Idem u Vlasenicu, kuću da obiđem. Hoćeš li sa mnom – reče mi prijatelj za slučajnog susreta na ulici.

Pristadoh. Rado.

Ubrzo smo u automobilu, preko Šekovića se vozimo, “slobodarskih” Šekovića kako su nas u školi učili, pogrešno, ispostavit će se, kao, uostalom, i mnogo čemu drugom, pogrešnom, je li, a svašta smo nešto u školi pogrešno učili.

Šutimo. Gledam kroz prozor, netremice, u pasivne, turobne predjele kroz koje prolazimo, a u daljini, ponad, ako se ne varam, Javor planine stumračina se spustila, siva, metalnosiva, puna kiše.

– Tamo lije – reče.

Složih se klimoglavom i počeh pjevati prvu strofu pjesme “Moj golube”.

– To, koliko znam, nije naša pjesma – reče.

– Ova je pjesma, navodno, čuo sam ili pročitao negdje, nastala u Prizrenu 1806, a čuo sam ili pročitao da je povod za njen nastanak bitka neka bila u, čini mi se, Ugljanskom polju, na Pešterskoj visoravni.

– Čudni su mi i nelogični ti stihovi: “Oj golube, moj golube, ne padaj mi na maline, goro zelena, ne padaj mi na maline, ružo rumena.“

– Ne znam ništa pouzdano o tome, a, opet ti kažem, čuo sam, predaju sam čuo, da su u toj bitci učestvovala i djeca, pa je autor, pjesnik, je li, Bošnjak, Albanac, Turčin, zaista ne znam, ustvari, u toj pjesmi ili kroz tu pjesmu, učio dovu, dovu za spas djece, da ne ginu zeleni, da ne ginu rumeni...

– Stvarno?

– Tako sam čuo.

– A kakve veze golub ima s malinama?

– Nikakve, pogrešan prepjev ili prijevod. Nisu maline, nego “malinje” – djeca, mala djeca.

– Vidi, vidi...

– Da, da...

– A šta je s golubom?

– E tu se, barem sam tako doznao, pjesnik referira na hadisi-šerif u kojem se, otprilike, kaže da će u Džennetu šehide nositi rajske ptice; dakle, golub u ovoj pjesmi simbolizira rajsku pticu i pjesnik moli Uzvišenog da golub ne pada na malinje, da ih ne odnosi prerano, jer su i zeleni i rumeni, pa dalje kaže “kad maline zrele budu i same će opadati”, što je, opet, nastavak dove, dakle, pjesnik nastavlja moliti Stvoritelja da ih poštedi, a kad sazriju, odrastu, ostare, sami će opadati, umirati, vratiti se svom Gospodaru.

– Tako... Nisam to znao... Pjesma zaista ima to značenje?

– Ne drži me za riječ. Rekoh ti, ovo je predaja, ne znam da li je autentična, a i tekst ima više verzija.

Ulazimo u Vlasenicu. U ovom gradiću dugo nisam bio, više od četrdeset godina. Kiša pada. Smrkava se. Odmah, dok još ima danjeg svjetla, idemo na šehidsko mezarje. Ulazimo. Zastajem šokiran, potpuno šokiran. Svuda naokolo na stotine i stotine bijelih nišana, možda i više, ne znam... „“A jesu nas dušmani pobili, dragi Allahu, a jesu nas pobili...”, jedva čujno prošaputah, i sleđen i skamenjen. Ipak, nađoh snage i avazile, koliko me grlo nosi, nazvah selam dragim merhumima i rekoh da smo tu, da smo došli, od srca smo došli da ih zijaret učinimo. Dižemo ruke. Učimo. Kiša još jače poče padati. Začu se ezan s Hajrije džamije, glasan, prelijep. Kakav kontrast. Da se čovjek raspameti.

Izlazimo.

Sumrak je, šutke se vozimo ka njegovoj kući.

Ulazimo u neosvijetljenu avliju.

Gledamo, vrata na kući su razvaljena.

Prijatelj zove policiju.

Ubrzo su tu, njih trojica, mlađahni, ozbiljni.

Uslijedilo je rutinsko propitivanje i pisanje službene zabilješke.

Ulaze u kuću, gledaju, vidno nezainteresirani, kuća je prazna, nema se šta ukrasti, sve ukazuje na svjesnu provokaciju, znaju to dobro mlađahni policajci, ali šute, ne govore o tome te moguću odgovornost za počinjeno nedjelo prebacuju na nekog beskućnika, sumanutog, naravno.

Daju domaćinu podrazumijevajuće savjete, pozdravljaju nas i odlaze.

Popravljamo vrata, kako je u datim okolnostima moguće – zakivamo ih ekserima.

Sjedamo u auto i krećemo.

Kiša pljušti.

U Tuzlu ulazimo iz smjera Slavinovića.

– Evo nama naše Tuzle – reče.

– Neka nama naše Tuzle – rekoh.

On me pogleda i duboko othuknu.

S razlogom.