Velikosrpska politika, koju u Bosni i Hercegovini otjelotvoruje Milorad Dodik, nastavlja da proizvodi novu realnost i "činjenice na terenu". Ono što je koliko do jučer bilo nezamislivo postepeno postaje stvarnost, zatim sasvim normalno, a na kraju i posve uobičajena situacija. Milorad Dodik i nejgovi trabanti ne prestaju prelaziti navodne crvene linije a prag tolerancije se neprestano spušta.
Nemoguće je i nabrojati koliko je puta Milorad Dodik negirao Genocid nad Bošnjacima. Dodikovo negiranje Genocida svakodnevni je dio njegovog političkog vokabulara i djelovanja, a takvu retoriku redovno prate i praktični primjeri, poput osnivanja kojekakvih komisija koje bi trebale da daju i “naučnu” podlogu negiranju Genocida ili usvajanje zaključaka u NSRS kojima se eksplicitno negira Genocid u Srebrenici.
Tome treba dodati i redovni Dodikov govor mržnje usmjeren spram bošnjačkog naroda. Dodik je tako, između ostaloga, tvrdio da "Bošnjaci u sebi nemaju kapaciteta da budu državotvorni jer su podanički narod” te da je riječ o "patološkom karakteru na koji funkcionišu samo muslimanski konvertiti”. Nekoliko puta je Dodik negirao i samo postojanje bošnjačkog naroda tvrdeći da su Bošnjaci “sami sebe proglasili Bošnjacima te da su izmislili "bosansko pismo, bosanski jezik”.
Potpuno isto je i sa konstantnim prijetnjama disolucijom ili organizovanim oružanim nasiljem ukoliko se državni organi ili međunarodne snage pokušaju zaustaviti takve procese ili uhapsiti vinovnike.
Sve od navedenog su ozbiljna krivična djela po nekoliko članova i stavova krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. No Dodik nije tužen a kamoli osuđen za bilo koje od ovih nedjela. Pravosuđe "vuče noge", proces koji se protiv Dodika vodi zbog "nepoštovanja odluka visokog predstavnika međunarodne zajednice za BiH" se pretvorio u putujući velikosrpski cirkus dok se politička situacija neprestano usložnjava zahvaljujući stalnoj radikalizaciji političkog diskursa ali i kontkretnim potezima velikosrpske politike.
Milorad Dodik na svojoj strani očito ima jedan dio međunarodne zajednice, dok je drugi dio, mada u principu nenaklonjen raspadu Bosne i Hercegovine, ipak nespreman i nevoljan za bilo kakvu ozbiljnu eskalaciju te će pristazi na gotovo sve ukoliko se tako može izbjeći nasilje koje bi zahtijevalo neki ozbiljan angažman s njihove strane. Upravo zato je do sada na Dodikove prijetnje odgovarano jedino verbalnim prepucavanjem na ambasadroskom nivou. Dodik koristi verbalno nasilje kao deblo iza koje krije čitavu šumu konkretne secesionističke politike u nadi da će mu upjeti stari trik da neprestanom eskalacijom iznudi koncesije na konto "smirivanja situacije" i tako napravi još jedan korak više na putu secesionizma.
Istovremeno bošnjački narod nema konkretnih mehanizama da odgovori a kamoli zaustavi nastupajući marš na Drinu jer su Bošnjaci politički obezglavljeni nametanjem ambasadorskih marioneta. Nametnuta i nelegitimna Trojka radi za tuđe a ne interese Bosne i Hercegovine ili bošnjačkog naroda te stoga nema odgovore na izazove koje postavlja velikosrpska i velikohrvatska politika pa joj se politika svodi na beskrajno popuštanje i povlačenje pred Dodikom čime ga samo dodatno ohrabruju.
Situaciju dodatno komplikuje i medijska okupacija gdje režimski i plaćenički mediji ne samo usrdno i bez komentara prenose antidržavne narative već se ponašaju i "neutralno" kao predratno sarajevsko "Oslobođenje" koje je odbijalo da prepozna a kamoli imenuje velikosrpskog agresora gotovo do trenutka kada im je zapalio redakciju granatama. Režimski mediji, a što će reći ogromna većina medija smještenih u Sarajevu, i dalje se ponašaju kao da su svakodevne prijetnje secesijom, negiranje genocida ili govor mržnje spram bošnjačkog naroda legitimni dio političkog diskursa a ne ozbiljan prijetnja novim ratom i novim genocidom.
Ovi mediji već više od decenije amortiziraju svaku štetu koju bi Dodik mogao pretrpjeti zbog svoje šovinističke retorike jer uredno i nekritički prenose Dodikove ispade pa ih tako normaliziraju i jer se trude da s Dodikom izjednače svakog bošnjačkog političara koji reagira na njegove opasne prijetnje. Takvo medijska kompenziracija podivljalog srpsko-hrvatskog šovinizma i secesionizma izmišljajem sličnog pandana u bošnjačkom političkom korpusu zaslužna je za današnju anesteziranost i okamenjenost bošnjačkog naroda koji nemoćno posmatra pribiližavanje katastrofe.
Kada se sve od napisanog zbroji strašna istina glasi da Dodika trenutno nema ko da zaustavi. Jedini koji bi mogli, smjeli i željeli zaustaviti Dodika su autentični bošnjački predstavnici. Isti oni koji su 1992. godine zaustavili daleko opasnije Dodikove prethodnike. No legitimni predstavnici bošnjačkog naroda su trenutno marginalizrani državnim udarom u režiji zapadnih ambasada i Visokog predstavnika koji su nametnuli svoje krajnje nesposobne marionete te stoga nemaju legalnih poluga kojima bi mogli da zaustave velikosrpske atake. Dok se na vlast ne vrate istinski predstavnici najbrojnijeg bosanskohercegovačkog naroda, državu neće imati ko da brani od Milorada Dodika.
