Nedavno jedan mediokritet, želeći se pokazati dubokoumnim, kobiva postupkom ironiziranja, pita kad će se početi normirati hercegovački jezik ili makar bosanskohercegovački. Prije 100 i kusur godina isto su se tako neki čudili zašto nema hercegovačkog jezika, kada je austrougarska Zemaljska vlada, nastavljajući tradiciju nominiranja, normiranja i službene upotrebe bosanskog jezika u osmanskoj Bosni iz 60-ih godina 19. st. u tadašnjem javnom prostoru, nastavila s tom tradicijom, koju je nažalost nešto kasnije ne samo zaustavila nego i zvanično ukinula.
Dovođenje hercegovačkog u ravan jezika otvorilo bi mogućnost da i druge teritorijalne jedinice, administrativne i povijesne oblasti dobiju svoj jezik: dalmatinski, zagorski, slavonski, vojvođanski, šumadijski, kosovski, sandžački, krajinski, i možda još neki.
Bosanskohercegovački bi podrazumijevao jezik koji se daje po relativno mladoj državi Bosni i Hercegovini s kraja 19. st., a kao što je poznato, Bosna je kao državno organizirana i uspostavljena zemlja traje više od 1.000 godina, dok je njezino ime staro više od 2.000 godina – prema podacima historiografske prirode latinskog kulturnog kruga. Možda je najbolje takve i slične protagoniste okarakterizirati baš hercegovačkim antroponimom izvedenim iz složenog neologizma šupljeglav, koji ilustrativno i metaforički opisuje stav i stanje navedenog pametara, baš onako kako bi to sjajni Mak u sjajnom Zapisu u zemlji sarkastično izrekao kako je
„Pitao jednom tako jednog vrli pitac nek, /
Što je ta i kto je ta Bosna, da prostiš...“
Ili, kako bi se to u zdravoj narodnoj umotvorini reklo: „Nije svačije za plotom...“
