Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

 

 

“Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 2046-2076/III, drugi dio (107)

 

Odmah su moje misli prozreli.

Jedan drugog su ispod oka pogledali.

Vidite kako njih Dekukija prati, njihove pokrete i poglede, pa vidi u tom pogledu da su mu odmah prozreli njegove misli.

 

Odgovoriše mi s osmijehom: O, cijenjeni,

je li ti i sada ovo sakriveno?

Srcu onog ko je u tehajjuru s Bogom

kako će skrivena biti tajna lijevo i desno?

(tehajjur = zadivljenost, zapanjenost; stanje divljenja Božijem sveumijeću)

Blago onome ko vidi Istinu! Šuti, gleda i posmatra događaje, pa se divi Allahovoj mudrosti i zahvaljuje na Njegovim nimetima.

Rekoh sam sebi: Ako su prema zbiljama (haqaiq) otvoreni,

kako li su onda, u pogledu imena, slovima izraženim, obaviješteni?

(Kako to da, kad vide sliku-suret, poznaju ime i dušu čovjeka?)

Jedan od njih reče: Ako neko ime zaboravi jedan velija,

znaj da je to od utonuća, a ne od neznanja.

Od utonuća u Allahovu mudrost i Njegove tajne, a ne od neznanja, jer on, kao istinski baštinik one sermije Adema, a. s., kome su data imena svih stvari, baštini to pa zna. Ako je na trenutak izgledalo tako, tebi koji to promatraš sa strane, da je to zaboravio, oni odgovaraju: nije u pitanju zaborav nego njihovo utonuće u Hakkovu mudrost i tajne.

Potom rekoše: Naša je želja

da nas ti predvodiš u namazu, o, prijatelju čisti!

Sad mu ističu njegove kvalitete jer ga je ova čistoća (čisto srce, čista duša) i dovela u situaciju da bude primljen u to časno društvo; zbog te čistoće su mu i ova vrata otvorena i nude mu imamet, da klanjaju za njim.

Ja im odvratih: Uredu, ali jedan sat (mi dajte roka), jer ja imam poteškoća od okretanja vremena,

da bi se čistim sohbetom riješile (poteškoće),

jer putem sohbeta raste grožđe iz zemlje.

Dekukija traži da mu daju jedan sat roka jer je on još uvijek u stegama vremena (okretanje vremena od mladića načini starca, to su brige i udarci koji nas sustižu), pa mu to predstavlja poteškoću. On kaže dajte mi sat vremena. Za šta? Da bi se čistim sohbetom, lijepim društvom i razgovorom s vama riješile ove moje poteškoće, jer putem sohbeta raste grožđe iz zemlje. Pogledajte koliko je ovo značajno da znamo, šta znači sohbet, blizina, druženje i razgovor s ovakvim Allahovim robovima. I ovdje je riječ o ovoj srčanoj vezi: kad se srce otvori drugom srcu, i onda tu može razgovor teći bez riječi. Ovaj drugi polustih jer putem sohbeta raste grožđe iz zemlje podsjeća nas na onu priču o onoj četvorici koji su tražili jednu istu stvar, ali pošto ne razumiju jezik jedan drugog, posvađali su se, a svi su željeli grožđe.

Perzijanac je rekao da bi on za taj dirhem koji su našli na putu kupio engjur, Arap bi kupio inebun, Turčin uzum, a Grk istafil. I sad, pošto niko ne daje drugome prednost, dolazi do sukoba između njih, pa nam hz. Mevlana kaže: “A da je samo naišao čovjek koji je poznavao sve te jezike, on bi tim jednim dirhemom lahko riješio taj problem – kupio bi grožđe, donio ga, a onda bi njih četvorica složno rekli: 'Pa to i želimo, to smo i tražili.'” (v. M: 3681-3695/II) Kad ovaj bejt povežemo s ovom pričom koju smo već imali, onda nam se ta slika širi i na naše stanje: zašto mi imamo ovakav problem u međusobnoj komunikaciji, i na lokalnom i na svjetskom nivou, bile to razlike po religijskoj osnovi, pripadnosti različitim školama, raznim partijama itd.?

Ne razumijemo međusobni jezik. I zbog toga moramo naći, evo ove svijeće, ove svjetiljke  pa da nam, biiznillah, pomognu da sohbet s njima (a stalno podvlačimo: na pravi način uspostavljena veza) kao plod donese ovo – da iz naše zemlje grožđe izraste. To će nas izdići iz ove horizontale u kojoj nasrćemo jedni na druge. I tome nema kraja, izgleda da će to, tu lekciju, teško ljudi moći da nauče, osim samo rijetkih. A hazreti Mevlana je znao svečetiri ova jezika, a znao je i hebrejski. I kao da nam kaže: “Pa poslušajte ovo što vam nudim na ovoj sofri, na koju sam vas sve pozvao kad sam rekao: Dođi, ma ko da si!

Dođi, da ti kažem, i tebi, i meni, i onome svakome drugom: čovječe, isto svi tražimo, a ne razumijemo se, pa se onda svađamo.” E to se u blizini ovakvih Allahovih robova rješava. Znate li ono kazivanje o Babilonskoj kuli? Ljudi su se bili toliko ponijeli, u nebo uprli svojim egom, da su počeli praviti toranj koji će ih dovesti do Boga! A onda je Bog srušio tu kulu; ljudi su osvanuli, niko nikog ne razumije po pitanju govora. Dotle su imali jedan jezik, a poslije toga niko nikog ne razumije! Koji je to jezik koji su izgubili? Izgubili su ovaj jezik koji je plod sohbeta, jezik srca, i zato se ne razumiju. Šta ih je dovelo do toga? Pa njihov ego koji su ustoličili do neba! I kad god se i kod tebe, kao pojedinca, a tako i u grupi, pojavi ovakva boja, neka znaš da će se ta konstrukcija, koju možda ti držiš da je nešto vrijedno, sigurno urušiti. U neka doba bit će posvađani i oni učesnici te jedne, da tako kažemo, zajedničke parole koju guraju, jer se neće razumjeti.

Šta je sohbet? Prijatni časovi u prijatnom razgovoru s dragim osobama. Lijepo društvo i razgovor rješava teška pitanja (probleme). Slatke riječi – slatko voće, izlazi iz ovog našeg tijela. Onaj trenutak, kad poteče razgovor i kad se otvori put od srca srcu – taj je trenutak neponovljiv! On se više ne vraća i ne mogu se, drugi put, ta vrata otvoriti!

Sve more na “kaza”, samo sohbet ne mere! (H. Mujaga 1954.)

Zrno puno srčike sa crnom zemljom

halvet i sohbet učinilo je iz kerema.

Ova nam je slika sad potpuno jasna. Zrno, puno srčike, ploda, ako stavimo u crnu zemlju, halvet i sohbet je učinilo – osamilo se sa zemljom i ušlo u ovaj jedan srčani razgovor, a to je sve učinjeno iz kerema, iz plemenitosti i velikodušnosti. To zrno smo ti i ja, koje treba posijati u zemlju, i onda ovako kaže:

Sebe je u zemlji potpuno zbrisalo,

tako da mu ne ostade boje, mirisa, crvenila i žutila.

Isto tako i jedan salik, jedan derviš, kao murid šejha kojeg je on odabrao za svog učitelja i uzora, poprima lijepa svojstva svoga odgojitelja, a time ujedno iščezavaju one mane i loša svojstva, ako ih je čovjek prije imao i ispoljavao. Onda onaj ego koji se poput Babilonske kule upire u nebo mora ovako da bude pokopan u zemlju, i onda u sohbetu, u druženju s odabranim Allahovim robovima, te tvoje loše osobine treba da se ponište, a da se zaodjeneš njegovim osobinama, njegovim plemenitim ahlakom.

Poslije toga mahva, njegov kabd ne osta.

Krila otvori i raširi i jahalicu potjera.

mahv = iščeznuće; kabd = tjeskoba (stezanje srca)

Šta se dešava sa zrnom kad ga zemlja u sebe primi? Doći će do pucanja te kore. Eto, to je taj kabd, ta tjeskoba, jer je sada naša suština sputana u ovoj tjelesnoj formi. Nećemo ovo pogrešno shvatiti pa da kažemo kako nam tijelo ne treba. Itekako nam treba, jer kako bismo drukčije sačuvali ovaj dragocjeni sadržaj, ali tijelo ne smije zagospodariti; ono treba izvjesno vrijeme, a onda u vaktu kad ga zemlja u sebe primi doći će do pucanja te kore i do oslobađanja ove “zlatne žice” koja je i u tebi i u meni. Kad se to desi, krila se otvaraju, šire i onda se jahalica (po)tjera – ode čovjek po vertikali, ode u visine!

Na um mi je pala priča vezana za onog konstruktora labirinta Dedala, koji je, nakon što je napravio taj labirint na Kritu, po nalogu vladara Minosa, pao u njegovu nemilost i on ga je zatvorio u taj labirint, njega i sina mu Ikara. Sin se zabrinuo gledajući tu jednu bezizlaznu situaciju, a otac mu kaže: “Ne brini se.” Jedno vrijeme iznad tog labirinta lete ptice i padaju njihova pera. Njegov je otac to brižljivo sakupljao. Na drugom mjestu su pčele napravile svoje stanište, odatle je uzeo vosak, i kad je dovoljno pera sakupio, oblijepili su ruke voskom, a onda na vosak stavili ta pera i izletjeli iz labirinta. Pogledajte ovaj primjer. To je mit, ali ako svemu priđemo tražeći poruku, onda ćemo je i naći. Iz ovog labirinta, u koji obično mi sami sebe zatvorimo, nema izlaza po horizontali, morat ćeš koristiti uzvišeno stremljenje, let prema gore, ali kako ako si u vlasti svog ega, ako si u vlasti ovoga kalupa, ako nije došlo do pucanja te opne, jer tek tada, pošto si se otvorio, dobio si prostor da možeš da uzletiš. Bez jāta, unutrašnji lik, slika duše i njena ljepota izlazi na vidjelo. Družeći se s ovakvim Allahovim robovima, o kojima nam sve vrijeme kazuje hz. Mevlana, uspostavljajući s njima vezu, želeći pritom Allahovo zadovoljstvo, onda će taj tvoj trud imati ovako sretan i berićetan rezultat. Odgojen čovjek osvaja vas svojom velikodušnošću.

Pri svom aslu, kad je bez sebe postalo,

sure je otišlo, a njegova zbilja se ispoljila.

Pri svom aslu, pri svojoj osnovi (porijeklu, biti, suštini), kad je bez sebe postalo, to sjeme, tj. “ti“, sure je otišlo, otišla je ova kora, ovaj oklop, a njegova zbilja se ispoljila. To je ono što kaže hz. Mevlana: Ti si Jusuf! Izađi iz bunara i pokaži tu ljepotu! Ovo je put koji će nas izvesti iz tog bunara pa da vidimo taj savršeni lik na kojem nas je Allah Uzvišeni stvorio. Sav je ovaj put skoncentriran u tom smjeru da otkrijemo ovo lijepo lice, ovu iskonsku čistoću na kojoj nas je Gospodar stvorio, svakog čovjeka. Ali, ako se ovo ne desi i ostanemo zatočenici u ovome kabdu, zatočenici ove forme koja nije otišla, onda pogledajte kako nam izgleda život i šta će nam se desiti. Onda će se probuditi, pojaviti dvije najteže prepreke na našem putu: želja i strah, jer vidite, ako sebe doživljavamo kao ovo što vidimo (ovaj naš zahir), a nažalost, većina čovječanstva tako prilazi stvarima, onda će se stalno pojavljivati želja kako da zaštitiš i ugodiš ovome liku.

Pogledajte na šta smo sve spremni kako bi ugodili ovoj svojoj formi, našem tijelu (nije to zabranjeno, ali treba znati mjeru), a gdje je ono zlato što čeka u nama da bude otkriveno, a mi smo prevareni, pa smo oko naše bacili na ovaj svijet i tu smjestili našu riznicu. Isa, a. s., lijepo kaže: “Srca ljudska su tamo gdje su im riznice. Zato vi riznice stavite u nebo, pa će vam tamo biti srca!” (Promijenite potpuno perspektivu – gore se uzdignite!) To je ovo uzvišeno stremljenje. I onda imamo ovo: želja za željom, da ugodimo ovoj formi, da je sačuvamo, a onda se javlja strah – dršćemo nad njom, da nam je da što duže ostanemo u toj formi, ali je taj strah uzaludan. Kad dođe vakt-i-saat, valja seliti, nema odgađanja. Ali taj strah, to drhtanje je zbog nepripremljenosti, jer svaki taj naš damar govori nam svojim jezikom – umirem od straha od onoga što me čeka, a ja ne mogu da taj vapaj na pravi način razumijem. I onda se ove dvije stvari (želja i strah) smjenjuju, tiranišući nas. Takve su posljedice poistovjećivanja s formom. Kad Allah, dž. š., u Kur'ani-kerimu opisuje svoje prijatelje, kaže: I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici (Junus, 62).

Oni nemaju straha ni tuge; nit' se boje onoga što im dolazi sutra u susret, nit' žale za onim što je prošlo. A kad su upitali Ebu Jezida Bistamiju, k. s., šta želi, on je rekao: “Želim da ne želim.” Treba čovjek što prije da pobjegne od ovoga dvoga. Kako? Jedino na ovaj način: dozvoli da to tvoje sjeme bude ovako posađeno u zemlju i da bude oslobođeno ovog oklopa.

Glavom mi znak dadoše kao da rekoše: Ferman je tvoj!

Srčana toplota pojavi se od tog znaka odobravanja.

Kao da mi rekoše, izvoli u naše društvo – ferman je tvoj! Od tog srčanog prijema ja sam se prijatno osjećao.

Kad sam sahatak, s tom odabranom skupinom

u murakabi proveo i od sebe se odvojio,

(Ovo je sve govor bez riječi, srčani govor... Šta je murakaba? To je stalna svijest roba da ga Gospodar promatra, ili ispunjavanje dužnosti prema Allahu tajno i javno, oslobođeno od sumnji i s iskrenim poštovanjem, a to je osnova svakog dobra. Murakaba ehli-zahira je čuvanje tjelesnih organa od propusta; a murakaba ehli-batina je čuvanje srca od raskalašenosti u mislima i gafleta, a murakaba onih batinul-batina je čuvanje tajne od smirivanja s bilo kim mimo Allaha.)

u tom istom satu od sata duša se oslobodila,

jer sat starcem mladića učini.”

To je ono što je Dekukija tražio, taj jedan sat vremena, kako bi se oslobodio tog sata, tj. vremena, jer vrijeme čovjeka pritisne brigama i mladić za čas postane starac!

Sad je izašao iz kandži ovog oklopa, prostornog i vremenskog. Na jednom mjestu nam hz. Mevlana, govoreći o ovakvim Allahovim robovima koji su se oslobodili ovih okova, kaže: Onda ćeš biti vječno mlad i lica kao jorgovan!

Sad nam hz. Mevlana daje jedan savjet:

Sve promjene iz sata (vremena) se pojavljuju.

Izbavljen od promjene je ko se od sata oslobodio.

Kad iz sata za jedan časak izađeš,

“kako” ne ostaje. Blizak tome “bez kako” postaješ.

Kad se sačuvaš ovog oklopa, ovoga zatvora vremenskog i izađeš iz tih okova, tu više ne ostaje pitanje “kako”, nema više mjesta za takvo pitanje, ti postaješ blizak onome “bez kako”, sad si ti svjedok onoga što se ne može riječima opisati. I onda nam, ovakvi Allahovi robovi, iz tog hala donose stvari koje, ako mi ovo ne razumijemo, odmah u startu napadnemo i kažemo da je to nekakva laž, nekakva izmišljotina. A evo vidite, primjer Miradža Poslanikovog, a. s., šta je vrijeme za Poslanika? Allah, dž. š., ga je podigao iz Meke i na putu do Jerusalema, Kudusi-šerifa, vidi Musaa (najvjerovatnije da je to negdje u Jordanu, a Allah najbolje zna, jer Musa, a. s., nije ušao u Svetu zemlju, tu je preselio) i vidi ga Poslanik u kaburu kako klanja, jer zemlja ne jede tijelo poslanika i oni klanjaju u svom mezaru. Pa kaže Poslanik: Da sam sad tu, pokazao bih vam njegov mezar.

Poslije toga je u Kudsu, na ovom svijetu, na dunjaluku, i svi Božiji poslanici su ga dočekali i iza njega klanjali, on im je bio imam. Sad je tu Musaa vidio na ovom svijetu, a onda u Uzdignuću, na šestom nebu opet vidi Musaa, a. s., pa je sevepom njegovim Gospodar olakšao nama farzove, jer je rekao Poslaniku, nakon povratka iz audijencije Hakkove, kad ga je upitao šta mu je propisao Gospodar. Poslanik mu kaže da mu je propisao 50 namaza. Vrati se i moli Gospodara da ti olakša, jer ja imam iskustvo s Izraelićanima, neće ti to tvoj ummet moći podnijeti. I sebebom toga na pet namaza je Gospodar to sveo, s tim što svaki namaz vrijedi 10 pa je opet onako kako je to Gospodar i odredio. Dakle, Musaa vidi u ovome zagrobnom životu kako mi podložni vremenu kažemo da je to zagrobni život, berzah, u istom tom putu ga vidi na ovom svijetu, a onda ga vidi na šestom nebu.

Ovdje možemo lijepo da vidimo šta je vrijeme za Božije ljude, u prvom redu za Božije poslanike, a onda Božije prijatelje... Mi imamo cijelu priču u Mesneviji o tome kako Ebula Hasana el-Harekaniju podučava Ebu Jezid el-Bistami, koji je živio 200 godina prije njega, a koji je ostavio oporuku koju su prenosili učenici s učenika: kad dođe taj i taj (opisao ga je kako će izgledati), recite mu da dolazi meni na kabur, tu će dobivati dersove, i tako je to bilo. Šta je tu prostor i vrijeme?! Ista se stvar desila i hz. Muhammedu Nakšibendu. On sam to govori: Prilikom jednog zijareta velikana koji je davno preselio (i dok je bio tu na tom mjestu, uronjen u tefekkur, tezekkur – razmišljanje o Stvoritelju i sjećanje na Njega) u pravcu Kible zid se otvorio i pojavilo se prijestolje i izuzetno velik čovjek na prijestolju. Imao sam osjećaj da ga poznajem; istovremeno sam osjećao strahopoštovanje i ljubav. Strahopoštovanje od tog jednog veličanstvenog prizora kako je izgledao taj čovjek, a ljubav zbog ljepote (kako je izgledao, i zbog njegove privlačne snage koju je imao). Vidio sam puno svijeta oko njega, pa sam sam sebe pitao ko li je ovaj čovjek. Kad jedan glas mi odgovara: “Ovo je tvoj učitelj. On te prati od trenutka kad si zerra bio u Ezelu, u Praiskonu.” (Evo vidite ovo, kako pamet, kako logika da ovo dokuči?!) On te prati od tad i ima nešto da ti kaže. – Zatražio sam dozvolu – kaže Šah Nakšibend – da mu bejat dadnem. Ruka mu je bila pokrivena, a on je otkri, pa sam ja prišao ruci i dao mu bejat, prisegu na vjernost. A onda mi je on objasnio put. Rekao mi je sve, i početak puta, i sredinu, i kraj.

I premda je on u zahiru imao i drugih učitelja, ovo je bio njegov učitelj, koji je isto tako oko 200 godina prije njega živio. Kad se oslobodiš okova vremena, za tebe više nema pitanja “kako” i “zašto”! Ti si tog trenutka stupio u jedan drugi svijet “bi-čun” – svijet bez tih pitanja. Nema više zakona ovoga svijeta u tom drugom svijetu; nema logike ni relacija (veza i odnosa materijalnih).

Vrijeme nema pojma o svijetu i stanju bez vremena.

Jer tamo nema drugog puta osim zapanjenosti.

Ljudi u okovima vremena pojma nemaju o svijetu bezvremenosti, niti šta znaju o stanovnicima tog drugog svijeta, koji su u svijetu bez ovih okova, ali tamo nema drugog puta osim tehajjura, zapanjenosti. Kako kaže na jednom mjestu hz. Mevlana: Prodaj svoju pamet, a kupi hajret! (Kupi evo ovo, i sad nam to biva potpuno jasno.)

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab

Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!

El-Fatiha!

Drugi dio 49. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 25. 4. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.