Luke koji pojma nije imao o komunizmu, antifašizmu i sl. Naišli partizani i on je dao neki prilog. Dao im malo žita, koju paru i oni (ustaše) su njega ubili ili je umro u logoru”.

Ovim razlozima stradanja Bošnjaka u Jasenovačkom logoru dodat ću još neke: verbalno suprotstavljanje ustaškom nasilju, kako bi zaštitili mještane (komšije); odlazak u partizane ili ilegalni rad člana familije; pomaganje partizanima ili ilegalnom radu; skrivanje Jevreja; pomoć muhadžirima (izbjeglicama), uprkos ustaškoj zabrani.

Verbalno suprotstavljanje ustaškom nasilju

Redžo Pandžić Pandžo rodio se u Nahorevu, kod Sarajeva. Bio je komandir muslimanske milicije koja je tamošnje stanovništvo čuvala od zločina. Nikada nije dopustio četnicima prolaz prema Sarajevu, a suprotstavljao se i ustaškom zulumu. Bio je veoma poštovan u narodu, što se ustašama nije sviđalo. Kada su ga uhapsili s još nekoliko njegovih policajaca i sugrađana, muslimanski prvaci iz Sarajeva intervenirali su tražeći njegovo hitno oslobađanje. Pod pritiskom su javnosti ustaše popustile, s namjerom da ga puste. Pozvali su ga da izađe iz stroja, a on je to odbio, tražeći puštanje na slobodu i drugih sugrađana. To je naljutilo ustaše pa je u posljednjem transportu iz Sarajeva deportiran u Jasenovac, gdje je i ubijen.

Hujdur ef. Mumin bio je veoma učen i ugledan mualim. Obavljao je imamsku dužnost u Kutima, kod Prozora. Stariji ga se ljudi i danas sjećaju, a mlađi, koji ga nisu upamtili, o njemu rado pričaju. Bio je iskren vjernik i izuzetno pošten. Usprotivio se ustaškim zločinima kako bi zaštitio mještane. Uhapšen je i s trinaest svojih džematlija otpremljen u Jasenovački logor. Ubijen je na svirep način. Ustaše su ga živog ispekli u krušnoj peći. S Muminom ef. Hujdurom odvedeni su u logor i nisu se vratili: Uzeir Bašić, Sulejman Suljić, Ibro Paljanin i drugi, a Zulfo Hujdur i Hašim Imamović odmah nakon hapšenja ubijeni su u Kutima.

Kazna zbog tuđe krivnje

U izjavi Ahmeda Jelina Gradskoj komisiji za ispitivanje ratnih zločina i njihovih pomagača, broj 463/45 u Mostaru, 3. septembra 1945. godine, piše: “Pristupa Ahmed Jelin iz Mostara, musliman, propisno opomenut iskazuje: 22. novembra 1944. godine povodom mog odlaska u partizanske redove došle su ustaše noću u moju kuću i odveli mi suprugu Ćamilu, rođenu Delić, rođena 1907. godine i s njom naše troje djece i to Enisa stara 13 godina, Jagoda sedam godina i Zijada stara tri mjeseca. Od tada ne znam šta je s njima. Samo znadem da su bili dovedeni u Jasenovac. Svjedok pokazuje pismo koje je pisala njegova supruga Ćamila iz ženskog logora u Jasenovcu, koji nosi datum 08.01.1945. godine. U pismu obavještava da su dobro ona i djeca i moli da joj se pošalje što više hrane. Pismo nosi poštanski žig pošte Mostar od 21.01.1945. godine i ustaški žig sa ustaškim grbom. Svjedok pokazuje i drugo pismo, koje je uputila njegova kći Enisa iz istog logora, istog datuma, a upućeno je njegovom bratu Husniji. Pismo, također, nosi ustaški žig logora. Ja sam se interesirao da saznam ko mi je odveo ženu i djecu, ali nisam mogao ustanoviti. Šef policije u to vrijeme bio je doktor Šojić, a njegov referent je bio neki Leko. Smatram odgovornim njih dvojicu, kao i njihove naredbodavce. Na kazano se mogu zakleti.”

Tužnu priču o stradanju uže familije Adem-age Hadžijusufovića iz Bosanske Gradiške ispričala je Ulfeta Kurtović, rođena Pašić. Ona kazuje: “Moja sestra Šemsa bila je udata za Osmana (Adem-age) Hadžijusufovića, studenta medicine, rođenog u Bosanskoj Gradiški. Familija Hadžijusufovića bila je dobro bogata. U Banjoj Luci imali su dvije radnje, u Bosanskoj Gradiški nekoliko kuća i radnji, a na Obodovcu veliki silos. O njihovom se bogatstvu nadaleko pričalo. Osman je imao dva brata Asifa i Sadika, koji su bili u partizanima. Istog dana kada je moj brat Izet odveden u Jasenovac (gdje je kasnije ubijen), ustaše su opljačkale svu imovinu Hadžijusufovića i uhapsili Osmana i njegove dvije sestre Izetu i Almasu i otpremili ih u logor Jasenovac – Stara Gradiška. Njih su dvije poslije strašnih mučenja ustaše zaklale i na panju spustili niz Savu. Kasnije smo saznali da su neki seljaci prepoznali Adem-agine kćeri i da su ih sahranili. Osman je umro u strašnim mukama. Mučen je na najsvirepiji način, dok nije izdahnuo. Adem-aga se poslije gubitka djece i pljačkanja imovine povukao iz javnog života. Preživljavao je prodavajući hljeb. Dolaskom nove socijalističke vlasti 1945. godine oduzeta mu je sva preostala imovina”.

Pomaganje partizanima ilegalcima

Smaila Sadovića iz Trebinja ustaške vlasti osudile su na dvije godine i uputile u logor Jasenovac, gdje je ubijen (akt NDH-a Br.V.T. 702-B/I-1945, Zagreb, dana 27. marta 1945. godine. Predmet: Popis zatočenika islamske vjere. Redni broj 291).

Priču o užoj familiji Sadovića ispričao mi je amidžić ubijenog Smaila, njegov imenjak Smail Sadović, stomatolog iz Sarajeva: “Moj amidžić imenjak, Smail (Saliha) Sadović, rođen 1910. godine u Trebinju, ubijen je 1942/43. godine u logoru Jasenovac. Po priči zatočenika koji su se spasili ubijen je na svirep način, kao i većina drugih logoraša. Njegov drugi brat Ibrahim, rođen 1908. godine, poginuo je kao partizan 1945. godine u borbama oko Beograda. Treći brat Mahmut, rođen 1912. godine, odveden je na Goli otok, pod lažnom optužbom da je saradnik Informbiroa. Ustvari, bio je potpuno nevin. Njihova majka Salih-aginica nije mogla podnijeti tragediju sinova. Poludjela je i na psihijatriji umrla”.

Mehmed Lokmić pomagao je NOP. Otkriven je, uhapšen i otpremljen u logor Jasenovac, odakle se nije vratio. Njegova supruga Habiba (Mehmeda) Lokmić izjavila je pred Gradskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, 24. 1. 1946. godine (broj U.G. broj 175/46): “Moj muž Mehmed Lokmić, policijski činovnik, pomagao je NOP, te je zbog toga aprila mjeseca 1942. godine bio uhapšen. Njegovo hapšenje naredio je Gregorić i Radoš. Bio je tada četiri mjeseca u zatvoru i nekako nam je uspjelo izvaditi ga. Dana 20. marta 1945. godine ponovo je uhapšen, kada je bilo veliko hapšenje u policiji. Muž se nalazio u zatvoru u Belediji do 4. aprila te godine, kada je s ostalim zatvorenicima otpremljen iz Sarajeva za logor. Do danas nisam ništa saznala za sudbinu svog muža.”

Dešavale su se i masovne odmazde. Tako su Nijemci i ustaše u Hrasnici kod Sarajeva uhapsili stotinjak mještana, otpremili ih u Jasenovac, gdje ih je 41 ubijeno. O tome svjedoči Mujo Lokvančić iz Hrasnice: “Ubačeni agent u partizanske redove sačinio je spisak saradnika, pomagača i pristalica partizanskog pokreta, kao i njihove rodbine i predao ga njemačkoj komandi (Gestapo). Oko 100 Hrasničana uhapšeno je 13.03.1943. godine. Nijemci su izdvojili 10 građana koje su kasnije ubili, a ostale su predali ustašama. I ja i moj otac predati smo tog dana, iako sam imao samo petnaest godina. Otac se izvukao s još nekoliko Hrasničana, a mi smo deportirani u Jasenovački logor. Poučeni iskustvom, prije dolaska u logor, nekoliko nas promijenili smo imena i predstavili se pod lažnim imenima. Ja sam zvanično u logoru evidentiran kao Mustafa Bešlija, a i danas me poneko tako zove. To mi je spasilo živo,t kao i mojom drugovima, s obzirom da na spisku Gestapoa nije bilo tih imena. Prema mom saznanju, 35 Hrasničana poslije tog hapšenja ubijeno je u logoru, a 40 udovica ostalo je bez muževa. Od peterice logoraša ne znam imena pošto nisu iz Hrasnice. Za sve podatke koje sam dao svjedočim pred Bogom.”

Familije Fedžepović i Medahodžić iz Bosanske Gradiške i familija Mujezinović iz Banje Luke stradale su od ustaških vlasti jer su pomogle dvjema Jevrejkama, bjeguncima iz logora Jasenovac (Edita Naibach i Regina Rozner). U Izvještaju Župske redarstvene oblasti Banja Luka od 11. septembra 1942. godine, u Uredu opunomoćenog ministra NDH-a Banja Luka, br. T. 2148/42 stoji: “Dana 21. 8. 1942. t.g. saznala je ova oblast da su dvije židovke pobjegle iz logora Jablanca, kod Stare Gradiške, i da se nalaze u Bosanskoj Gradiški u kući Mine Redžepović. Brzoglasom je zamoljena kotarska oblast u Bosanskoj Gradišci da se iste židovke smjesta uhite, pa je primljen odgovor da je jedna uhićena i to: Edita Naibach, magistar farmacije, rođena 1913. g. u Bijeljini, zavičajna u Banja Luci, neudata, vjere Mojsijeve, kćerka Hube i Herte, a druga i to: Regina Rozner, domaćica, žena Izidora, rođ. 1897. g. u Dolna-Vatra (Rumunija), kćerka Arona i Salome, da je otputovala, navodno, za Banja Luku. Obje židovke prije otpreme u zbirni logor S. Gradiška živjele su u Banja Luci. Iz B. Gradiške dopremljena je Edita Naibach u B. Luku. Ovoj oblasti koja je dala zapisničku izjavu da su ona i Regina Rozner pobjegle 29.08. t.g. iz Jablanca, gdje se nalaze židovke u logoru i da su koristile priliku usljed slabe straže, te pješice stigle u Staru Gradišku. Odbjegle židovke su se prevezle preko Save u B. Gradišku, gdje su kod Mine Redžepović prenoćile jednu noć. Sutradan t.j. 31.08. t.g. židovke su se u kući Redžepović interesirale kako bi mogle otputovati u Banja Luku, pa im je Mina Redžepović, kao i susjedi kuće Redžepović izjavila da one mogu lako otputovati u Banja Luku u zaru (muslimanska ženska nošnja) da će im ona pribaviti propusnice i da osobne iskaznice ne trebaju, jer muslimanke pod zarom slobodno putuju i nitko ih ne pregledava, t.j. tko se pod zarom nalazi. Edita Naibach izjavljuje dalje da je zaista Redžepović toga jutra oko 10,00 sati donijela dvije propusnice, te jednu uručila njoj a drugu Roznerici. I Roznerica je toga dana sa samovozom otputovala u B. Luku, pod zarom, a ona je ostala i dalje u B. Gradiški, dok je redarstvo nije uhitilo. U Banja Luci pronađena je dana 02.09. t.g. i uhićena Regina Rozner, u privatnom stanu Vasvije Mujezinović, udove iza kadije, u ulici Kralja Krešimira broj 10. koja je dala zapisničku izjavu kao i Edita Naibach, na ime Zumra Biščević, a Regina Rozner na ime Mina Habišić i da je kod ovog vađenja Mini Redžepović pomagala Tifa Medahodžić i to na taj način da je Medahodžić otišla u Dom narodnog zdravlja gdje je izvadila potvrdu na ime Mine Habišić i kod kotorske oblasti izvadila propusnicu na to ime, a Redžepović je izvadila kod kotarske oblasti propusnicu na ime Zumra Biščević. Što se tiče Vasvije Mujezinović kod koje je Regina Rozner dvije noći prespavala protiv iste je po zakonu postupljeno... Imenovane su predane 06.09. t.g. u zbirni logor Stara Gradiška.”

U logor Stara Gradiška otpremljen je Jusuf (Halida) Redžepović, muž Mine Redžepović, gdje je i ubijen.

U Zapisnik Gradske komisije za utvrđivanje zločina i njihovih pomagača, br. U.G. 275/1945, 17.12.1945. godine Afka Musajbegović izjavila je: “Moj muž Daut Musajbegović, radio je kao puškar u Vojno-tehničkom zavodu. Još u godini 1941., kod nas su bili neko vrijeme sakriveni Jakica Levi i njegova žena Klara, koji su kasnije izbjegli za Mostar. Naš susjed bio je Džankić Dane, ustaša, koji je jednog dana zaprijetio mojoj sestri Zlati, koja i danas stanuje sa mnom, da će nas optužiti da imamo kod sebe jevrejske stvari i novac. Petog septembra 1942. g. došli su ustaški agenti od kojih znam da se jedan zove Josip Pocrnji, porijeklom Mađar, i tražili su moga muža. Izvršili su premetačinu, te su na tavanu našli nešto oružja i municije i tri kofera stvari Jakice Levia. Uhapsili su tada mene i moju sestru i predveli nas u ustaško redarstvo. Toga dana uhapšen je i moj muž koji je također predveden u ustaško redarstvo. Upravnik redarstva bio je tada Gregorić. Nakon tri dana ja sam sa sestrom puštena iz zatvora dok je moj muž ostao i nadalje u zatvoru. Meni je uspjelo da dobijem dozvolu da razgovaram s mužem i tada sam vidjela da je on bio sav modar po tijelu. Mogao mi je reći samo toliko da nas je optužio Džankić Dane i njegova žena Karolina, jer da je vidio njihovu prijavu i potpisano njegovo ime. Moj muž 21. septembra 1941. g. otpremljen je za logor Jasenovac. Muž mi se nije nikada javio, ali mi je drug Jelačić Rasim koji radi u željezničkoj radionici pripovijedao da je skupa s mojim mužem dopremljen u Jasenovac...”

Pomoć muhadžirima (izbjeglicama) uprkos ustaškoj zabrani

O Ifaket-hanumi, ženi Bakir-bega Salihagića, koju su ustaše u logoru na najsvirepiji način ubile, čuo sam dosta priča. Sve su se priče svodile otprilike na isto: bošnjački ponos, plemićko-begovski inat, široko muslimansko srce i merhamet jesu dio Ifaket-hanuminog bića. U priči o znamenitim Tuzlacima i Tuzlankama, o Ifaket-hanumi između ostalog piše: “(...) Ifaket hanuma, kći moćnog i bogatog Bakir-bega Tuzlića, udala se za veleposjednika Sead‑bega Kulovića, koji je studirao u Beču. Živjeli su ljeti u porodičnoj vili u Bukinju, zimi u svojoj kući u gradu. I sve to ne bi bilo neobično, da se gospođa Ifaketa nije izdvajala izvjesnom ekstravagantnošću koja, zamislite, nije nikome smetala. Zimi je stajala na skije, a po svakom vremenu jahala divnog konja u jahaćem crnom odijelu. Bila je to atrakcija kojom su se Tuzlaci ponosili. Ifaket hanuma je djelovala skromno, ali se znalo da pati što nema poroda. I bez velikih riječi, ili javnog odjeka, došlo je do rastave braka. Beg Kulović se utješio s nekom Zagrepčankom, koja je profesionalno svirala čelo, a Ifaket hanuma se udala u Banja Luku za bogatog i uglednog Banjolučanina, inžinjera Suljagu Salihagića, sa kojim je rodila dva prelijepa sina Omera i Halila.”

Nastavila je svoj mondeni život, ali sada s mužem i dvoje djece. Skijala je, jahala konje i uživala u njihovom ljetnikovcu u Skender-Vakufu. Često je išla u lov i donosila trofeje. Pred nepoznatim društvom stavljala je preko lica peču (velo), prema običajima i vremenu u kojem je živjela. Uživala je u životu uvijek poštujući vjeru kojoj je pripadala i njene običaje. Čim su u Banja Luku počeli pristizati muhadžiri iz istočne Bosne i istočne Hercegovine, bježeći od četničkog zuluma, njen se život promijenio. Svim svojim bićem posvećuje se brizi o muhadžirima. Odriče se života koji je do tada imala kako bi tim napaćenim ljudima pomogla, posebno u njihovom smještaju i ishrani. Obilazi gradove i sela, kupuje hranu i dijeli je muhadžirima preko Merhameta. Njen život sveo se na pomoć izbjeglim i unesrećenim. I pored dobronamjernog upozorenja gradonačelnika Bosanske Gradiške Haki-bega Kapetanovića da odustane od kupovine žita potrebnog muhadžirima, otišla je po žito u Gradišku. To se ustašama nije svidjelo. Uhapsili su je i otpremili u logor u Staru Gradišku. Poslije strahovitog mučenja, živu su je spržili vrelim uljem.

Broj i struktura stradalih Bošnjaka u Jasenovačkom logoru

U Jasenovačkom logoru stradalo je najmanje 1.520 Bošnjaka evidentiranih po imenu i prezimenu, godini rođenja i godini stradanja.

Stradali Bošnjaci rođeni su u 273 mjesta (grada i sela) u Bosni i Hercegovini, Srbiji (Sandžaku), Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji.

Među ubijenim je 371 Bošnjakinja (24,5%).

Od ukupnih žrtava bošnjačkog stanovništva u Drugom svjetskom ratu (103.000 stradalih) 1,47% stradalo je u Jasenovcu.

U Jasenovačkom logoru ubijen je znatan broj znamenitih Bošnjaka i zatočenika koji su potjecali iz uglednih familija ili su bili u najbližem srodstvu s poznatim osobama.

Safet Krupić rodio se 1911. godine u Bosanskoj Krupi, u znamenitoj posjedničkoj familiji. Studirao je u Zagrebu i Parizu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Po svom spisateljskom opredjeljenju bio je književni i naučno-društveni esejist. Pisao je o domaćim i stranim književnicima i naučnicima, o položaju bosanskohercegovačkih muslimana, njihovoj kulturi i književnosti. Ubijen je 1942. godine.

Džemil Džemo Krvavac rodio se 1913. godine u selu Velika Gračanica kod Gacka. Bio je nadaren književnik. Pisao je pjesme i crtice, književne kritike i eseje o knjigama, filmovima i likovnim izložbama. Ubijen je 1942. godine.

Zijah Zijo Dizdarević rodio se 1916. godine u Vitini. Jedan je od najtalentiranijih iz generacije mladih predratnih književnika. Kratko živeći stigao je napisati samo tridesetak priča, od kojih se neke svrstavaju među najbolje u ukupnoj jugoslavenskoj prozi stvorenoj između dvaju svjetskih ratova: Majka, Naza vezilja, Jah, i on umrije, Ramazanska noć, Jedan dan u mojoj kasabi, Blago u duvaru, itd. Ubijen je 1942. godine.

Ferid-beg Cerić rodio se 1900. godine u Bosanskom Novom. Bio je veoma ugledan i bogat. Ubijen je 1943. godine.

Safet (Emin-bega) Kapetanović rođen je 1900. godine; Ismet (Emin-bega) Kapetanović rođen je 1912. godine; Emin (Safet-bega) Kapetanović rođen je 1919. godine. Svi su rođeni u Tešnju. Džemila Kapetanovć rođena je 1912. godine u Daruvaru. Cijela begovska familija ubijena je od 1942. do 1944. godine.

Halil (Alije) Isaković rodio se 1911. godine u Butini kod Stoca. Amidža je poznatog bošnjačkog intelektualca i književnika Alije Isakovića. Ubijen je 1944. godine.

Abdulah Sidran, rođen 1909. godine u Sarajevu, amidža bosanskohercegovačkog pjesnika Abdulaha Sidrana. Ubijen je 1942. godine.

Džemal Džumhur, rođen 1923. u Konjicu, brat poznatog književnika, karikaturiste i putopisca Zulfikara Zuke Džumhura. Ubijen je 1945. godine.

Nezira Dizdar, rođena 1881. godine u Trebinju, i Refika Dizdar, rođena 1921. godine u Stocu, majka i sestra poznatih književnika: pjesnika Hamida i Mehmedalije Maka Dizdara.

Mustafa Skaka rodio se 1918. godine u Sarajevu. Potječe iz jedne od najstarijih sarajevskih familija. (Prvi je Skaka u Bosnu stigao sa sultanom Fatihom kao hećim, a bavio se obrezivanjem djece.) Sunećenjem se bavio Mustafin bratić dr. Uzeir Skaka, a naslijedio ga je sin Abdullah, koji je dobio ime po djedu, najpoznatijem berberu u historiji Bosne i Hercegovine. Ubijen je 1945. godine.

Nasiha Mehmedbašić rodila se 1924. godine u Sarajevu. Kćerka je poznatog advokata i političara dr. Mahmuta Mehmedbašića i unuka glasovitog i bogatog Bakir-bega Tuzlića. Ubijena je 1945. godine.

Ifaket-hanuma Salihagić (rođena Tuzlić) rodila se 1906. godine u Tuzli. Kćerka je Bakir-bega Tuzlića i supruga poznatog političara i publiciste Suljage Salihagića iz Banja Luke, koji je pod misterioznim okolnostima naprasno preminuo u Beču 1944. godine. Ifaket-hanuma ubijena je iste godine.

Asim Kadić rodio se 1922. godine u Bosanskoj Dubici. Jedini je sin nadaleko poznatog sreskog liječnika dr. Mustafe Kadića iz Kulen-Vakufa. Ubijen je 1945. godine.

Bakir Repovac, rođen 1920. godine, i Muhamed Repovac, rođen 1921. godine u Ostršcu kod Konjica, daidža Bakira Izetbegovića, koji je na prijedlog svog oca Alije Izetbegovića dobio ime po starijem daidži. Bakir je ubijen 1944. godine, a Muhamed 1942. godine.

Hajrija Kulenović (rođena Filipović) rodila se 1914. godine u Ključu. Kćerka je Adil-bega Filipovića, gradonačelnika Ključa. Ubijena je 1942. godine.

Mirza Balić, rođen 1912. godine, i Mustafa Balić, rođen 1922. godine u Mostaru, braća Emira Balića, doajena tradicionalnih skakača sa Starog Mosta. Ubijeni su 1945. godine.

Nusret Prohić rodio se 1922. godine u Derventi. Potječe iz stare i poznate familije Prohića iz Gračanice. Brat je nadaleko poznatog ljekara i prvog pedijatra u Sarajevu dr. Ismeta Prohića i rođak autora ovog teksta. Ubijen je 1942. godine.

Mehmed Meho Ferhatović rodio se 1900. godine u Sarajevu, otac je legendarnog nogometaša Asima Ferhatovića Haseta, čije ime danas nosi Olimpijski stadion u Sarajevu. Ubijen je 1945. godine.

Dževad Maglajlić, rođen 1911. godine u Banjoj Luci, potječe iz poznate antifašističke (partizanske) familije. Njegov otac Muhamed, rođen 1880. godine, ugledni šerijatski sudija (kadija), bio je zatočenik logora Stara Gradiška, a sestru Vahidu, rođenu 1907. godine, ustaše su strijeljale 1943. godine u Rujiškoj šumi – Bosanski Novi.

Mehmedalija (Ahmeta) Hadžić rodio se 1888. godine u Konjicu. Jedan je od najuglednijih i najbogatijih Konjičana, veleposjednik (bavio se uzgojem grožđa) i trgovac, ugledni imam u Vardačkoj džamiji u Konjicu, u kojoj je radio bez naknade. Navodno je partizanima dao 1.500 kuna. Zajedno sa sinom Ahmetom, rođenim 1924. godine u Konjicu, odveden je u Jasenovac, gdje su obojica ubijena 1945. godine.

Hikmet (Mehmeda) Kučukalić, rođen 1916. godine, i Irfan (Mehmeda) Kučukalić, rođen 1917. godine u Brčkom, studenti, potječu iz znamenite veleposjedničke i trgovačke familije. Ubijeni su u logoru Jasenovac 1945. godine.

Emin-beg Zaimović i Mustafa (Emin-bega) Zaimović, rođen 1907. godine, te Zaim (Zaim‑bega) Zaimović, rođen 1880. godine, potječu od stare begovske familije Zaimović iz Kozarca. Ubijeni su 1942. godine u Jasenovcu i Staroj Gradiški.

(Ovdje prvi put objavljujemo integralni tekst Nihada Halilbegovića koji je u dva nastavka štampan u Stavu u aprilu 2015. godine, u brojevima 7 i 8)