Bošnjaci i ostali patrioti će ili neće pronaći antivirus za “trojanca” koji su, preko svojih medija, u bošnjački/bosanski (politički, umjetnički, medijski) operativni sistem instalirali jugo/srbofili iz SDP-a i NS-a, te populisti i moralisti iz NiP-a. Taj virus kojim je zaraženo kolektivno bošnjačko i svjesno i podsvjesno odomaćio se u njihovom misaonom i emocionalnom univerzumu do te mjere da nije bilo malo glasova koji su pohvalili notornog ministra odbrane u Vijeću ministara BiH Heleza Zukana što je “pokazao kičmu” psujući majku Miloradu Dodiku, kao odgovor na psovku Genocida u Srebrenici, izrečenu od političkog lidera bosanskih Srba. Da nade za pronalazak antivirusa ima, pokazuje i nemali broj glasova koji su upozorili da psovke na sastanku predstavnika vlasti u jednoj evropskoj državi nisu, niti mogu biti nešto što ohrabruje, naprotiv. Sastanak u Konjicu je bio ništa drugo do ublažavanje najopasnijeg političkog čina u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Ne zatvarajmo oči – Milorad Dodik i Skupština manjeg bh. entiteta izvršili su pripreme za državni udar (za koji fali još samo potpis predsjednika tog entiteta). Ne zatvarajmo oči – mi živimo u neproglašenom vanrednom stanju.

Nemoralna B-komponenta vlasti

To vanredno stanje odgovara operativcima velikoplanova političkog Beograda i Zagreba i “trojki”. Prvima da dodatno obesmišljavaju državu Bosnu i Hercegovinu, predstavljaju je i domaćoj i svjetskoj javnosti kao “neuspješan projekat”, a drugima da što duže ostanu na pozicijama na kojima primaju enormno visoke plaće i mnoštvo materijalnih benefita koje idu uz njih, te u psihosocijalnom smislu zadovoljavaju najprizemnije nagone obogotvorene u Instagram i turbo-folk kulturi; zar, zaista, neko može vjerovati da tipovi osobnosti poput Elmedina Konakovića, Arnela i Rame Isaka, Elzine Pirić, Nedžada Forte i inih uopće imaju osjećaja za nacionalni i državni interes te imalo znanja o bazičnim načelima politike, ideologije, važnosti ideološkog profiliranja, civilizacijskog dostignuća koje se zove “institucionalno djelovanje”, smisla slobode govora...

Sastanak u Konjicu se poslije pripreme za državni udar u Banjoj Luci nije smio održati. Na njega nametnuti predstavnici Bošnjaka i Bosanaca nisu smjeli otići ili, eventualno, jesu, ali pod određenim uslovom. Navedimo jedan primjer iz savremene crnogorske povijesti.

Mnogo prije svetosavske revolucije u Crnoj Gori, Amfilohije Radović, bivši mitropolit Crkve Srbije u toj zemlji, a u duhu svepravoslavne ljubavi i mira, pozvao je srpske i crnogorske intelektualce da u Ostroškom manastiru otvore dijalog kojim bi se počeli rješavati ozbiljni sporovi između ta dva identiteta. Svi crnogorski intelektualci su odbili otići na sastanak, znajući da je sa svetosavljem i velikosrpstvom opijenim Srbima racionalan dijalog nemoguć. Svi, osim jednog – Milorada Mija Popovića, koji je sam otišao. Na samome početku je postavio pitanje Srbima: “Priznajete li etnonacionalnu posebnost i autentičnost Crnogoraca?” Odgovorili su tišinom, a moderator sastanka (Amfilohije Radović) pokušao je “odgoditi” odgovor na to pitanje, na što je poznati crnogorski pisac ustao i napustio sastanak, konstatirajući da je nemoguć dijalog dvije različite strane ako jedna na priznaje postojanje druge.

Moralni stav Milorada Mija Popovića nema niko u “trojki”. Ni Kemo Ademović, jer je napustio sastanak u Konjicu emocionalnih razloga radi, ne racionalnih. Ni Zukan Helez, koji je sociološki pandan u Bošnjaka Miloradu Dodiku (zanimljivo, i tjelesna građa i fizionomija su im slične). Ako se, radi pokazivanja političke volje da se problemi riješe, i trebalo otići na sastanak, onda je na samome početku Nermin Nikšić trebao postaviti pitanje: “Milorade, hoćeš li povući odluke Skupštine entiteta kojim suvereno vladaš?”, a poslije negativnog odgovora koji bi zasigurno uslijedio, “trojka” je trebala napustiti sastanak i na zajedničkoj konferenciji za štampu obznaniti da izlaze iz koalicije sa SNSD-om na državnom nivou. Ali za takvo što potrebno je biti moralan i imati intelektualne i emocionalne kapacitete koje “naši lideri”, jednostavno, nemaju.

Nedostatak morala, koji “krasi” B-komponentu nove vlasti u našoj državi, prijeti daljem urušavanju i ono malo preostalih institucionalnih i pravnih mehanizama kojima se štiti država Bosna i Hercegovina. “Trojka” je već napravila toliko štete da je potreban ogroman trud da se posljedice saniraju. Srbima i Hrvatima na pladnju su predali Dom naroda, dvije bošnjačke pozicije zamjenika ministara u Vijeću ministara, pozicije direktora Instituta za mjeriteljstvo. Upravu za indirektno oporezivanje BiH, Službu za poslove sa strancima, OSA-u. Sprema se predaja „BH Gasa“, a zatim CIK-a, vjerovatno i RTV sistema (koji je ionako više nego problematičan)... Ostalo je da odbranimo Ustavni sud BiH, državnu imovinu i Izborni zakon, što će biti vrlo teško ako Ambasada SAD-a i visoki predstavnik ne promijene svoju politiku u Bosni i Hercegovini, jer će “trojka” i to predati izvođačima srpskohrvatskog udruženog poduhvata protiv naše države.

Schmidt ni(je) kriv

Ne samo mi nego i strani političari i analitičari, čak i u institucijama zapadnih zemalja, prilično glasno i nedvosmisleno upozoravaju Washington, London i Bruxelles da je njihova politika na Zapadnom Balkanu pogrešna, kontraproduktivna, pa i opasna. Dođe li do novih oružanih sukoba na Balkanu, ovoga puta će za takvo što biti odgovoran Zapad, jer njegovi predstavnici sijeku granu na kojoj sjede – bazične vrijednosti zapadne civilizacije. Tračci nade se javljaju u formi eksplicitne optužbe koju je ambasador SAD-a u našoj zemlji uputio na račun Dragana Čovića, kada je u pitanju kočenje projekta uspostavljanje južne interkonekcije za plin, pa i brzog reagiranja visokog predstavnika koji je stavio van snage odluke Skupštine manjeg bh. entiteta. Ali to nije niti može biti dovoljno.

Politika Zapada u Bosni i Hercegovini jeste bitna. Nisu na mjestu primjedbe Bošnjacima da očekuju od stranaca da im srede državu. Bošnjaci to i ne očekuju, ali imaju pravo da od Zapada traže da bude principijelan, da ne krši demokratska načela, što je učinio ukidanjem Ustava FBiH na 24 sata. Također, u mjeri u kojoj visoki predstavnik jeste tumač Dejtonskog sporazuma imaju puno pravo da očekuju njegove mjere koje će doprinijeti stabilizaciji političkih prilika u našoj državi, a ne onih s kojima se zadovoljavaju potrebe političkog Beograda i Zagreba.

Ali, iako pogrešna i destruktivna, recentna politika Zapada ne bi mogla ostaviti posljedice kakve ostavlja da postoji minimum morala, nacionalnog dostojanstva i političke kompetencije u B-komponenti na vlasti. Ne bi trebalo začuditi da bi Christian Schmidt možda i smijenio Milorada Dodika da je “trojka” izašla iz državne vlasti. Na isti način na koji je međunarodna politika promijenila odluku da Brčko preda manjem bh. entitetu nakon što je rahmetli Alija Izetbegović rekao da će i on, i svi predstavnici Bošnjaka, napustiti vlast ukoliko se to desi. Nije jednom potvrđeno da Zapad uvažava one koji tačno znaju šta žele i koji imaju crvene linije preko kojih nikada neće preći. Dakle, sve ono što “trojka” nema.

Možemo i trebamo biti nezadovoljni što visoki predstavnik, pa i ostali predstavnici Zapada u Bosni i Hercegovini nisu reagirali oštrije, adekvatno (smjenom Dodika) na državni udar. S druge strane, sasvim je za očekivati da će on nastojati zadovoljiti sve aktere u vlasti, pa i B-stranu vlasti. Ali ona ne traži ništa. Nenapuštanjem sastanka “trojka” je poslala poruku: “Nema veze što je Mile napravio pripreme za državni udar. Zajedno i tačka. Idemo dalje.” Zapravo, visoki predstavnik, kao glavni operativac politike Zapada u Bosni i Hercegovini, sam je sebi iskopao jamu u koju pada – nedemokratskom metodom nametnuo je vlast u manjem bh. entitetu, i ne preostaje mu ništa drugo nego da sluša šta kažu i oni koji su, zahvaljujući suspenziji Ustava, došli na vlast. Čak ako i prihvatimo da Zapadu nije stalo do suverene BiH, nego samo do stabilnosti, da svjesno guši bošnjački politički subjektivitet, potpuno je pogrešno uvjerenje da bi mogao raditi na takvim projektima da s B-strane nema – “trojku”.

Novogovor “trojke” u funkciji vrijeđanja inteligencije građana

Ne, niti je Zapad kriv, niti je visoki predstavnik kriv, glavni krivci političke nestabilnosti, opasnosti za bosanskohercegovačku državu i Bošnjake su političari “trojke”, jer sve i da je Zapad antiislamski, antimuslimanski, antibošnjački, on ne bi mogao djelovati kako želi da je bosanski politički tronožac oslonjen na SDA-DF, a ne na “trojku”. Antipolitika ove koalicije, “ideološki profiliranoj” na islamofobnom narativu Tarika Haverića i sarajevskog jalijaškog idioma (Elmedin Konaković, NiP), na našu nesreću neumorno se u javnosti brani briselskim novogovorom u kojem ključne pozicije zauzimaju pojmovi i retorički obrasci, od čijih se osnovnih značenja, praktično, odustalo: “kompromis”, “nenasjedanje na provokacije”, “dogovor oko čega se možemo dogovoriti” i neizbježno “neokretanje prošlosti i gledanje u budućnost”, te retoričko božanstvo zapadnih diplomata “borba protiv korupcije”.

Opsežne rasprave i analize zaslužuje briselski novogovor kako bismo prepoznali njegovu opasnost ne samo za Bošnjaka i Bosnu i Hercegovinu nego i za zapadni liberalno-demokratski poredak. “Trojka” ga obilato koristi, nimalo ne treba sumnjati da su u pripremi za njihovo neustavno i nedemokratsko okupiranje vlasti bili pripremani na seminarima, na kojima su podučeni kako i šta govoriti. Tako će odlazak, odnosno nenapuštanje sastanka u Konjic braniti “potrebom za dijalogom sa suprotnom stranom”, a spuštanje glave na Dodikovo psovanje Genocida u Srebrenici, Elmedin Konaković će iskoristiti da besramno zamijeni teze: “Upozorili su me prije sastanka da su oni došli da naprave problem... On želi da se ne razgovara, ali šta imamo od toga? Alija Izetbegović je sjedio s počiniocima genocida.”

Bošnjački Dritan Abazović se, potpuno neosnovano, predstavlja kao neko ko “ima prave informacije”, koji je mudar, a poredi se i s rahmetli Alijom Izetbegovićem, što je uvreda neslućenih razmjera. Ogolimo sramni pokušaj Elmedina Konakovića da se poistovjeti s jednom od  najvažnijih historijskih ličnosti i Bosne i Hercegovine i Balkana, a (vrijeme će pokazati) i same Evrope: Alija Izetbegović nije “sjedio s počiniocima genocida” nego je s legalnim i legitimnim političkim predstavnicima Srba i Hrvata ušao u pregovore iz kojih je: a) zaustavio oružane sukobe, b) očuvao bosansku nezavisnost, čime je srušio velikosrpske i velikohrvatske planove, c) od agresora na Bosnu i Hercegovinu dobio njihovo priznanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Elmedin Konaković doslovno sjedi s negatorima genocida i ispunjava želje izvršilaca velikosrpskog i velikohrvatskog projekta bez ijednoga “ali”. Njemu su značenja pojmova “kompromis” i “dijalog” potpuno nepoznati, a potpuno je eutaniziran za razumijevanje konflikta kao institucije koju je nekada potrebno izgraditi.

O kakvom dijalogu i kakvom kompromisu sa SNSD-om i ovakvim HDZ-om je moguće govoriti? S ovim političkim partijama treba ući u konflikt. Jer konflikt jeste rješenje kada se dođe do crvenih linija, ma kakve da su. S obzirom na njihove očigledne ciljeve da iz institucija sistema na svim nivoima izbace nacionalno svjesne Bošnjake i umjesto njih instaliraju Bosance tipa Edina Forte (jer su takvi kakvi su potpuno bezopasni za srpskohrvatsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu političkim putem, kojoj svjedočimo) kompromis sa SNSD-om i HDZ-om je ništa drugo do izdaja nacionalnih i državnih interesa.

Moramo gutati gorke plodove naše lahkomislenosti zbog kojih se nismo blagovremeno organizirali na pravilan način i stavili branu pred političku pošast koja nas je snašla u formi “trojke”. Kako patriote  trenutno nemaju, ili imaju vrlo malo, zanemarivo malo institucionalnih mehanizama za odbranu od srpskohrvatsko-populističke najezde na našu zemlju, ne preostaje nam ništa drugo do apelirati na članove B-komponente na vlasti da prestanu s kompromisima kakve su do sada pravili i uđu u politički konflikt sa SNSD-om i HDZ-om.

Konflikt je neophodan, jer su zahtjevi SH-komponente u potpunoj suprotnosti s nacionalnim interesima Bošnjaka. (Treba li podsjećati da smo još uvijek u ratu?) Pred SNSD i HDZ treba postaviti određene zahtjeve, kako bi se ušlo u pregovore o nekim njihovim zahtjevima, kao što su Zakon o Ustavnom sudu BiH i Izborni zakon. Ne pristanu li, treba se povući iz vlasti i blokirati državu. Blokiranje države u našem slučaju znači ništa drugo do zaustavljanje njenoga daljnjeg urušavanja, koje nam se dešava pred očima. A ti zahtjevi, koje bi B-komponenta trebala staviti pred SH-komponentu u najmanju ruku su provedbe presude Sejdić-Finci i ostalih presuda Evropskog suda za ljudska prava, simetrična rješenja u nadležnostima drugog doma entitetskih parlamenata i potpisivanje ugovora s Islamskom zajednicom Bosne i Hercegovine.

Takvim zahtjevima ništa ne bi mogli prigovoriti ni zapadni emisari, koji sprovode stabilokratsku politiku u našoj zemlji. Jer, ma koliko Zapad povlačio katastrofalne poteze u našoj zemlji, ne bi mogao nanijeti štetu da među Bošnjacima i Bosancima nema potporu. A ima je, među onima okupljenim u koaliciji koju zovemo “trojka”. Borba protiv te opskurne koalicije i/ili pritisak na nju  nije obaveza članova i simpatizera SDA i DF-a, nego svih koji imaju imalo nacionalne svijesti, političkog znanja, a zemlju Bosnu ćute svojom domovinom.