Prije desetak dana pisali smo u Stavu koliko su obmanjujući naslovi kojima mediji nametnutog režima “trojke” pokušavaju vanjskopolitički amaterizam aktuelnog ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića predstaviti kao ozbiljnu diplomatiju.

Ne samo da se ispostavilo da su takvi naslovi bili čista fantastika, kako smo upozoravali, već su se pokazali i kao svojevrsna perverzija. Jer Konaković je opet demonstrirao svoj poznati “Midin dodir”, tu neobičnu sposobnost da svaku loptu uputi u vlastiti koš i da sve što dotakne pretvori u problem.

Ovaj “Dinin dodir” nije nigdje tako izražen kao u Konakovićevom odnosu s njegovim mađarskim kolegom Sizijjartom. Naš nametnuti MVP pokušava uporno od mađarskog ministra vanjskih poslova Petra Sizijjarta napraviti vlastitog ali i “prijatelja Bosne i Hercegovine”, čovjeka koji će navodno “lobirati za Bosnu i Hercegovinu” jer je od njega to zatražio upravo Konaković, taj prehrabri i prečasni mag bosanskohercegovačke diplomatije i ugledna ličnost u međunarodnoj politici.

U stvarnosti, svaki put kada je Konaković izašao s izjavom o tome kako će Mađarska ili Szijjarto pomoći Bosni i Hercegovini, ponižavajuće je demantiran u vrlo kratkom roku.

Tako je bilo i ovaj put jer smo od najava o tome kako će nakon Konakovićeve posjete Budimpešti “Szijjarto naložiti mađarskim diplomatama da lobiraju za Bosnu i Hercegovinu” dobili prvo Szijjartovo javno zagovaranje ukidanja sankcija Miloradu Dodiku jer je, po Szijjartovim riječima, “Dodik glas srpskog naroda koji ga je izabrao” ali i “pouzdan partner Mađarske” a zatim i Szijjartovu najavu će Mađarska glasati protiv nacrta rezolucije o genocidu u Srebrenici.

Štaviše, ministar vanjskih poslova Srbije, Ivica Dačić, potvrdio je mu je Szijjártó u telefonskom razgovoru najavio da će Mađarska glasati protiv rezolucije u Komitetu ministara Vijeća Еvrope u vezi s članstvom Kosova te da neće podržati rezoluciju o osudi genocida Srebrenici u Ujedinjenim nacijama.

Toliko o “Szijjartovom lobiranju za Bosnu i Hercegovinu”, toliko o Konakovićevom diplomatskom utjecaju i političkom kredibilitetu, toliko o efektima njegove “prehrabre” diplomatije.

Crni niz koji je počeo u ljeto 2023. godine, kada je Konaković skandalozno javno molio mađarskog kolegu Szijjarta da “lobira kod političara iz RS-a kako bi se okončala kriza”, čime je ponizio našu državu javno moleći predstavnika druge zemlje da utiče na političke aktere u državi u kojoj je sam ministar vanjskih poslova, nastavlja se i dalje.

Prisjetimo se da je nakon takvog poniženja Milorad Dodik je bio pozvan kod Viktora Orbana na proslavu Nacionalnog dana Mađarske, gdje je primljen s državničkim počastima, nakon čega je obznanjeno i formiranje zajedničkog vijeća manjeg bosanskohercegovačkog entiteta i Mađarske da bi u oktobru prošle godine, Dodik u Budimpešti dobio čvrsta obećanja kako će Mađarska efektivno poništiti sankcije koje su Dodiku i njegovim dvorjanima uvele zapadne države a u februaru ove godine Szijjarto, isti onaj koji je navodno “naložio mađarskim diplomatama da lobiraju za Bosnu i Hercegovinu”, ustvrdio da je “Milorad Dodik apsolutno predan evropskom putu te ga nema smisla kažnjavati”.

Nažalost Konaković spram diplomatije pokazuje istu onu perverznu opsesiju kao i spram košarke svojevremeno i istu navadu da manjak talenta, profesionalizma i znanja nadoknađuje galamom. No ako su iza Konakovićeve neuspješne sportske karijere ostale tek izgubljene utakmice i uništeni klubovi, njegovog politički i diplomatski amaterzima može iza sebe ostaviti ruiniranu državu i narod.

Stoga ostaje da ko zna koji put ponovimo: “Dragi Elmedine Dino Konakoviću, nemoj više braniti interese Bosne i Hercegovine, molimo te. Izginusmo!”