U savremenom jeziku postoje neke lekseme koje pripadaju kategoriji tzv. historizama, tj. leksema koje nestaju usljed nestanka materijalne kulture. Takav je slučaj s leksemom tegeltija, kojom se nekada označavala vrsta mehkog ćebeta koja se mećala pod sedlo ili samar, kako bi se životinji olakšao teret i da ne bi bilo žuljavine.
Uza sedlo, koje je inače nastalo iz korijena sjed-, što znači sjediti, koristio se i paldum, a negdje i kuskun u funkciji kaiša odnosno remena koji se provlači ispod kujruka tj. repa radi učvršćivanja samog sedla odnosno samara.
Riječ tegeltija došla je iz turskog jezika teǧelti, a u bosanskom se fonetski adaptirala na način da je tzv. jumuša ge dalo g, a morfološko prilagođavanje izvršeno je tako da je posuđenica postala imenica ženskog roda, što je općerašireni način tvorbe ovakvog morfološkog tipa te se na kraju adaptirala u obliku tegeltija.
Paldum je stigao iz perzijskog posredstvom turskog, a kuskun iz turskog. Iako su danas historizmi, status ovih nekih leksema sačuvan je u posebnom sloju antroponima, kako to potvrđuju tegeltija i paldum, dok je kujruk, također preuzet iz turskog, arhaizam s istaknutim stilskim potencijalom, iako se u gastronomskoj tradiciji i danas javlja ova leksema.
A sve ima svoje mjesto u jeziku!
