Još uvijek je moguć put iz pakla Gaze. Privremeni prekid vatre i oslobađanje talaca mogli bi uzrokovati promjenu izraelske vlade; krnji dio Hamasovih boraca u južnoj Gazi mogao bi se obuzdati ili nestati; a iz ruševina bi mogli započeti razgovori o rješenju s dvije države, uz podršku Amerike i njezinih zaljevskih saveznika.
Međutim, jednako je vjerovatno da će pregovori o prekidu vatre propasti. To bi moglo ostaviti Izrael na najcrnjoj putanji njegovog 75-godišnjeg postojanja, uz beskrajnu okupaciju, politiku tvrdog desničara i izolaciju. Danas mnogi Izraelci to poriču, ali do političkog obračuna doći će na kraju. Odredit će ne samo sudbinu Palestinaca, nego i hoće li Izrael napredovati u sljedećih 75 godina, komentar je u novom broju The Economista.
Ako ste prijatelj Izraela, ovo je vrlo neugodan trenutak. U oktobru je pokrenuo opravdani rat samoodbrane protiv Hamasa, čiji su teroristi počinili zločine koji prijete ideji Izraela kao zemlje u kojoj su Jevreji sigurni. Danas je Izrael uništio možda polovinu Hamasovih snaga. Ali njegova je misija propala.
Prvo, u Gazi, gdje je nevoljkost da pomogne u pružanju ili distribuciji pomoći dovela do humanitarne katastrofe koja se mogla izbjeći, i gdje je broj civila u ratu veći od 20.000 i raste. Tvrdodesničarska vlada Binyamina Netanyahua odbacila je planove da poslijeratnom Gazom upravljaju palestinske vlasti (PA) ili međunarodne snage. Najvjerojatniji ishod je ponovna vojna okupacija. Ako dodate Zapadnu obalu, Izrael bi mogao trajno imati vlast nad 4 do 5 miliona Palestinaca.
Izrael je također podbacio kod kuće. Problemi su dublji od užasnog vodstva Netanyahua. Rastući pokret doseljenika i ultraortodoksno stanovništvo skrenuli su politiku udesno i polarizirali društvo. Prije sedmog oktobra to je bilo vidljivo u borbi za nezavisnost pravosuđa. Rat je podigao uloge, i iako su tvrdo desničarske stranke koalicije isključene iz ratne vlade, one su ugrozile izraelski nacionalni interes koristeći zapaljivu retoriku, potičući nasilje doseljenika i pokušavajući sabotirati pomoć i poslijeratno planiranje. Izraelski sigurnosni establišment je sposoban i pragmatičan, ali više nije u potpunosti nadležan.
Konačni neuspjeh Izraela je nespretna diplomatija. Bijes zbog rata bio je neizbježan, posebno na globalnom jugu, ali Izrael je napravio loš posao u suprotstavljanju tome. “Zakon”, uključujući lažne optužbe za genocid, šteti njegovom ugledu. Mladi Amerikanci s tim suosjećaju manje nego njihovi roditelji. Predsjednik Joe Biden pokušao je obuzdati izraelsku vladu Netanyahua tako što ju je javno prihvatio, ali nije uspio. Dana 14. marta Chuck Schumer, najveći izraelski saveznik u Senatu, osudio je Hamasove zločine, ali je rekao da je izraelski vođa "izgubljen".
To je sumorna slika koju se ne priznaje uvijek u Jerusalemu ili Tel Avivu. Netanyahu govori o invaziji na Rafah, posljednjem Hamasovm uporištu, dok teška desnica mašta o ponovnom naseljavanju Gaze. Mnogi mainstream Izraelci također se zavaravaju. Oni vjeruju da jedinstvene prijetnje Izraelu opravdavaju njegovu nemilosrdnost i da je rat pomogao obnoviti odvraćanje.
Urušavanje ugleda Izraela moglo bi otežati nastavak borbe u Gazi. Dugoročna prijetnja dolazi od Irana i njegovih proksija, uključujući Hezbolah. Odvraćanje od toga zahtijeva vojno partnerstvo s Amerikom kojoj je potrebna dvostranačka podrška, a u idealnom slučaju i podrška Zaljevskih Arapa. Ekonomija ovisi o izvozu tehnologije i stručnjacima koji imaju pristup globalnim tržištima. I umjesto da Izraelce učini sigurnima, trajna okupacija truje politiku ohrabrujući tvrdu desnicu i rađajući palestinski radikalizam. Izraelci su u pravu da danas nemaju partnera za mir, ali oni su u najboljoj poziciji da prekinu krug.
Izraelska putanja će intenzivirati njegovu etnonacionalističku politiku i predstavljati pravne prijetnje ekonomiji. Kako se udaljavanje od Zapada produbljuje, tako odvraćanje može slabiti. Firme bi mogle biti stavljene na crnu listu. Šefovi bi mogli preseliti visokotehnološke poslove u inozemstvo ili, ako su rezervisti, tamo biti uhapšeni.
Amerika mora pomoći Izraelu da izbjegne tu sudbinu - a ako ne uspije, sama će platiti visoku diplomatsku cijenu. Najbolje bi bilo privremeno primirje, otvarajući put pregovorima dviju država. Bez toga će američka politika trebati reset. Amerika bi stoga trebala koristiti druga sredstva. Trebala bi unilateralno podijeliti više humanitarne pomoći i odbiti isporuku oružja za invaziju na Rafah, s obzirom na nedostatak civilne opskrbe. Trebala bi proširiti sankcije protiv doseljenika i desničarskih fanatika kako bi pokazala izraelskim biračima da Amerika garantira njihovu sigurnost, ali ne i ekstremizam ili trajnu okupaciju. I trebala bi nastaviti signalizirati da želi priznati Palestinu kao dio mirovnih pregovora dviju država.
Amerika, međutim, može učiniti samo toliko. Većinu izraelskih ratova prate politički preokreti. Uklanjanje Netanyahua neće biti lako. Ali kad dođe obračun bit će ogroman. Rat je razbio mnoge iluzije: da se Palestinci mogu ignorirati; da netanyahu ima volje za reformu; da je antisemitizam rijedak; da Izrael može govoriti o dvjema državama dok se naselja šire; i da se tvrda desnica može ukrotiti. Dobra vijest je da ima razloga za nadu. Ankete pokazuju da centristi u Izraelu imaju možda 50-60% glasova, institucije poput Vrhovnog suda su još uvijek jake i postoje bolje vođe. Očekuje nas borba za budućnost Izraela. Bitka u Gazi samo je početak.
