Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

Priredio: Šaban GADŽO

 

Treći svezak, bejtovi: 1450-1509/III, drugi dio (82)

 

 

NOVO POGLAVLJE

Vo je hitro uletio u kuću tog upornog dovadžije. Vjerovjesnik, a. s., rekao je: “Allah voli neumorne i uporne činitelje dove”, jer traženje od Hakka Uzvišenog i navaljivanje, kao takvi, bolji su i vredniji od toga što on traži od Njega.

Sada na dovu ovog dovadžije slijedi odgovor – vo ulijeće u njegovu kuću.

Dok jednog dana, nenadano, u vrijeme doručka,

prilikom učenja te dove, s jecajima i uzdasima,

naglo, u njegovu kuću jedan vo utrča,

slomivši bravu i ključ rogovima.

Smioni vo u tu kuću uleti.

Čovjek skoči i njegove noge zaveza.

(Da mu ne pobjegne.)

Onda, volu grlo prereza tog trena,

bez zadržavanja, bez razmatranja, bez čuvanja.

(Ovim nas hz. Mevlana upozorava: iskoristi priliku koja ti se ukaže. Prilika mine kao oblak. Desilo se evo ovo: Allah je poslao u njegovu kuću nafaku i on odmah brzo reagira i kolje vola.)

Kad mu je glavu odrezao, k mesaru se uputi

da njegovu kožu, u dahu, brzo odere.

 

Sada hz. Mevlana ubacuje drugi naslov:

 

Pjesnik se ispričava (izvinjava se); traži podršku (od Allaha Uzvišenog)

 

/Hz. Mevlana se izvinjava i traži podršku od Allaha Uzvišenog. Nećemo samo na jednom mjestu u Mesneviji naići na ovakve stvari, da hz. Mevlana naglo prekida jednu priču i počinje drugu. Zašto to radi? Arifi, kada nešto pišu, recimo neku temu su uzeli i sad je obrađuju, kazuju ili pišu, vrlo često se desi da skroz pređu na neko drugo kazivanje, baška tema koju su započeli, a oni najedanput nešto drugo počnu govoriti. Mi možemo ostati začuđeni pa se pitamo zašto to čine. To nam lijepo pojašnjava šejh Muhjuddin Ibn Arebi, kud-dise sir-ruhu. On ovako kaže: “Srca arifova su stalno na kapiji hadreta (Hakkove blizine) i iščekuju šta će doći s te strane. I kad dođe to što treba da dođe od Gospodara, on odmah to zapisuje bez obzira na to što to uopće nije u vezi s onim što je on do tada radio. Iz edeba prema toj kapiji, prema onome što dolazi od tamo, on odmah to zapisuje.” Sad ćemo razumjeti zašto hz. Mevlana kaže ovo je nadahnuće od Hakka! Dakle, ilham im dođe i najedanput se pojavi pred nama nešto novo, a mi se pitamo: Odakle sad ovo, zašto sad ovo govori, zašto sad isprika?!

“Znaj da arifi (Allah Uzvišeni zadovoljan njima) u svojim pisanjima se ne ograničavaju samo na to da govore o onome kako su naslovili određeno poglavlje. To zbog toga što su njihova srca stalno na vratima hadreta (blizine) i stalno iščekuju šta će im se odatle dati. Što god im se da, oni požure da to i napišu, shodno svom stepenu. Nekada im se da nešto što nije od onoga o čemu pišu, a oni to napišu, pokoravajući se naredbi svog Gospodara, a On, Uzvišeni, najbolje zna zašto je to tako.”/

O, Ti Koji upravljaš našom nutrinom, kao što hraniš

zametak u utrobi, kad tako upravljaš, ovo usavrši!

/Šta traži ovom dovom? Evo šta: Ti koji upravljaš našim srcima i dušama, kao što hraniš i odgajaš dijete začeto u majčinoj utrobi, kada tako svim upravljaš, Ti mi pomozi (daj mi snage i duhovne hrane) da se ovo moje djelo, ova moja Mesnevija, usavrši. Nadahni me – drugim riječima – pošalji meni ovu duhovnu opskrbu, kao što si ovome tražitelju poslao vola. Pošalji meni nadahnuće pa da usavršim, kompletiram ovo djelo koje govorim./

Olakšaj, uputi, pomozi,

ili zahtjev izmiri! Nas ne optereti!

(Olakšaj nam put kroz život, odstrani tjeskobu iz naših grudi, a nas ne optereti teškim obavezama; slabi smo, Gospodaru, olakšaj, a ne otežaj!)

Kad od muflisa zlato tražiš,

zlato mu podaj u tajnosti, o, Care imućni!

(Ja nemam ništa, ja sam siromah, jer ti u ajeti-kerimu kažeš: O, ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je bogat i hvale dostojan. (Fatir, 15) A na drugom mjestu kažeš: Dijelite na Allahovom putu! To podrazumijeva da imam, pa kad tražiš od siromaha zlato, zlato mu podaj u tajnosti, o, Care imućni – Ey, Šahi gani!)

Pažljivo pratimo ovaj munadžat hz. Mevlane, sve će nam pojasniti, sve ovo što je bilo do sada, i mnoge tajne otkriti.

Da nije Tebe, zar bi sastavljanje stihova i rima,

noću i zorom, imalo hrabrosti da se ispolji?

/Dakle, da se ispolji (ostvari) ovo pjesničko djelo, ova Mesnevija, to ne bi bilo moguće da mi Ti ne daješ inspiraciju i sposobnost; bez Tvog nadahnuća, ona ne bi mogla izaći iz moje glave (iz glave pjesnika) i ne bi mogla biti napisana!/

Stihovi, homonimi i rima, o, Sveznajući,

robovi su Tvoje zapovjedi iz strahopoštovanja,

(Izraz moga strahopoštovanja pred Tobom, ya Rabbi!)

Zašto je to tako?

jer učinio si da Te svaka stvar slavi i veliča,

kako nerazumni, tako i razumni.

/Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Nema nijedne stvari a da ona tesbih ne čini, ali vi taj tesbih ne razumijete. (...) i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo (El-Isra, 44) Dakle, to slavljenje Gospodara vi ne razumijete./

Svak slavi na drugi način,

ali o halu tog ovaj pojma nema.

/I jedan i drugi nemaju pojma o tom unutarnjem stanju dotičnih osoba i na koji način se to odvija, taj subhan (slavljenje). Opet nas upućuje na ajeti-kerim: Zar ne znaš da Allaha hvale svi koji su na nebesima i na Zemlji, a i ptice širenjem krila svojih; svi znaju, kako će Mu se moliti i kako će Ga hvaliti. A Allah dobro zna ono što oni rade. (En-Nur, 41)/

Čovjek je negator u pogledu tesbiha nežive prirode.

A ta neživa priroda je učitelj u ibadetu.

/Čovjek, slijedeći svoju logiku, negira da neživa priroda (anorganski svijet) slavi Allaha Uzvišenog. A vidite kako završava ovaj stih: A ta neživa priroda je učitelj u ibadetu. Kako nam je ona učitelj? Ona svojim halom govori, halom svoje šutnje. Ovdje bismo mogli spomenuti ono što je rekao Zun-Nuni Misri, kud-dise sir-ruhu, kad su ga upitali ko je sufija. On je odgovorio: “Onaj za koga, dok on šuti, govori njegov hal.” To je upravo ovaj hal anorganskog svijeta. Iz naše perspektive on šuti, ali on svojim halom, koji je nama nepoznat, slavi Gospodara. Sad ovo povežimo s ovim obraćanjem Bogu ove osobe iz dersa; on se obraća Bogu, a to njegovo obraćanje niko ne razumije, poput slavljenja Boga ove “nežive” prirode. To nam hoće da kaže hz. Mevlana, a ne, ne dao Bog, da promovira lijenost i nerad./

Također, sedamdeset i dva milleta, svaki pojedinačno,

nemaju pojma o drugom i u sumnji su.

/Zašto je rekao sedamdeset i dva milleta? Imamo poznati hadisi-šerif u kome se kaže: “Benu Izraelićani su podijeljeni na sedamdeset i jednu stranku (frakciju), kršćani na sedamdeset i dvije, a moj Ummet će se podijeliti na sedamdeset i tri; samo je jedna na pravom putu – Ehli-sunnet vel džema-at, oni koji slijede sunet Poslanika i sunnet njegovih pravoupućenih halifa.”

Pazi dobro, ako sad neko kaže da hz. Mevlana govori da su svi isti, da on promovira sve religije, onda to nije ispravno shvatanje. Ne, ne govori hz. Mevlana o tome. On govori o našem međusobnom nerazumijevanju slavljenja Gospodara. Hoće da kaže (između ostalog): pazi dobro, čovječe, ne znaš ti kakav je unutarnji hal onog drugog preko puta tebe; taj hal je sakriven poput tesbiha prirode, pa i ako je (taj neko) danas pripadnik neke religije, nekog puta (škole), koji u poređenju s vjerom koja je došla kao konačna (a uvijek je bio prisutan islam, jedna jedina religija, tj. potpuna predanost Gospodaru svjetova), pa ako to tebi, iz pozicije upražnjavanja čiste vjere, izgleda nešto pogrešno (neispravno, krivo), možda je to njegovo “krivo” (ako dolazi iz čista srca) draže Allahu nego to tvoje “pravo”. Ako to razumiješ, onda će ti biti potpuno jasno da ne treba vršiti pritisak ni na koga. Jer, kad su munafici došli Poslaniku (s. a. v. s.) i rekli: Ya Resulallah, pa kako može ovaj rob (misli se na Bilala, r. a.) koji griješi kad uči ezan (pogrešno uči) biti tvoj mujezin? Poslanik im odgovara: Allah voli više njegovo krivo, nego vaše pravo!

Sad onaj čija je duša čista (rodio se tamo gdje se rodio, učio je o Bogu onako kako se to govori u tom ambijentu) ne znači to da je taj čovjek propao, a mi koji smo se rodili u ambijentu gdje smo mogli da imamo direktan susret s čistim dinom (pojavno), a mi – unutra bolesni! Mnogi su hadisi koji nam govore da će ti ljudi biti daleko, daleko od milosti Božije! To hoće da nam kaže hz. Mevlana, da nas poduči tome./

Kad dva govornika o međusobnom halu

nisu upoznata, kako će biti duvar i vrata?!

/Svako nosi svoju tajnu unutra, pa se ne razumiju dva govornika, dva insana, dvije osobe, kako ćeš onda razumjeti zikir vrata i duvara?! Kad jedan drugog ovako, stojeći tako blizu jedan drugome, ne možemo da dokučimo (da razumijemo) šta ko nosi u svojoj nutrini, u svojim prsima, kako onda da razumiješ anorgansku prirodu!? Hal – naše unutarnje stanje, to je tajna svake osobe. Niko ne zna šta se dešava u srcu i duši drugoga! Mnoge tajne odlaze u grob s umrlim. Oni ih ne kazuju, nemaju ih kome povjeriti!/

Kad sam ja gafil u pogledu tesbiha onog

obdarenog sposobnošću govora, kako da

moje srce shvati tesbih onog koji šuti?!

Sunnija je bihaber u pogledu tesbiha džebrije.

Džebrija, od sunnijinog tesbiha, dejstvo ne osjeća.

(Bihaber su jedan od drugog u pogledu obraćanja Allahu Uzvišenom.)

(džebrija – fatalist; onaj koji tvrdi da čovjek nema slobodne volje)

Pri sunniji je jedan svojstven tesbih.

Pri džebriji je bijeg suprotan tome.

/Bijeg u Hakkovo okrilje; traženje utočišta. Jer i on bježi Jednom Bogu, nema drugih bogova – ima u fantaziji (slike o bogu koje smo mi formirali), ali svi znaju da je Jedan u konačnici./

Ovaj (džebrija) govori: “Taj (sunnija) je zalutao

i izgubljen je!” – bihaber u pogledu njegova

hala i zapovijedi: “Qȕm - Ustani!”

/Džebrija govori za sunniju da ovaj nije na pravom putu, a neupućen je u pogledu njegovog unutrašnjeg hala. Bihaber je, on pojma nema, tj. neobaviješten je o njegovom (sunnije) halu; i bihaber je u pogledu zapovijedi koja je u Kur'ani-kerimu upućena Poslaniku: Qȕm, fe enzir! (O, ti umotani! Ustani i opominji! (El-Muddessir, 2); i drugi ajeti-kerim: O, ti pokriveni! Probdij noć, osim malog dijela! (El-Muzzemmil, 1-2)

On ne zna kako taj sunija reagira na ovo Qȕm! On ne zna kako taj sunija, možda, ustaje u zadnjoj trećini noći, provodeći noć u ibadetu...; džebrija pojma nema o tome! Ili, ja nemam pojma o onome drugom, kako on ibadeti, na koji način. Sjetimo se onog primjera kad se Džibril, a. s., obraća Gospodaru i kaže: – Gospodaru, mogu li vidjeti tog Tvoga roba na Zemlji od koga vapaji dolaze do pod Arš i Arš se trese? Gospodar mu kaže: Dozvoljeno ti je. On je za tili čas obletio Zemlju, ali ne vidi tog čovjeka, pa kaže: Gospodaru, ne znam gdje se nalazi. Gospodar mu kaže: U Bizantu, u tom i tom manastiru. Ulazi Džibril, a. s., i gleda taj prizor. Čovjek pred statuom plače, trese se sav. Džibril se obraća Gospodaru: Gospodaru, ja ovo ne razumijem! (Kao, hoće da kaže, kršćansko učenje, on pred statuom, šta je ovo?!) Dobija odgovor: O, Džibrile, on ne zna, ali je srce svoje potpuno Nama predao! Mi ćemo ga uputiti. Ako i ne zna, pa Allah će ga podučiti zbog njegove iskrenosti. E, to je ono: Allah voli više ovo krivo, nego ono što je ovamo pravo, a učinjeno poganog (opoganjenog) srca!

A taj (sunija) govori:

“Kakva li je njegova obaviještenost!?”

Bog ih u sukob baca putem kadera.

(Upućuje na ajeti-kerim: A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. (Hud, 118-119)

Suštinu svakog pojedinačno bjelodanom čini.

Vrstu od vrste razotkriva.

/Ovaj ihtilaf, ove razlike, ovo razmimoilaženje, jeste radi Allahova otkrivanja zbilje obojice, odnosno svih tih njihovih razlika. Za koga? Za onoga ko gleda te znakove. Jer će mu oni pomoći na putu ka Hakku Uzvišenom./

Kahr od lutfa razaznaje svaka osoba;

bilo da je učena, neuka ili neotesana.

(kahr – ljutnja, gnjev, sila; lutf – prefinjenost, blagonaklonost, dobrota, plemenitost)

Ali lutf u kahru skriven,

ili kahr u srcu lutfa smješten,

poznaje samo Božiji čovjek

u čijem je srcu duhovni probni kamen.

/U svakome je nešto od ovoga skriveno. Ne može biti čovjek totalno crn a da nema bijela tačka unutra, ili totalno bijel a da nema i ove crne dimenzije unutra. To je poznato ovakvim robovima, Božijim robovima, i onda oni ne rade ovo što rade ove kategorije ljudi, koji govore – ti pojma nemaš, ja sam pravi, onaj ne valja itd. A to je dio naše svakodnevice. Božiji ljudi ne nastupaju tako, nego ovako kao što hz. Mevlana govori: Dođi, ma ko da si! Bez obzira na to o kom se radi, jer on zna dobro, kao Božiji čovjek, da svaki čovjek nosi u sebi tu predispoziciju: na fitretu je došao na ovaj svijet, sposoban da potvrdi tevhid Božiji, jednoću Gospodarevu, Onoga Koji nema druga. I onda je pristup tih Božijih ljudi sasvim drugi.

Da se uz ove bejtove prisjetimo Poslanikove (s. a. v. s.) dove: Allahu moj, pokaži nam istinu istinom i omogući nam da je slijedimo! A pokaži nam i neistinu neistinom i pomozi nam da je se klonimo! Pokaži nam stvari onakve kakve jesu! (Uz bejt 1508/III)

Ovo mi često spominjemo, jer mi ne razumijemo (ne vidimo) stvari onakve kakve jesu. To je naše viđenje, i na osnovu toga mi donosimo sud o nečemu ili o nekome. Ali kako nam preporučuju velikani – jezik za zube! Nemoj donositi taj definitivni sud, nije ti sve poznato!

Pogledajte kako je zaokružio ovu cjelinu. Allah nije rob sebeba, neuzubillah! On može da daje i bez sebeba, bez alata bilo kojeg. Ali ovdje je riječ o muridu potpuno predanom Bogu, spremnom da na Kapiji hadreta dočeka darove od Gospodara. Ostali, ne razumijevajući njegov hal, smiju mu se. Sve ovo govorimo, pošto hz. Mevlana koristi ovdje razne termine, da nas ne bi odvelo (ovo kazivanje) na pogrešnu stranu, pa da shvatimo da je riječ o radu i neradu. A daleko od toga da on ovim kazivanjem promovira nerad! I sad presiječe tu priču da bi svoju ispriku naveo i onda kroz svoj hal i kroz ono čime ga je Gospodar zaokupio da nam kaže kazuje nam šta znači biti svjestan toga odakle dolazi inspiracija (nadahnuće), pa on kaže: Ja ne mogu ni bejta izgovoriti ako me Ti, Gospodaru, ne potakneš na to, pa te molim, potakni me! I podari mi ovakav vid, da vidim stvari onakve kakve jesu! Pri kraju je uzeo termin kahr i lutf (lutf – prefinjenost, jedna ljepota u ponašanju). A znate li koja je centralna riječ u Kur'ani-kerimu? Tačno je utvrđeno koja je to riječ. Vel jetelettaf, koju upotrebljava jedan od onih drugova iz pećine, kad su se probudili u pećini nakon 309 godina, gladni, onda kažu jednom od svojih: Idi u grad da nam doneseš čistu hranu. Oni svi znaju da su napustili grad i otišli u pećinu da bi sačuvali din, jer nije bilo nikoga da vjeruje u Boga, i oni sad imaju takvu sliku. Pa opet, kad ga šalju, kažu mu: pazi na čistu hranu; takvu nam hranu donesi, i onda kažu: Vel jete lettaf – I budi ljubazan!

A znate li kako su velikani protumačili ovu riječ lutf? To je kao kad se kapak očni spusti. Imamo oko, imamo kapak, imamo kretnju, ali ta kretnja ne izaziva nikakvu škripu. Ako bi samo mala praška upala u oko, vidjeli bismo koliko to iritira čovjeka. Dakle, budi ljubazan! Ovakvi Božiji robovi tako nastupaju.

 A sad pogledajmo nas, kako mi nastupamo! Pa molimo Gospodara da nam podari da se obistinimo na ovakav način, pa da ovako vidimo stvari, kako čovjeku treba prići.

 I sama sura Kehf, ona se nalazi u srcu Kur'ana, a u njoj je i ova riječ lutf: Prijazan budi! Ova sura obrađuje četiri teme: prvo, sklanjanje mladića u pećinu; onda imamo dvojicu koji razgovaraju po pitanju bašte: jedan ima prelijepu baštu, sve niče u njoj; drug ga upozorava i kaže mu: Budi zahvalan Gospodaru, a on je ubijeđen i misli: Čim je Gospodar meni dao na ovom svijetu, on mene pazi, pa ako ima taj nekakav drugi svijet tamo, i tamo će me pripaziti. Taj njegov inad dovodi ga do toga da osviće jedno jutro a bašta opustošena. Treći primjer, razgovor Musa (a. s.) i Hidra (a. s.). Na pitanje ko je najučeniji, Musa (a. s.) je rekao da je to on, a onda ga Allah (dž. š.) podučava i kaže mu: Ima neko ko je učeniji od tebe. Četvrta stvar, Zulkarnejn, vladar kome je Allah dao vlast od istoka do zapada, ide i po Allahovom emru postupa s ljudima, i na kraju, kad je napravio onu branu, kada mu oni ljudi kažu: Hoćeš li nam pomoći da napravimo branu, od ovih ljudi koji čine nered, pa ćemo te nagraditi?! On kaže: Ne treba meni nagrada, mene će Allah nagraditi. Ali pogledajte, nije da ta druga strana, nemoćna, nema neki angažman. On im kaže: Pomozite me radnom snagom. Na taj način ih je uključio da i oni odrade svoj dio posla.

Zašto je ta sura zaštita protiv Dedždžala? (Ovo nam treba, jer nam je hz. Mevlana govorio o znanju i opet će sad završiti poglavlje o znanju i nastaviti dalje, da to bude jedna zaokružena cjelina.) Zašto ova sura štiti od Dedždžala? Zato što će Dedždžal doći s ove četiri stvari: iskušenje vjerom; iskušenje imetkom (zaboraviš li na zahvalu Allahu, dž. š., na nimetima koje ti daje, sve će ti propasti); treće, iskušenje znanjem: budeš li sebi pripisao to, a ne ovako kao što hz. Mevlana kaže ja bez Tvoje inspiracije ne mogu ništa izgovoriti, nijedan bejt, onda je to oholost; četvrta stvar, iskušenje vlašću. Ako nekome vlast zapadne a zaboravi na Gospodara, on neće biti kadar da napravi ovu Zulkarnejnovu branu, nego će upravo on biti žrtva toga (nereda, nemorala, srama...). Dedždžal dolazi s ove četiri stvari: govori da je bog (to je iskušenje vjere); dolazi s imetkom (riznice ga prate, sve to ide uz njega); treće, znanje (izdaje se za boga, da sve zna, pokazivat će čuda: reći će kiši da padne, kiša će pasti...); četvrta stvar, imat će vlast, osim nad onim robovima koji su Allahu predani. Eto, zato ova sura brani od svega ovoga. U toj suri, koja je centar Kur'ana, centralna riječ Kur'ana jeste ova – Ljubazan budi! Pa hajde da se okitimo ovakvim svojstvom, bi iznillah! A gledali smo našeg učitelja, znamo da je bio takav! U primanju bilo kakve kategorije ljudi nismo mogli vidjeti nikakvu razliku.../

Ostale (ljude) u pogledu ovog dvoga pretpostavke

nose. K svom gnijezdu s jednim krilom lete.

/Oni se povode za pretpostavkama, nemaju jasno znanje. Mimo ovih Božijih ljudi, koji vide u lutfu kahr, a u kahru lutf, ostali k svom gnijezdu s jednim krilom lete. Ovim bejtom nas uvodi u sljedeće poglavlje, gdje će nam reći da znanje ima dva krila, a pretpostavka jedno. Znači, ovi obični ljudi su kao ptice s jednim krilom, ne mogu poletjeti.

Da podvučemo jednu stvar: posljednja Objava i prva riječ Ikre! – Uči, čitaj, sažmi! E sad, nemojmo dozvoliti da nam vrijeme uzalud prolazi a da nemamo vremena za studiranje, za učenje... Jer, ovdje nije rečeno Ikre i sad opis – šta? Kad tog opisa nema, to Čitaj! – sad je otvorena knjiga, pred tobom je – sve studiraj, jer sve nosi poruku o Jednom Jedinom Gospodaru! Zato, uči/čitaj, čovječe! Nemoj biti slijep; ne dozvoli da te druge stvari toliko zaokupe da nemaš vremena za zbilju! Onda ćeš biti u ovome halu i, ne dao Bog, da budeš prevaren, da izabereš ovaj put ptice s jednim krilom. Onda nam ovo gnijezdo ostaje van domašaja.

Ta prva sura Objave završava se ajetom: Učini sedždu i približi se! Ne budemo li od onih koji uče, čitaju, tražeći Allahovo zadovoljstvo, činit ćemo mi sedžde, ali nas ta sedžda neće dovesti u blizinu Hakkovu./

 Da nas Allah pomogne da na pravi način ovo razumijemo! Amin!

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab

Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!

 

El-Fatiha!

 

Drugi dio 35. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je h. hafiz Mehmed Karahodžić održao 6. 1 .2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.