Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
Priredio: Šaban GADŽO
NOVO POGLAVLJE
Primjer u pojašnjenju toga da hajret sprečava diskusiju i umovanje
Jedan čovjek, prošarane brade, žurno
dođe pred prijatnog berberina.
On reče: “Iz brade mi sijede ukloni,
jer novu nevjestu sam izabrao, o, mladiću!”
Bradu mu odreza i svu pred njega stavi,
rekavši: “Ti izdvajaj! Ja imam važnija posla!”
Ovo pitanje i ovaj odgovor je izdvajanje,
jer glave takve nemaju dinskog derta.
/Ovo pitanje i ovaj odgovor to je izdvajanje po pitanju i kadera, a i govora od kojeg fajde nema, koji samo uzima vrijeme. To je izdvajanje, tj. to je poput izdvajanja bijelih od crnih dlaka iz brade, jer glave takve nemaju dinskog derta. Takve osobe nemaju bola dinskog pa da bi se zabavili s pravom stvari. Hoće da rekne, ti diskutanti koji cijepaju dlaku nemaju dinskog derta. Dlaka, uopće, predstavlja ove obične ljude koji vole da puno govore i besposleno raspravljaju, a od ovoga berbera se cilja na evliju, velikog čovjeka, a veliki ljudi ne raspravljaju o besposlicama i ne zalaze u jalove diskusije. Da skrenemo pažnju na ovo kako ne biste pomislili da ni u kom slučaju nije dozvoljena rasprava. Jer imamo u ajeti-kerimu jednom se kaže: (...) ali je čovjek, više nego iko, spreman da raspravlja. (El-Kehf, 54) A na drugom mjestu se kaže: (...) i s njima na najljepši način raspravljaj! (En-Nahl, 125) Dakle, rasprava koja nema za cilj da ti sada nekoga potčiniš svojim znanjem, da ga poniziš, nego da se dođe do istine, to je na svom mjestu i to ne treba izbjegavati.
Jedne prilike hz. Talha ibni Ubejdullah, r. a., jedan od deseterice za života obradovanih Džennetom, spominje kako su, dok je Poslanik (s. a. v. s.) bio malo prilegao, ashabi između sebe počeli da raspravljaju o tome (a bili su na hadžu), da li muhrim (osoba u ihramima) može da jede lovinu, ono što je ulovljeno? (Neko im je donio tu lovinu.) I mi smo ušli u raspravu, kazuje hz. Talha, i podigli smo glasove da je to imalo za posljedicu da se Poslanik prene i upita nas o čemu to raspravljamo. Kad smo mu rekli, on nam daje odgovor – možete jesti. Nije ovdje Poslanik kritikovao raspravu, jer je bila u pitanju potraga za istinom. Ali ako je u pitanju nadmetanje, e onda imamo upozorenje. Prenosi se da je Poslanik rekao: Ko god bude stjecao znanje zbog sljedećeg troga, ući će u Vatru: da bi se time uzdizao nad učenima, da bi se uzdizao nad neukima i da bi time pridobio pažnju svijeta.
Vidite ovo, sada se dobro preispitajmo kad uđemo (ili nas uvedu u kakvu raspravu), je li nam ovo cilj ili da se istina ispolji. Ako nije ovo drugo, onda pogledajte pod kakvu tešku okolnost možemo doći. Mi ćemo već u tom halu rasprave doživjeti hal pakla. Ali vidite kako hz. Mevlana ovim riječima bijelu dlaku mi izvadi hoće da nas sviju upozori: pazi, to je vjesnik starosti, a svi ste na tom putu. I dok mi ovo govorimo, mi smo već evo pola sata dalje od trenutka kada smo došli na ovaj svijet, a bliže odlasku s njega. Zato, pazi! Ne cijepaj dlaku – ne ulazi u jalove rasprave! Ne dozvoli da te šejtan potakne, pa da ti ovo bude cilj: tvoj ego povrijeđen, i onda ti kažeš – e ja ću tebe poniziti! A bilo je toga sigurno, pa da nam Allah oprosti! Ali nemojmo dalje to činiti!/
Sada drugi primjer navodi.
Jedan čovjek ošamari Zejda!
On, također, nasrnu radi kejda.
(Taj ga je na prevaru udario i sad on hoće da mu uzvrati na taj njegov postupak.)
Udaratelj reče: “Nešto ću te pitati,
pa odgovori mi, a onda mi udarac uzvrati.
(Ovaj ga zaustavi i kaže mu: Čekaj, stani malo, nemoj me odmah udariti, hoću nešto da te upitam!)
Po tvome potiljku sam te udario. Zvuk udarca
se čuo. Ovdje imam jedno pitanje u potrazi za slaganjem:
Je li taj zvuk bio od moje ruke ili od mjesta
udarca po tvom potiljku, o, ponosu uglednih?!”
Zejd odvrati: “Od bola ovog nisam se oslobodio,
da bih se, po pitanju toga, promišljanjem zaokupio.
/Ovdje je upotrijebio riječ dert; e sad, da se vratimo na onaj maloprije bejt gdje on kaže jer glave takve nemaju dinskog derta, vjerskog bola. A to je ono što hz. Mevlana kaže: Imati dert, pa da se onda u samoći Allahu obratiš za pomoć, to ti je bolje nego sva carstva svijeta! Pa i Zejd kaže: Od bola ovog nisam se oslobodio, da bih se, po pitanju toga, promišljanjem zaokupio, odakle dolazi taj zvuk... Hoće da nam kaže kako su isprazne ovakve diskusije i pitanja o kojima se raspravlja./
Ti koji si bez bola razmišljaj o tome.
Sahibija bola nije u stanju o tome razmišljati. Pazi!”
/On, Zejd, u drugoj je situaciji; on trpi udarac (bol, dert), pa da ovako kažemo: Dolaze udarci sudbine, onaj koji trpi nema vremena o tome da misli, da mu sada neko razglaba o nečemu besmislenom, uvodeći ga tako u raspravu. A evo i mi smo se upustili u tu temu, jer se stalno nameće da progovorimo koliko možemo. Vidjeli smo, Mevlana neće dalje da govori o tome, jer onaj koji trpi nema vremena o tome da misli. Da ovdje, uz ovaj bejt, spomenemo i ovo: Bolovi dolaze koji nam sigurno pričinjavaju nelagodu. Šta sada trebamo da uradimo, da se potrudimo, na koji način ga dočekati? Kako taj dert iskoristiti u svoju korist? Neki dan pita me jedan ahbab, kaže, tamo gdje radi ima puno, puno problema, bihuzure ga na razne načine, pa razmišlja da napusti posao. Pita me, eto onako: Šta mi ti veliš? Ne znam ti o tome kazati, ali bih ti nešto drugo rekao. Pa sam mu spomenuo ne ovaj bejt, nego razmišljajući o njemu, pitao sam se kako mi dočekujemo to što nam sudbina uvodi u život. Na koji način se ti nosiš s tim? O tome se radi. I najbolji ljudi su morali nositi bolove, razna iskušenja... Evo, ajeti-kerim kaže: Učinili smo da jedni drugima budete iskušenje, pa hoćete li osaburiti? (El-Furkan, 20) Jesi li ti vidio, eto vozač si (a znam da voli brzu vožnju), jesi li vidio koliko puta naiđeš u vožnji na situaciju u kojoj vozači viču jedan na drugog, a onda to isto i ti ponekad činiš: ubacio ti se neko u vožnji, a gužva, čeka se, svi nervozni... Kako izgleda čovjek kada se nalazi u tom halu? Tegobno – jedan hal Pakla. Zamisli sada da ti to, taj saobraćaj dolje, posmatraš s jednog sprata, možda desetog sprata. Ti bi mogao da registruješ da je gužva, ali te to ništa ne bi doticalo, jer nisi u tome dolje. Zato, napravi distancu od ovih problema.
Pa okoristimo se ovim bejtovima: stani malo prije nego me udariš. Napravi neku distancu ne bi li ti Gospodar dao da onda vidiš kakav je smisao to imalo. Međutim, čovjek odmah uđe u raspravu i onda vidite odakle imamo ove probleme. Ova naša horizontala samo nas jedne na druge baca i mi se tako sudaramo i jedni druge udaramo! Uzdigni se, čovječe, iznad ovoga!/
Hikajet – Priča.
Jedna kraća priča o čemu govori?
O formi i sadržaju, i o ašiku i ma'šuku (o zaljubljenom i voljenom).
Među ashabima malo je ko bio hafiz,
premda su mnogi za tim žudjeli.
/Zašto je to tako? Zato što su više razmišljali o ajetima i divili se njihovom sadržaju i značenju. Evo uz ovaj bejt mi odmah u pamet dođe ona situacija kada je naš hafiz Selim završio hifz devedesetih godina. I idemo da posjetimo Halida ef. Salihagića. Sami smo bili s njim. Kaže on njemu: – Eh eto, Selime, sada si napamet naučio Kur'an, Kur'ani-kerim, ali tek sad put počinje. Znaš li ti da su svi ashabi bili hafizi? (Kako je sporo govorio, kad je ovo rekao, meni odmah misao dođe: ve la havle, odakle mu to – svi ashabi, kada nije tako, malo je od njih bilo hafiza?!) Sada Hadžiefendija završava misao: – A malo ih je znalo Kur'an napamet. (Znaš li ti da su svi ashabi bili hafizi, a malo ih je znalo Kur'an napamet?) Oni što su znali oni su bili pravi hafizi toga, pravi nosioci i čuvari toga. Pa da nam Allah, dž. š., dadne da i mi budemo takvi. Riječ je dakle o formi i sadržaju. Pa je njih sadržaj uzeo od toga da se formi okrenu. Ovdje je forma u smislu harfova, memorisanja samog teksta, a oni su razmišljali o ajetima i divili se njihovom sadržaju – njima se sadržaj otkrio, pa nisu mogli toliko mnogo da nauče. Hadisi-šerif: Zaista Kur'an ima vanjski aspekt, unutrašnji aspekt, određeno značenje i značenje koje se doseže. Ibni Mesud, r. a., rekao je: Ko želi znanje prvih i potonjih neka studiozno proučava Kur'an./
Jer, kada plod sazri i ispuni ljusku,
ona postaje vrlo tanka i puca.
/Ashabima koji su razumjeli Kur'an, kada se otkrila misao i mudrost Kur'ana, to im je toliko napunilo duše, srce i pamet da su zanemarili riječi i formu zadivljeni sadržajem. Srž Kur'ana (magz), njegova unutrašnja strana, zasjenila je kod njih vanjsku stranu./
Isto tako orah, pistač i badem –
kada im srž nabubri, ljuska se protanji.
/Ljuska (forma) puca i dolazi do izražaja sadržaj./
Srž, znanje, kada se uveća, umanji se ljuska,
zato što ašika sagara njegov dost.
/Kada se znanje upotpuni, usavrši, onda se forma postepeno povlači – nisu više potrebne knjige. Onoga ko voli izgara i sagara ljubav prema dostu (prema osobi koju voli). Nije više važno tijelo, važna je duša./
Kad su onaj koji traži i ono što traži dva oprečna pojma,
vahj i svjetlica nura sagara Vjerovjesnika.
/Koliko je sada težak taj govor koji dolazi od Dosta, to potvrđuje ajeti-kerim, esteizubillah: Mi ćemo ti, doista, teške riječi (qavlen seqila) slati. (El-Muzzemmil, 5)
Kad se očituju svojstva Bespočetnog,
onda se ogrtač svojstva stvorenog rastaka.
/To nam je lijepo pokazano u primjeru kada se Musa (a. s.) obraća Gospodaru: Gospodaru moj, pokaži mi se da Te vidim! Dobiva odgovor: O, Musa, ti Me nećeš vidjeti, ali pogledaj ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjet ćeš Me. Kada se Allah tedželli učini tome brdu (kada se pokaza, otkri), brdo se u prah i pepeo pretvori – nestade ga... (El-A'raf, 143)/
Četvrtinu Kur'ana ko god je napamet naučio
od ashaba bi slušao: “Dželle-fina!” (Slavan među nama!)
/Ovo je rekao Enes ibn Malik (r. a.), hizmećar Poslanikov (s. a. v. s.). On kaže: Kada bi neko od nas naučio Bekaru i Ali-Imran suru, onda bismo mi za njega rekli – Dželle-fina, tj. slavan među nama! Eto, toliko su oni bili zaokupljeni sadržajem da je to uzimalo prostor učenju hifza. Daleko od toga da ne treba učiti hifz! Da neko pogrešno ovo ne bi razumio, moramo upozoriti na to, ali blago onom ko je to oboje objedinio, a takvi su rijetki. Bio je jedan ashab koji je samo učio suru Qul-hu-vallah, na svakom rekjatu, u svakom halu. Kada je bio pohod na Tebuk i Poslanik, a. s., došao s velikom vojskom, 30.000 ashaba, dolazi mu Džibrili-Emin i kaže mu: – Ja, Resulallah, preselio je u Medini jedan tvoj ashab (on se zvao Muavija ibni Munzir, jedan od onih koji su bili s opravdanjem izostali iz pohoda). Džibrili-Emin pita Poslanika: – Hoćeš li da ti skupim zemlju pa da mu klanjaš dženazu? Poslanik kaže: – Hoću. I Džibrili-Emin svojim krilom udari u zemlju i Poslanik se nađe kod ovoga ashaba koji je preselio. Kaže, bila su poredana dva safa meleka, jedan saf 70.000 meleka, drugi saf 70.000 meleka. Kada mu je obavio dženazu, pita Poslanik, a. s., Džibrili-Emina čime je ovo zaslužio. On mu odgovara: – U svakom halu je učio suru Qul-hu-vallah!
Ovu suru je vrlo lahko naučiti, ali ovdje je riječ o suštini, o tome kako su ashabi nosili ovu suštinu-poruku jedne kratke sure. Za nju se kaže: ako se tri puta prouči, vrijedi kao cijela hatma, kao Kur'ani-kerim./
Udružiti sure s takvim dubokim značenjem
nije moguće, osim od strane rijetkog sultana.
/...osim od strane onih rijetkih sultana, posebnih Allahovih robova, drugi nisu u stanju obje ove stvari povezati. Jedan od takvih je bio Muhjuddin ibn Arebi, kuddise sirruhu. On ovako kaže: Sve ono što govorim na svojim dersovima i što pišem u svojim djelima isključivo je produkt druženja s Kur'ani-kerimom. Meni su dati ključevi znanja o Kur'anu i nikada ni u jednoj naučnoj disciplini nisam ništa rekao osim na osnovu Kur'ana. Sve to kako ne bih izašao iz Hakkova hadreta (iz Hakkove blizine) kada Mu se obraćam Njegovim govorom ili onim što Njegov govor podrazumijeva./
U takvom zanosu edeb sačuvati nije izvodljivo,
a, ako se i desi, to biva čudo.
/Neko ko je došao u ovaj hal zanosa, slijedeći sadržaj Kur'ani-kerima, njegove poruke iz jednog ajeti-kerima ili sure koju devami, hoće da nam kaže hz. Mevlana, tu osobu obuzima takav hal, da bi možda neko sa strane, kada bi to vidio rekao – ovo nije edebli, ovo baš nije uljudno. A šta bi nam ovdje moglo da posluži kao primjer? Kada osjeti jednu takvu posebnu blizinu od Hakka, kao Musa, a. s., koga je Gospodar posebno volio, kada ga pita: – Šta ti je to u ruci, o Musa? A on Mu odgovara (osjećajući takav zanos nakon tog pitanja), za što mu sve štap služi, pa počne nabrajati: da trese lišće ovcama i tako za mnoge druge stvari. Eto, to bi mogao da bude primjer jednog vanrednog hala, ali na osnovu Hakkova hadreta, na osnovu toga što je taj dotični rob, živeći na ovakav način, dospio u Hakkovu blizinu./
U neovisnosti paziti na poniznost jeste sastavljanje
dviju suprotnosti, poput zaokruženog i razvučenog.
/Razumi ovo: U neovisnosti... (od svega stvorenog), oni su na ovakav način okrenuli lice svoje od svega onoga što bi ih moglo odvratiti od Gospodara, i ma gdje se okrenuli, oni su upravo Njega vidjeli. E sad, paziti na poniznost ovako kako je mi doživljavamo, bilo bi sastavljanje dviju suprotnosti, poput zaokruženog i razvučenog. Hoće da nam ovim bejtom objasni vanrednost situacije... Koliko smo puta mogli da pročitamo u kitabima da su ljudi bili zbunjeni, govorom ili potezom ovakvih osoba. A evo o čemu se radi./
Sad kada nam je ovo rekao, polahko nam završava ovo poglavlje s jednim velikim upozorenjem:
Štap biva ma'šuk slijepih.
Slijepac sām postaje sanduk Kur'ana.
/Šta nam ovdje kaže? Slijepi ljudi zaljubljeni su u štap, jer bez njega ne mogu da se kreću. A ovim drugim polustihom: Slijepac sām postaje sanduk Kur'ana, hoće da poveže štap s Kur'anom, hoće da kaže da mnogi ljudi Kur'ani-kerim uzimaju kao slijepac štap, da bi njime “hodali” po ovome svijetu, da bi preko Kur'ani-kerima zadobili ovosvjetske stvari. Ankarevija ovako kaže: Šta sanduk zna o Kur'anu? Ništa! Isto tako i slijep čovjek, tj. duhovno slijep, ne vidi vrijednost Kur'ana, nego mu je Kur'an put i sredstvo za stjecanje imetka. Mnogi hifz uče radi svijeta i popularnosti. Uče Kur'an za pare! Ne poznaju njegovu vrijednost. A kad bi vidjeli i upoznali njegovu vrijednost, ne bi ga ni za kakve pare dali!
Šta se to desi s nama pa onda kada nam se ponudi dunjaluk mi ovako reagujemo, pa prodajemo uzvišene stvari?! Dajemo suštinske dragulje za šljunak, za ono što ništa ne vrijedi! Da jedan primjer navedemo; nedavno sam to pročitao iz života Bude, jedan izuzetan primjer – pa poslušajmo ga: Njegov je običaj bio da njegovi učenici-monasi (tako ih je odgajao), idu u grad pa onako stanu pred nečija vrata i pokucaju, ako im ko šta dadne (a oni ni u koga ništa ne traže), ako im ko šta dadne u tu njihovu činiju, oni su zahvalni. Vrate se s tim i to je da kažemo bila ta dnevna opskrba, a navečer su mogli da ostanu na konaku, ako ih neko zaustavi dan, eventualno dva dana, da ne bi bili na teretu domaćinu. A ljudi, gledajući njih koji su ostavili sve na ovome svijetu da bi našli Istinu, vjerovali su da, ako im na bilo koji način izađu u susret, da će to biti način da blagoslov uđe u njihov život i život njihovih porodica. Tako da su se natjecali da im izađu u susret da daju koliko mogu tim ljudima. Ali kada nastupe monsuni, e onda bi se Buda zaustavio s tom svojom skupinom, svojim učenicima na jednom mjestu. I proveo bi dva, do dva i po mjeseca, onda bi tako našli konačište kod domaćina koji su bili vrlo radi da ih ugoste. Jedan od njegovih vrlo bliskih učenika je u vaktu tih monsuna pokucao na jedna vrata u toku dana radi opskrbe, a na vratima se pojavi poznata prostitutka. Izuzetno lijepa. Gleda ona mlada monaha, lijepa, pa mu kaže, ako hoćeš ovaj vakat monsuna provedi kod mene. A on će na to: Ne mogu ti ništa odgovoriti dok ne pitam učitelja. Monah dolazi učitelju i stavlja pred njega činiju i kaže mu šta mu je ponudila. Učitelj mu odgovara: Nemoj je odbiti. Idi kod nje, provedi to vrijeme. Kada mu je to rekao, svi su se ostali u čudu našli. I onda su ga pitali: Pa kako to, zar te nije strah da mu ona ne ukrade čednost, da sve što si radio, učio ga, da to sve padne u vodu?! A on ovako odgovara: – Ako bi se ja toga bojao, onda je njeno učenje jače od mog učenja. Onda ću ja otići njoj da budem njen učenik. I otišao je taj monah kod nje, proveo je ta dva, dva i po mjeseca. U toku dana on bi dođi opet kod Bude kao i ostali učenici, a navečer bi prenoći kod nje. Ona bi ga po noći uveseljavala pjesmom, plesom, a on je to promatrao. Prošla su ta dva i po mjeseca i on s njom kao monahinjom dolazi Budi. Dakle, on je njen život preobratio. Šta je onda s nama koji smo ovolike godine proveli uz Allahove robove da iz nas nema ovakvog zračenja?! Nego, kad nam se ponudi da se proda šta od dina, bilo to Kur'ani-kerim ili bilo kakva druga uzvišena stvar, mi to prodajemo tako lahko. Šta ćemo odgovoriti sutra Gospodaru kada nas upita za to što smo imali priliku da sjedimo pored ovakvih Allahovih robova, pa gdje je eser-trag toga? Eto vidimo kako to izgleda, da nam Allah pomogne. U sekundi, vidimo, otišao je čovjek u nedozvoljeno! Ne treba ovdje misliti samo na blud, nego ova prostitutka simbolizira sve ono što te mami od dunjaluka. Nekoga nešto drugo privlači, i kada to drugo dođe kao ponuda, okrenu se leđa onome kod koga smo bili i od koga smo učili, pa bio ti i hafiz Kur'ana, ništa ne pomaže! A onda hz. Mevlana opet malo razrađuje ovu temu i hoće da kaže da to nije toliko sve beterno, pa ovako nam u nekoliko bejtova veli:
Neko je rekao: “Slijepi su sanduci puni
harfova Mushafa, zikra i opomena!”
/Ali te opomene i harfovi ne djeluju na njihovo srce i dušu. Dakle, mogli smo svašta naučiti i znamo danas svašta napamet – puni smo harfova, zikrova i opomena, ali ne dohvaća nas to. Treba li nam veće upozorenje?! Ako Bog da (nadam se, nakon ovoga što nam je rekao večeras hz. Mevlana) nećemo biti ovi “slijepi sanduci”! Pogledajte, prije nekoliko dana je bilo sedamstočetrdesetsedam godina kako je preselio – pogledajte kako odzvanjaju ove riječi njegove! Toliki vakat se cijeli dunjaluk napaja na ovim nasihatima; pa, ja Rabbi, sačuvaj nas da ne budemo od onih kojima ovi nasihati na jedno uho uđu, a na drugo izađu!/
S druge strane, sanduk pun Kur'ana je bolji
od praznog sanduka u ruci.
/Sada, ako je i naučio, upamtio – pa i to je bolje nego da sanduk bude potpuno prazan. A onda, ima i treća stvar:
Opet, prazan sanduk bez plodova
bolji je od sanduka punog miševa i zmija.
/Bolje je ovako i prazan biti, samo nemoj biti miš ni zmija!/
Ukratko, kada čovjek stigne u visal,
Vodič mu više nije potreban.
/Kada stigne u hadret Hakkov, u Njegovu blizinu. Kada čovjek dođe do voljene osobe, nije mu više potreban vodič. Kada se dragi sastane s dragom, žena obikuša je suvišna. Njih dvoje zaziru od nje, jedva čekaju da se ona povuče i udalji./
Kad do traženog stigneš, o, ljupki,
onda je traženje znanja suvišno i neprilično.
/Mi smo ovo i doživjeli, osmi razred kad smo završili, kako se bacaju knjige! Tada to nismo mogli gledati kroz ovaj bejt, ali sada se možemo sjetiti toga. Došli smo do svog cilja, šta će nam više ta knjiga – ne treba!/
Kad si se uzdigao do nebeskih visina,
ohladio si po pitanju traženja merdevina.
/Kada stekneš potrebno znanje i dođeš do Istine, ne trebaju više istraživanja. Kada dođeš do neba hakikata-zbilje i uđeš u tajne... Kaže se u Kur'ani-kerimu: Zar poslije istine ima išta osim zablude? (Junus, 32). Kada si već stigao do cilja, onda ostavi vodiča i sredstva koja su te dovela do tog stepena i budi im zahvalan. Nemoj to zaboraviti nikada. Da bi osjetio slast susreta s onim za čime si žudio i čeznuo. Ako bi sada ostao uz to dvoje, onda remetiš intimni sastanak, ovaj susret, u Hakkovoj odaji./
Osim radi pomoći i poduke drugog,
neumjesan biva put hajra nakon hajra.
/Dakle, tražiti hajr nakon dostignuća hajra, neumjesno je i besmisleno. Osim poduke drugoga, tj. da bi sada bio nekome orijentir./
Blistavo ogledalo, koje je postalo čisto i uglačano,
podvrgnuti glačanju bilo bi neznanje.
I onda u zadnjem bejtu ovako nam kaže:
Pred sultanom, prihvaćen, prijatno sjediti,
pa pismo izaslanika tražiti bilo bi ružno. (1405/III)
/Sultan te prihvatio, uveo u svoju blizinu i sada ti tražiš da te postavi za izaslanika, da ti sada dadne pismo o tvom nekom namjesništvu ili namještenju na nekakvu poziciju. Car ti ponudio mjesto pokraj sebe, a ti tražiš nešto drugo! Bježiš od cara! Nezahvalan si! Ili Kur'an pred tobom otvoren, Allahov govor, a ti ga prodaješ! Ne dao Bog! Neka nam bude za kraj ovoga bejta na hateru ovaj ajeti-kerim: ...pogled mu nije skrenuo niti je prekoračio... (En-Nedžm, 17)
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!
El-Fatiha!
Drugi dio 33. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 23. 12. 2020. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
