– Franc Kafka. Proces. Da čujem – reče mi svojedobno profesor nakon što sam izvukao i pročitao ceduljicu s ispitnim pitanjima.

– Unutarnje ili vanjsko tumačenje teksta?

– Unutarnje, drži se toga, sigurnije je, nećeš mnogo pogriješiti.

– Mogu li se pozvati na autore koji su pisali o Kafki?

– Naravno, štaviše, bilo bi poželjno.

– Hvala. Dakle, ovako. Kako počinje roman Proces? Sveprisutni narator, kojeg ustvari nema, kaže ovo: “Mora da je neko oklevetao Jozefa K., jer on, iako nije počinio nikakvo zlo, jednog jutra biva uhapšen.” Ovo je, kako kaže profesor Vasiljević, početak za sva vremena. Ali o tome nešto kasnije, ako bude trebalo, a vjerovatno hoće. O Kafki se mnogo pisalo, i, koliko mi je poznato, u posljednje vrijeme, a nakon doslovnih književnoteorijskih naplavina na njegovo djelo, mislim pri tome, prije svega, na dekonstrukciju i novi historizam, isplivala je ili se iskristalizirala jedna slika, jedna predodžba, a koja je toliko uopćena da bi mogla biti prihvatljiva; naime, Kafkino djelo, ne samo roman Proces, događaj je s epohalnim kulturološkim posljedicama. Kako? Pa, evo... Sad je, naime, postalo zanimljivo, mislim, teoretičarima zanimljivo, da se, hajde tako da kažem, sudbina određenog književnog teksta posmatra ne samo u analogiji sa životnim oblicima ili manifestacijama jednog doba, jednog podneblja, dakle, konkretnije, vremena i ambijenta u kojem je Kafka stvarao, u Pragu, u Habsburškoj monarhiji, nego upravo suprotno – s intencijom da se vidi kako, u kojoj mjeri i na koji način tekst utječe na život svagdašnji, na naše živote... Pojednostavljeno kazano, mi u svakodnevnoj komunikaciji znamo reći – kafkijanska atmosfera, toga nema čak ni kod Kafke i tome slično... Dakle, Kafku citiraju, odnosno na njega se pozivaju i oni koji ga nisu čitali, pa bi se, shodno tome, moglo ustvrditi da je književnost stvarala i još uvijek stvara simbole, modele, obrasce ponašanja, neku vrstu civilizacijskog koda pomoću kojeg prepoznajemo scene koje nam se dešavaju u životu...

– Kakve scene?

– Pa, mi govorimo o hamletovskim dilemama, platonskoj ljubavi, makijavelističkoj lukavosti... Na tu vrstu simbolike sam mislio.

– Nastavi! Čekaj, čekaj...! Reci mi nešto o Kafkinom identitetu? Kako ti sagledavaš njegov identitet?

– Aludirate na činjenicu da je bio Jevrej neukorijenjen u jevrejsku tradiciju, da je živio u Pragu i pisao na njemačkom jeziku?

– Da.

– Teško pitanje. Hm... Bio je, tako kažu, identitarno podijeljen... Jung je o tome pisao, isticao je Kafkino identitarno bezdomstvo, a i drugi su pisali kako je, a ovo je već sfera patografije Kafkine ličnosti čime su se, poznato je, osim Junga, bavili i drugi psihoanalitičari, impresivno, skoro pa nemoguće to što je uspio, ne samo kao autor nego općenito, izdići se iznad identitarnog bezdomstva. On na jednom mjestu kaže: “Kakav sam ja Jevrej? Šta ja imam zajedničko s Jevrejima? Jedva da imam nešto zajedničko sa samim sobom.”

– Da li je romanom Proces nagovijestio javljanje totalitarnih režima?

– Procesu su, kao anticipaciji dolazećih totalitarizama prethodile Kafkine pripovijetke, recimo, Jazbina u kojoj taj arhetipski, simbolički lik, jazavičar, neprestano gradi nova skloništa, neprestano je u strahu da je nedovoljno to što je napravio, što je, ustvari, portret čovjeka svagdašnjeg i njegovih ontoloških egzistencijalnih strahova. Da, najavio je dolazak totalitarnih režima, to je u tekstu, a u poređenju s potonjim zbivanjima, evidentno. Dvadesetih, tridesetih, četrdesetih godina, nažalost i kasnije, ljudi su zaista “jednog jutra bivali hapšeni” premda nisu znali zbog čega. Zanimljivo je također da je Proces prvobitno zamišljen kao humoristični roman, Kafka je čitao dijelove teksta prijateljima, smijali su se. Klasičan primjer kako je čin pisanja zaista nepredvidiv proces.

– Uredu. Daj indeks, položio si!

Sve ovo, i još opširnije i slikovitije, ispričao sam stanovitom poznaniku, ali baš poznaniku za slučajnog susreta najprije u apoteci, a potom na pločniku obližnje pokrajnje uličice, nakon što me je nesmiljeno verbalno izmrcvario vehementnom šupljarom o Dodikovom bleferskom secesionizmu, a s namjerom, mojom namjerom, da budalešinu dohavizam i stavim mu na znanje, ako ga ima, a imao ga, eto, nije, da meni takve profane bedastoće ne može pričati. Očekivano, zaprepašteno me je gledao.

– Ko ti je taj Kafka – reče nakon što sam završio, podozrivo me mjerkajući.

– Pisac.

– Aha, pisac... A, reci mi, kakve veze ima to što si ispričao s onim o čemu sam ja pričao?

– Nikakve.

– Tebi je to u redu!?

– Potpuno. Pa, ljudi smo, moramo o nečemu razgovarati, zar ne?

– Da, da... Odoh sad... Znaš, valja mi obaviti još nešto.

– Hajde, hajde...

Pođoh i ja ljut na sebe što sam uopće izlazio iz ramazanskom ugodom ispunjene kuće, a nužda mi nije bila. No, opet, nužda ili ne, šta je u svemu tome... Nejse. Komplicirana priča.

U povratku kupih sve što mi treba za narednih nekoliko dana, za poludobrovoljni, poluprisilni, kako god, kućni pritvor.

Pritvor?!

Neka, neka, sve je to dobro, jer ostalo, poput ovog opredmećenog besmisla koje ostavih iza sebe, sve je to, dragi si moj, pomislih i duboko uzdahnuh, nasilje nad samim sobom, traćenje dragocjenog i neponovljivog vremena, jazukov jazuk, na koncu.

Pružih korak još žustrije.