Davno je ovo bilo, a bilo je ovako:

– Kako ti je mati?

– Onako.

– Djeca velika?!

– Jesu.

– Završili su škole?!

– Jesu.

– Je li se neko od njih udao, oženio?

– Jeste, kćerka.

– Ima li djece?

– Da, sina.

– Znači, djed si?

– Tako ispada.

– Jesi li se ti oženio?

– Nisam.

– Zašto nisi?

– Neće me niko.

– Otkud to?! Pa ti si uvijek bio faca!

– Eto, nisam više. Žurim. Ćao.

Evo, tačno ovako, u hodu, u svega tridesetak sekundi, desio se razgovor s bivšom mi komšinicom, ženom enormne radoznalosti i nevelike pameti, na koju sam, nakon mnogo godina, natrapao po izlasku iz apoteke s prepunom kesom skupih i uglavnom neučinkovitih lijekova za moju bolesnu majku.

Nedugo potom, a to, brzo uviđam, uopće nije slučajnost nego jedan od onih dana određenih za susretanje sa “živopisnim likovima” i slušanje njihovih nebuloza, u susret mi ide F. K., zgubidan i vječiti pisac u pokušaju.

Ima, veli dok mi prilazi, novu knjigu, ali objaviti je niko ne želi. Dakle, bez pozdrava, uvoda, ničim ni pozvan ni izazvan, priča mi ovo:

– A vazda pametan, talentiran, inovativan, iskričave misli, duhovit, i to na engleski način duhovit! Da, da, što me tako gledaš?! Imam punu kutiju takvih novinskih tekstova! Pa snažan u proznom iskazu, pa iskričave... ne, to sam već rekao... Eh, da! Majstor kratke forme, a teška je to i zahtjevna književna forma, ne može to, je li, baš svako, a ja, darovit i lucidan, to mogu, lahko i lepršavo, k’o od šale, poigravam se stilovima, stilskim postupcima, neobičnim temama...

Ima tu, kažu tekstovi o meni u toj kutiji, ima tu, piše u njima, postmodernističkih književnih postupaka gdje, kako vele, događaj sam po sebi ne uvjetuje nastanak književnog teksta, što je tačno, jer, darovit i inovativan, svjesno sam kompoziciono gradio takvu osebujnu, ali baš osebujnu literarnu arhitektoniku...

Pa utjecaj Selimovića, što mi, moram ti priznati, nije baš drago... Selimović je, naravno, veliki autor, ali... Znaš, nikad nisam volio da me trpaju u određene stilove, obrasce, da me porede s nekim, pa makar to bio i Meša Selimović...

I tako, godinama, od knjige do knjige, uvijek isto: talentiran, velikog spisateljskog potencijala, a para nigdje, dragi si moj! Nigdje! Znaš li ti koliko sam ja knjiga napisao?!

– Znaš li ti šta je psihička sekunda?

– Ne, ne znam.

– Idi, molim te! Nemoj da to doznaješ od mene! Na nekoliko sam sekundi od psihičke sekunde! Hajde, idi!

Iz predostrožnosti, a siguran da je ovo jedan od onih dana kada sve ide kako ne treba, kući se vraćam taksijem.

Majku zatičem usnulu.

Mirno spava, ali blijeda je, iznurena i, prvi put to uočavam, nekako sićušna, kao da se doslovno usukala u sebe.

Sjeo sam pored nje i dugo je držao za ruku, usahlu, prošaranu staračkim pjegama.

Probudila se, blago me pogledala i tiho prošaputala: “A ti si već tu.”

Pomogao sam joj da se pridigne.

Pogledala je kroz prozor, u neprozirnom magluštinom poklopljenu mahalu, i jedva čujno izustila kako je dan siv i depresivan.

Ništa nisam rekao.