U rano zimsko jutro 19. januara 1928. godine topovi probudiše ljude u svim gradovima Kraljevine – u kraljevskoj porodici rođeno je novo dijete, mali Kraljević. Radost se razlila po cijeloj Kraljevini, ali ona nije bila svuda jednaka. Čaršijlije u Doboju, stariji ljudi iz familija boljeg svijeta, koji su pratili društvena zbivanja, među sobom su svaku novost popraćali vlastitim mišljenjem i osjećajem, pa i ovu. Sada su mjesto radovanja ili nekog drugog plemenitog osjećanja, ostali mirni, čak ravnodušni. Inače su svaku proslavu poredili s onim što je ispod nje, s onim što se tiče njihovih vlastitih života i sudbine koja im nikada nije bila naklonjena. Kralj, vlada, ministri, činovnici... ne pokazuju onu nervozu koja se očitava u ponašanju prostog svijeta. Obični ljudi jasno osjećaju snažnu buru koja se sprema s više strana. Ne samo zbog oskudice, nezaposlenosti i gladi, nego sve većeg napora radnika i seljaka da obore vlast. Živo se sjećaju Husinske bune, čiji odjeci još huče, a neki lani ispotiha otišli u Tuzlu da se priključe proslavi Oktobra.
Inače, cijela godina proticala je u raznoliko društvenom vrenju, razmiricama, ubistvima, napadima, suđenjima... počev od februara, kad su komunisti na svojoj 8. konferenciji u Zagrebu naumili da se uvuku «dublje u mase» i određenije krenu radničkoj klasi i strujanjima u narodu, na što ih je podstakao Josip Broz, onaj isti radnički prvak koji je lani suđen za takav rad, pa do 5. novembra, kada je počeo partijski 4. kongres u zgradi partijske škole Komunističke partije «Roza Luksemburg» u njemačkom gradu Drezdenu. Tu je, pored ostalog, smjelo rečeno da se treba boriti za pobjedu sovjetske vlasti i da se na teritoriji Kraljevine treba da obrazuju nacionalne nezavisne države. Tražilo se uništenje «sadašnje imperijalističke države Srba, Hrvata i Slovenaca», da se vodi borba za «punu nacionalnu nezavisnost ugnjetenih nacija, za svrgavanje buržoazije, za radničko-seljačku vlast i za uspostavu Balkanske federacije radničko-seljačkih republika».
- Pitam se - rekao je Latif-aga pred načelnikom Mehmed-agom, svojim amidžićem - da li će nam svanuti vedriji dan ako taj ruski vjetar puhne u našoj avliji.
- Nekome hoće, meni i tebi neće.
- Zašto? Govore o radničkoj državi.
- Mi smo trgovci, nas ne broje u radnike.
- Nas je vazda bilo i bit će - tvrdo će Latif-aga.
- Ali ne ovakvih. Ne pitaš se za čiji bismo groš radili. Radili bismo za plaću, glavnica prihoda pripada državi, da iz njih izdržava one koji ne umiju da rade ili neće da rade.
- Ne vjerujem - usprotivio se Latif-aga. - Niko ne trpi neradnike, pa ni komunisti. Da komunisti ne vrijede, zar bi tolike mase krenule za njima.
- Sirotinja, hoćeš reći? Ne vjerujem ni u jedno društvo bez sirotinje. Ona je od Boga data. Ma ko da vlada, ma gdje da vlada, ma kad da vlada, postojat će siromasi i bogataši. Mogu se mijenjati samo uloge.
- Govore i o stvaranju nacionalno nezavisnih država. Onda bismo je, valjda, i mi Muslimani imali.
- E, to, burazere, bolje znaju naša «braća». Jesi li spreman postati Hrvat ili Srbin?
- Taman posla!
- Onda izbij iz glave tu misao. Šuti, radi i – gledaj šta biva.
Kad je u novembru javljeno da je suđeno komunistima u «bombaškom procesu», među kojima je ponovo prednjačio lanjski buntovnik Josip Broz i koji je poslat na petogodišnju robiju, Latif-aga je dovršio svoje razmišljanje o proleterskoj revoluciji: «Još je ona daleko. Rano je misliti na nju. Nema još krupnih promjena».
A o ovogodišnjim događajima poput: «Strahovito nasilje...», «Strahote u Sandžaku», «Opet žandarsko nasilje», «Strahovit zločin u...», «Napadi na muslimane», «Ubistvo hadži Muhameda...», «Ubistvo Avde...», «Ubistvo Mehmeda...», «Ubistvo Asima...», nije se razgovaralo jer to odavno nisu novosti nego osobina običnog, svakodnevnog života.
U čitaonicama, kojih je do ove godine u pokrajini bilo četrdesetak, počinjali su korijeni šireg društvenog života muškog muslimanskog stanovništva. Mjesto komšijskih sijela po kućama, sve češće se izlazilo među «čaršijske» ljude i time pokazivalo da je dotični varošanin stupio u «gradsko» društvo. Čak i oni koji nisu umjeli čitati, dohodili su da makar na radiju čuju šta se u svijetu zbiva, dokle je stigla ekonomska i politička kriza; šta kazuju novine a šta svagdašnji obični ljudi; šta je novo u vlastitoj čaršiji, šta diletanti spremaju za zabavu... Nešto bi naišlo na opće odobravanje, a nešto bi ljude podijelilo pa bi raspravljali do kasnih sati i razišli se nezadovoljni, čak ljuti jedni na druge, da bi sutradan ponovo došli i nastavili gdje su jučer stali.
U svojoj kući u Maloj Bukovici imam Džafer ef. Begović je naišao na knjige koje su, po njegovoj jasnoj zamisli, mogle promijeniti život njegovog sina Derviša, šegrta u usorskoj Ložionici, i bratića Sakiba, trgovačkog đaka kod Jevrejina Jakoba. Uznemirio se mišlju da je mladićima, naivnim i nesmotrenim, šejtan pružio ruku i poveo ih putem na kome će «ograisati». Oba su posegnula za knjigama kojima na koricama stoje riječi: Lenjin, «Imperijalizam...», Rodoljub Čolaković, «Kuća opakana», Đuro Đaković, proleter, srp i čekić, «Savez radnika i seljaka»... «Ako je to postala neka njihova skrovita strast», razmišljao je imam, «onda ih je šejtan već nadmudrio», pri čemu je osjećao jaku unutarnju jezu i svojim iskusnim pogledom već naslućivao moguće zlo. Morao je s njima razgovarati o tome.
- Zasad samo čitam - rekao je Derviš - jer to čine i neki moji drugovi na zanatu. Nisam ni u kakvoj organizaciji, što ne znači da ne mogu biti, ako mi se neka dopadne.
- Šta tražiš tamo? - pitao ga je otac.
- Ono što nemam otkako smo izgubili ime i imetak. Tražim da me čestiti, odabrani ljudi, gledaju kao ravnog sebi, da me poštuju i cijene kao i sami sebe.
- Zar to sada nejmaš?
- Nemam. Većina me gleda sažaljivo, neki i zlurado.
«Pogledaj onog», vele, «begov unuk, a vidi ga sad!»
A Sakib je dopunio:
- I mene moj gazda gleda tako. «Mi Jevreji», kaže, «imamo kletvu: Dabogda imao pa nemao!» Po njemu, i ja sam uklet, niko sam i ništa, bio i nema me.
*
Uza sve ovo imam Džafer ef. Begović je u isto vrijeme doživio novi nepotreban i neprijatan pad porodičnog ugleda i kućnog mira. Iz kuće mu se, neočekivano i naglo, iskrala bratišna Mersija, osamnaestogodišnja Adem-begova kći, i udala se za starog neženju u familiju Hamidovića. Begoviće nije toliko iznenadilo i uvrijedilo što je otišla u rod koji im po staleškoj pripadnosti nije ravan, koliko jeste što je to učinila na svoju ruku, tajno, ignorišući ponos i čast svog amidže, skrbnika koji ju je podizao sve ove duge godine i koji je nikad nije odvajao od vlastitih kćeri. Nastalo je i čuđenje. Ono je došlo otuda što djevojka nije ni počinjala ašikovati niti je kad spominjala udaju za bilo koga a niti je ikada govorila da je nezadovoljna ovdje i da joj nešto fali. Istina, nije se smijala i šalila i nije bila govorljiva, ali su to gledali kao sliku njene naslijeđene prirode. Jedino što jesu znali, bilo je da nikada nije prežalila ranu i tragičnu smrt svojih roditelja, kako vješanje majke Hajrije-hanume tako i pogibiju oca Adem-bega na frontu u prošlom ratu. Na drugoj strani stari Hamidović ne bi bio neženja da je ikad pogledao neku curu a pogotovo mislio na ženidbu. Živio je sam na svom nevelikom imanju, na samotan i tih način, spreman da tako i završi svoj život. Stoga niko u selu, pa ni u jednoj od ovih familija, nije mogao ni naslutiti kako je došlo do «sporazuma» između ovo dvoje osobenih ljudi.
Onim kojima je ovo bilo zagonetno, pa i tajanstveno, a što im je jačalo znatiželju, i raspravu o motivu, činilo se da je najpriličnije misliti kako je svaki od supružnika imao unaprijed jasan i određen cilj. Starac je pred skoru smrt posumnjao da može sam život privesti kraju, barem ne na pristojan način, te da mu treba pomoć, a djevojka, sirota i bez imetka, upravo je ovdje vidjela da može nesmetano i slobodno živjeti. On je htio znati ko će ga ispratiti s ovog svijeta i ko će mu naslijediti imovinu, a ona je založila svoju mladost za sigurnost, koju će dobiti naslijeđem. On će, makar i u poznom dobu, doživjeti draž žene; ona će osaburiti neprijatna milovanja i brzo dočekati vrijeme da se uda iz ljubavi. Muž joj je umro već iste godine, ali je uspio ostaviti nasljednika. Rodila se djevojčica kojoj je mati dala ime Mujesira.
*
I pored tmurnog raspoloženja Muslimani su ovo ljeto proveli u pokušajima da ožive sjećanja na svoja dva velika sina, oba preseljena u jeku mladosti. Prvog juna u pomen na pedeset godina od rođenja svog pjesnika Muse Ćazima Ćatića, Tešnjaci su skinuli korov s pjesnikovog mezara, načinili spomenik a na bašluku ispisali svježu rubaiju što ju je ispjevao pjesnikov stariji drug po peru Safvet-beg Bašagić: «Tu počiva pjesnik odličnoga dara/ Koji nije tražio časti ni šićara,/ Već bohemski živio i čuvstveno pjev´o, / dok ga udes ne doprati do ovog mezara». Za tu prigodu u Sarajevu je književnik Abdurezak Hifzi Bjelevac priredio drugu zbirku Ćazimovih pjesama «Izabrane pjesme». One su, kao i one prethodne, sporo i rijetko doticale srca čitalaca, isto onako kako je i pjesnik za života stizao do razumijevanja ljudi. Knjiga je, poput siročeta, išla za ljudima, stizala posvuda, pa i pred vrata džamija kad se vjernici okupljaju na molitvu, ali je rijetko uspijevala da se nekom nađe u ruci. Tad je pjesnikov zaštitnik Ademaga Mešić otkupio ostatak tiraža i dao da se knjiga besplatno podijeli onima koji žive duhovnim životom. Na proklanjavanju džamije u Klokotnici kod Doboja, l7. avgusta, kao i Donje džamije u samom Doboju, 27. septembra, Ademaga tu knjigu vidje u rukama nekih svojih poznanika i prijatelja, među kojima bjehu reis ef. Čaušević i književnik Edhem Mulabdić, kao i sam priređivač, književnik Bjelevac. Reče pred njima:
- Rahmetli Ćazim, moj hudi štićenik, nije mogao ulaziti u džamiju jer ne bješe čistog tijela, ali knjiga može, ona je u svemu čista.
Paše-hanuma Begović, sjećajući se susreta sa rahmetlijom, kupila je dëme ovih knjiga za svoje pismene jaranice a jednu posla u Tarevce, zaovi Umihani. «Obradovat će joj se»,
pomislila je, «kao što se onomad radovala ašiku. Plaho su se begenisali i pazili, ali sudbina htjede da na tome i ostane».
U nedjelju, posljednjeg dana Kurban-Bajrama, Banjalučani su otkrili spomenik Hamzaliji Ajanoviću, narodnom poslaniku, čije ime je izgovarano sa istim poštovanjem kako je izgovarano za njegova života. Ovoliko ljudi na jednom mjestu grad do tada nije pamtio. Sve vrijeme kroz harem džamije Ferhadije prolažahu tužni i zahvalni ljudi pristigli iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine. Svako od njih je zastao pored nišana da prouči Fatihu i da dodirne kuburu na mezaru s osjećajem da dodiruje ruku merhumovu. Prije podne je trideset hafiza proučilo Hatmu, svaki po jedan džuz, u džamiji a poslije podne nad mezarom su izgovarane riječi sjećanja, zahvalnosti i odanosti ideji koju je merhum imao, kojom je krčio tvrdu stazu na putu pravde i slobode za svoj narod.
Spomenik je djelo sarajevskih majstora, sačinjen od sniježnobijelog tvrdog kamena, sa dva prekrasno izrađena visoka nišana sa kuburom na vrhovima i četiri stuba po strani sa ogradom. Tarih, sa stihovima što ih ispjeva Safvet-beg Bašagić, ispisan je latinicom, na bosanskom jeziku.
Ko je osobno poznavao Ademagu Mešića, punca merhumovog, ponovo je prilazio da izrazi žaljenje za obiteljskim gubitkom, mada je to već jednom činio na sahrani. Očito, tri godine ne bjehu dovoljne da utihne žalost za čovjekom kakav mu bješe zet.
Tom prilikom prišao mu je i poslovni prijatelj, sredovječni sarajevski veletrgovac Ibrahimaga Šahinagić. On je jedini na otvaranje došao s dvostrukim osjećajem: jednim što žali rahmetliju a drugim što njegovu udovicu želi sebi za ženu. Samo, ovo potonje nije moglo proći bez blagoslova oca. Čekajući na nj, prosac je pustio da prođe dosta vremena, zadovoljavajući se samo slanjem selama i čestitanjem Bajrama. Ovaj ugledni Sarajlija je još prije osam godina, kao mlad momak, bio mušterija svakoj od tri drugarice: Ademaginoj Nasihi, Edhemovoj Šuhreti i Nurijevoj Bahriji. Možda bi ga neka od njih i prihvatila, da se nije udvarao svakoj. Pred svojim jaranima se zakleo da se neće oženiti ako ne uspije dobiti jednu od njih. Bahrija je odbijala svaku pomisao na udaju, uz to je i odselila iz Sarajeva, Šuhreta je počela poboljevati (bolest joj se razvila u tuberkulozu, potom i preminula ) a Nasiha se udala za Hamzaliju. Stoga je ostao neoženjen.
- Je li vakat, Ademaga, da se pomolim pred Nasiha-hanumom? - pitao je ko zna koji put.
- Da je bilo sreće - odgovorio je njen otac - to se moglo i ranije, ali ona, to znaš, živi bez ikakve volje. Zaglušila su se u njoj zdrava osjećanja. Nu vrata su ti otvorena, bujrum pa – što Bog dadne.
A Bog dade da Nasiha pođe za njega, ne od želje za udajom već od potrebe da se izbavi od duhovne lijenosti i pometenosti duha. Kad joj je otac kazao da je prosi njen bivši udvarač Ibrahimaga Šahinagić i pitao šta misli o tome, ona je skrušeno kazala: «Ne mislim ništa. Moje misli su potonule u Vrbanji». Onda je zaplakala, pala mu na grudi i zacviljela: «Oh, abica dragi, pomozi mi da živim!» Nije ju više trebalo ni pitati ni moliti. Izašla je mirno, bez riječi, onako kako izlazi nezainteresovano dijete kad ga neko povede za ruku. Otišla je snuždena, tiha, ravnodušna na sve. Takva se i sa sinom rastala. Zato se u novoj sredini, gdje je imala obaveze, kućni posao i nov supružnički život, nije snašla. Javio se u njoj otpor prema promjenama. One su joj došle kao teret, ne fizički nego duševni. Njeno stanje melanholije u kome često nije bila kader ni da misli ni da osjeća, trajalo je i ovdje. Svraćala je na se opću pažnju ljudi. Nije uspijevala doslušati šta se pred njom govori a kad sama proslovi, učini to s nemoćnim naporom da razumno rasuđuje. Izdavala ju je snaga pamćenja zbog čega je zatezala u govoru, saplitala se i katkad, u slaboj kontroli misli, uzbuđivala se i počinjala histerično plakati. Tada bi se njeno, inače nepomično lice, unakazilo od ljutnje i padalo u vatru. Pokušaju li je utješiti, smiriti, ona patnički poviče:
- Ostavite me! Ne buljite u mene! Ja nisam bolesna, nisam luda, nisam... nisam!
Njeno zagonetno stanje bješe predmetom ogovaranja u mahali, zbog čega ju je muž sve duže zadržavao u kući. Jedina promjena u njenom ponašanju dešavala se ponekad noću. Tada je, u snu, nježno izgovarala Hamzalijino ime i ujutro sebi san tumačila sasvim jasno i sigurno. No, to ne bješe dovoljno da je muž krajem godine ne smjesti u duševnu bolnicu.
*
Hasan Kadić se u Vinkovcima sasvim odomaćio. Doduše, nije se družio s vanjskim svijetom i nje imao prijatelje, jer mu je i bez njih priroda bila naklonjena, ali je i pored toga prema svakome bio otvoren i predusretljiv, što su mu poznanici cijenili i zbog čega su ga poštovali. Sve vrijeme je živio pod dojmom stroge opomene svoje snahe Šerife da mora cijeniti novac i da mora štedjeti. «S novcem si svuda prispio», govorila je, «a bez novca nisi nigdje». Kako njegova dnevnica na ciglani bješe skromna, malo mu je ostajalo preko smještaja, hrane i odjeće pa se trudio da nešto stekne prekovremenim radom na opravci obuće u krugu ciglane. S namjerom da sebe primora na štednju, zaduživao se kod fabričkih drugova, novac slao na čuvanje, a kasnije dug uredno vraćao. U grad, na zabave, sve je rjeđe izlazio. A i kad jeste, zadovoljavao se samo šetnjom.
Ekonomska kriza ugnijezdila se i ovdje. Proizvodi ciglane su sve rjeđe nalazili kupce, ne zato što se nisu tražili, već zato što ih kupci nisu mogli plaćati. Dešavalo se i njemu da sedmicama čeka da mu dužnici plate popravak obuće.
Jednom je u gradu posjetio najveću obućarsku radionicu koja je u sezoni zapošljavala desetak radnika i bavila se izradom obuće po evropskom kroju. Vlasnik joj bješe Ivan Svaguša, potomak hrvatske plemićke porodice, jedar i zdrav čovjek blage i vedre naravi. Hasan mu se predstavio i upitao može li mu, kao obućaru, dati posao makar na određeno vrijeme.
- Imate li, mladi gospon, dokument o završenom postolarskom obrtu? - upitao je vlasnik radionice.
- Imam... imam, ali mi nije ovdje - zbunjeno je odgovorio momak sjetivši se da mu Alija nikada nije dao nikakav «dokument».
Gospodin Svaguša ga posjede među majstore, dade mu skrojen model ženskog para cipela koji je trebalo završiti. Momak se prihvatio posla i za nekoliko sati završio glavninu radnih operacija. Poslodavac je tada došao da provjeri kvalitet urađenog posla. Uzeo je jednu cipelu, ali se istog trena zagledao u nju kao u čudo. Pogledao je momka, ponovo cipelu, opet momka, onda svoje majstore.
- Pogledajte, gospodo! Gle, kakvu kvalitetu držim u ruci.
Hasan se zastidio i ponikao. Radio je što je najbolje znao, a ipak nije ispalo dobro. Gledao je kako majstori ocjenjuju njegov rad i kako se pritom smiju. Tek jedan od njih, najstariji, ostao je ozbiljnog lica, s odmjerenom pažnjom je osmotrio momka, a vlasniku radionice rekao:
- Gospon Svaguša, točno je da momak nije odviše stručan, ali ostavlja dojam marljivog i poštenog čovjeka. Neka ga z nami, bude naučil posao.
Od tada je Hasan, kad nije bilo posla na ciglani, radio ovdje i brzo stekao povjerenje i naklonost poslodavca, kao i njegovih majstora. Zbližio se s njima, pričao im, na njihov poticaj, o svom djetinjstvu, učenju zanata, o svom zavičaju... ali vrlo šturo jer ni o čemu nije puno znao. Diskretno, u sebi, stidio se što nije dorastao ovim ljudima. Naročito se nelagodno osjećao kad mladi majstori, momci, počnu razgovarati o curama. Sasvim otvoreno, čak bestidno, govorili su o tjelesnim strastima i uživanjima, koja su im nadmašivala sva ostala zadovoljstva. On o tome nije znao mnogo, mada je često, osobito u snu, doživljavao dodire sa ženama, ali je to bilo neodređeno i kratkotrajno, da bi već pri buđenju potpuno iščezlo. Ugođaj bi smjesta zaboravljao. Ustručavao se reći kako ne želi inovjerku za djevojku pa je izmišljao priču kako već ima djevojku u zavičaju kojom se kani ženiti.
- Ženiti se bez proživljene mladosti - čudili su se oni - to je isto kao jesti, a ne najesti se!
Uskoro ga pozvaše u svoje tamburaško društvo. Čuli su mu glas i otkrili istančan sluh za muziku te mu savjetovali da kupi sebi neki instrument. Izabrao je prim. Vježbao je svakodnevno, s njima u domu, a kod sebe u samačkoj sobi. Ostajao je do kasno u noć. Počeo je od slavonske muzike, «bećaraca», omiljenih pjesama ovdašnjih tamburaša, a za sebe je, u samoći, dokučivao zvukove sevdalinki.
Krajem jeseni, kao i prethodnih godina, posjetio je rodno selo. Takla ga je tišina i sumorna praznina života njegovih Bukovčana. Ljudi su mršavi, šutljivi, plodovi zemlje sve manji, porezi sve veći. Osim što su se rađali, bez osobite radosti, i umirali, bez osobire žalosti, ovdje se ništa drugo nije dešavalo. Snaha Šerifa je ležala bolesna jer je, radeći teško, pobacila dijete a sestra Hana, pošto je već bila rodila blizance - Zejnu i Agana - rodila je zimus četvrtog sina, Tahira, svoje sedmo dijete. Sedmero djece, a tek joj je dvadeset osam godina! I ponovo je trudna. Umorna do dna duše! Nemušto se žalila Bogu što je obasipa tolikom sirotinjom. Brat Halil je povazdan na njivi a zet Alija u gostionici. Brat i snaha mu pokazaše ušteđeni novac.
- Nemaš mnogo, burazere - rekao mu je Halil - ali je dovoljno da otkupiš moj dio očevine pa da kuća bude tvoja. Ako si kåil, reci, pa da odmah pružimo ruku jedan drugom.
Hasan pristade.
Sestra Hana ga je iznenadila ponudom druge prirode.
- Brate - rekla je mehko, pri čemu je živnuo njen umorni glas – ti si, šućur, momak i vakat je misliti na ženidbu. Naš imam, Džafer efendija, ima prekrasnu šćer...
- Pusti - prekinuo ju je on - Džehva je begova unuka iz akranske familije Begovića, a ko sam ja?!
- Šta tebi fali? Hem si stasit, lijep, pošten, vrijedan, hem postaješ ugledan sahibija: imaš kuću, obrt, novac...
- Osim toga - prekide je ponovo - ona je plaho mlada, tek je u trinaestoj.
- Jest, ali će procvjetati. Ti ćeš uskoro u vojsku. Kad se vratiš, ona će biti u šesnaestoj. A u tom dobu je curu lahko
nagovoriti da se uda.
On više ništa ne reče mada mu se dopalo njeno razmišljanje. Ono bješe sanjarsko i odviše smjelo, nije u njemu mogao gajiti nikakvu nadu. Zato se nije ni radovao.
*
«Draga Umihana», pisala je Paša prijateljici, «ne znam kako živim od briga. Svog Mustafu viđam samo na Bajrame, jer se posve otuđio. Sad očekuje poziv u vojsku. Molim Allaha nek´ dadne da ga vojska opameti, ne bi li postao ozbiljniji i pametniji. Usorska šećerana ga više neće pa sad utovara robu u vagone na dobojskoj željezničkoj stanici. Kaže da će se, pošto odsluži vojsku, prijaviti u žandare. Zar za našu kuću ima većeg poniženja od toga? Onda još jedan dever: opet sam trudna! Sramota! Imam sina momka, a porađam se. Stid me i Boga i svijeta.
Drugog mi sina, Derviša, usorska Ložionica će zadržati i kad završi zanat. Svakog sluša, pa ga svi hvale. U Ložionici rade i majstori Nijemci, sinovi onih Nijemaca koji su se ovamo doselili kad je vladao njihov car, pa od njih uči njihov jezik. «Što će ti to, sine?» pitam ga. «Nijemci su narod visoke kulture», veli on, «nije loše učiti od njih». Eto sad, de... Šta ja tu mogu? Naš ih svijet ne begeniše, a on ih, tobe jarabi, drži kao da su mu rod. Tuđi ljudi, tuđi jezik, tuđa vjera... njemu svejedno! Daj Bože, da to njegovo izađe na hair.
Oduži li se ovo hudo vrijeme, dvojicu mlađih sinova mojih otac neće slati u školu, nego će ih ostaviti na zemlji. «Sigurnija je nafaka od njive», veli, «nego od škole». Kad spomenuh
školu... Kotorani se spremaju da je sebi grade, pa mi drago. Poslije Miljkovca to je drugo muslimansko selo u našem kraju koje će je imati. Da se, kojom srećom, napravi u našoj Bukovici, smjesta bih u nju poslala i svoje šćeri. Al´ to je sada samo moja huda želja.
Poslije preseljenja Derviš ef. Smailbegovića njegova i naša kuća nisu više ono što su prije bile. Njegov sin Nur-efendija, sudija, i žena mu Sarajka Ajše-hanuma, još više su se povukli od nas pa ne samo da nas ne zijarete, nego neće da im imam, moj Džafer efendija, uči djecu. Dohodi im džamijski hodža iz Doboja. Eto, što je život! Izgubiš li imetak i ime, izgubio si ugled i nâm».
«Moja Pašo», javila se Umihana, «ja o životu, pogotovo ovom, sve manje razmišljam pa me glava manje boli. Gledam svoju djecu, zdravu i naprednu – to mi je dosta. Kad nisam s djecom, vezem ili čitam. Lani sam čitala kalendar «Narodne uzdanice» a ove godine mi u kuću dolazi «Novi behar». Novi mi je drag zato što me podsjeća da je za svog života rahmetli Ćazim u «Beharu» objavljivao svoje pjesme. «Novi behar», kao i onaj stari, pravi Edhem ef. Mulabdić, koji je puno poštovao i cijenio Ćazima. Zato i njega volim. Nešto ti još moram kazati: kad sretnem nekog Tešnjaka ili čujem za nekog da je Tešnjak, taj mi odmah bude drag, drag... oh, kako drag! Što li je to tako? Ovih dana čitam Ćazimove «Izabrane pjesme», knjigu koju si mi ti poslala. Hvala ti, baš si me oveselila, svejedno što ja te pjesme znadem od prije nego što su stigle u knjigu. Jednako ih nosim u srcu. Kako vidiš, ostala sam sanjalica i mislim da ću takva ostati do kraja života, pa bilesi vjerujem da s tim pjesmama neću ni ostariti. Belćim se ibretiš što u svakom pismu spominjem Ćazima. Ne ibreti se. Kad spomenem njegovo ime, osjećam se kao kad udahnem svježeg zraka».
*
Nijedna protekla godina u Kraljevini nije minula a da nije zapamćena po nekom političkom ubistvu pa tako nije ni ova. Ljetos, 20. juna, okrvavio se podijum Narodne skupštine u Beogradu kada je predsjednik fašističke četničke organizacije i član Srpske radikalne stranke usred parlamentarne debate pištoljem ustrijelio petericu poslanika Hrvatske seljačke stranke, među njima i znamenitog vođu stranke Stjepana Radića. Radić i jedan njegov drug su preminuli, a ostali su preživjeli. Ova stranka je osuđivala vladu zbog korupcije i zato je na ovaj način obezglavljena. Zločinac je kažnjen primjerenom kaznom zakona postojećeg režima: kućnim pritvorom.
Da nema razumijevanja i sloge među jugoslavenskom «braćom» i da je ne može ni biti u ovakvoj državi, pokazalo se uskoro. Radića je naslijedio Vladimir Maček kome je prva javna riječ bila – autonomija! «Hoćemo novi savezni ustav, zahtijevamo hrvatsku autonomiju!»
- Ima pravo! - uzviknuo je Ademaga Mešić zaboravljajući tog uzbudljivog trena sve svoje osobne brige. - Nema rodoljuba koji ne misli tako kao on. Svaka mu čast!
- On već vodi svoj krnji parlament u Zagrebu - dodao je Zija-beg Đonlagić, njegov prijatelj.
- Tako treba - odobrio je Ademaga osjetivši u sebi neku dodatnu snagu. - Zna čovjek kako se stvara država!
- Da, ali kida šavove Kraljevine.
- Pa šta? On ustvari razlučuje svoje i tuđe. To je normalno. To je pošteno. Demokratski je čin imati pravo na samoopredjeljenje. Budemo li pametni i mi ćemo s njim.
- Ko «mi»?
- Bosanskohercegovački Hrvati: katolici i muslimani.
- A šta je s trećim narodom?
- Neka... neka... - zbunio se Ademaga - neka bira...
- Nema ovdje biranja. Sudbina naše pokrajine je da se ne može dijeliti na dvoje. S koje god se strane krene, ostane onaj treći.
