Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
PRIREDIO: Šaban Gadžo
Treći svezak, bejtovi: 2455-2503/III (drugi dio)
IZLAZAK LJUDI PREMA TOM STABLU
Davud, a. s., obavijestio je ovu osobu o tom njegovom zlodjelu gdje je ubijen njegov gazda, kod jednog drveta, i sad izlaze prema tom stablu.
Kad izađoše prema tom stablu, Davud, a. s., reče: „Ruke mu odzada čvrsto vežite!
Da njegov đunah i prestup razotkrijem;
da bajrak pravde na poljani pobodem.
O, pseto! Djeda, ovog čovjeka, ubio si!
Rob si bio! Tim putem si gazda postao!
(Putem pljačke – ubio je gazdu i njegov imetak pokupio.)
Gazdu si ubio i njegov imetak prigrabio!
Bog je otkrio njegov hal.
(Skinuo veo s te tajne.)
Ta tvoja žena bila je njegova sluškinjica.
Baš tom gazdi nasilje je učinila.
(Znala je za zločin i krila je to od svijeta, a mužu pomagala u likvidaciji tog gospodina.)
Sve što je rodila, žensko ili muško,
biva posve svojina nasljednika.
(Sve to sada prelazi u ruke onoga sirotana kome je ovaj sve oteo, dakle unuku ovog gazde.)
Ti si rob. Tvoja stečevina i poslovanje njemu pripadaju.
Tražio si šerijat. Eto, šerijat uzmi! Idi! Dobro je!
(Dobro je, pravda je zadovoljena.)
Gazdu si nasilno ubio, dok te on, baš na ovom
mjestu, gorko plačući molio da to ne činiš.
Nož si žurno pod zemlju sakrio,
od užasnog priviđenja koje si ugledao.
O čemu bi se moglo raditi? Allahu alem, moguće da mu je Gospodar u trenutku ovoga zuluma koji je učinio pokazao posljedicu zločina. Kako nam lijepo hz. Mevlana kaže: Premda radiš zlo, poboj se i nemoj misliti da se to tvoje zlo neće otkriti. To tvoje zlo je sjeme i Allah će dati da ono nikne. Moguće da mu je u ovom trenutku pokazana posljedica ovoga što je učinio, pa kaže (...) od užasnog priviđenja koje si ugledao, sakrio si nož pod zemlju.
Eto, njegova glava s nožem tu leži pod zemljom.
Tako iznova ovu zemlju prekopajte.
(Kaže Davud, a. s., prisutnim.)
I ime ovog psa napisano je na nožu.
Eto, takav mekr i zarar, gazdi je učinio.“
(Takvu varku i štetu.)
Ovdje se završava govor Davuda, a. s.
Tako učiniše. Kad zemlju raskopaše,
taj nož i glavu nađoše.
Tog časa graja se među svijetom podiže.
Svaki zunnar oko pasa raskide.
Zunnar, kao išaret (simbol) na kjufur, jer se masa, ta neuka svjetina, povela za ovim čovjekom lažovom, zulumćarom i posumnjala u Davuda, a. s. Kad su sad sve ovo vidjeli, raskida se taj zunnar.
Nakon toga, Davud reče ubici: „Dođi, o, ti koji
pravdu želiš! Svoje pravo uzmi s tim crnim licem!“
(Tj. natkuči se i pogledaj u zemlju, u ovu jamu, gdje su ostali tragovi tvoga zločina.)
DAVUD, A. S., NAREĐUJE ODMAZDU NAD KRVNIKOM, NAKON OBAVEZUJUĆEG DOKAZA
S tim njegovim bodežom Davud naredi da se izvrši odmazda.
A kako bi ga njegov mekr mogao spasiti od Hakkova iluma!?
(Kako će ga ta njegova varka osloboditi od odgovornosti i kazne! To je nemoguće! Jer Allah zna sve i On sve vidi!)
Premda Hakkova blagost podršku pruža,
kad zulum granicu pređe, On njegova zlodjela otkriva.
(...) podršku pruža, u smislu čekanja da se osoba pokaje od toga što je učinila i da se vrati Gospodaru; ali, kad taj zulum granicu pređe, On njegova zlodjela otkriva. Upućuje nas na nekoliko ajeti-kerima, proučit ćemo dva. Esteizubillah:
A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene (Ibrahim, 42). Imajte na umu da Allah zna šta se krije u srcima vašim, pa Ga se pričuvajte! I znajte da Allah prašta i da je blag (Bekara, 235) .
Kako je lijepo jedan sin upozorio svoga babu na sveprisustvo Gospodara Koji prati sve što čovjek radi, Njemu ništa ne može izmaći. Radi se o Aliji, sinu abasovićkog halife Memuna. Bio je izuzetno odgojen i babo ga je najviše volio. Učen, nimalo pri njemu nije bilo oholosti premda je odrastao i odgojen na dvoru. I voljeli su ga svi. Jedan dan kada je otišao na Tigris da se malo odmori vidio je jednog čovjeka u pohabanoj odjeći koji je došao do Tigrisa, malo zagazio u njega, umio se, a onda sjeo na obalu, izvadio koricu hljeba i s vodom i malo soli pojeo je ta dva-tri zalogaja, a onda je iz duše zahvalio Gospodaru na tim nimetima. Ali je to sve gledao, a poslije toga se malo odmorio pa ustao, klanjao podne-namaz, a onda kaže: „Dovedite mi onoga čovjeka i lijepo se ponašajte prema njemu!“ Kad su ga sluge pozvale da dođe u halifin ljetnikovac i da ga poziva halifin sin, ovaj čovjek im kaže: „Nemam ja potrebe za takvim ambijentima, ja ne idem tamo.“ „Morat ćeš da dođeš jer je takva naredba“, kažu mu. Idući prema tom ljetnikovcu, on je učio; proučio je dva ajeti-kerima; u jednom se kaže: Ne volite nešto, a ono može biti dobro po vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate (El-Bekare, 216). I drugi ajeti-kerim: Možda osjećate gnušanje prema nečemu, ali u tome je Allah dao veliki hajr (en-Nisa’,19). I onda je smjerno došao pred Aliju. Sad počinje razgovor njih dvojice. Kaže mu Alija: „Vidio sam šta si učinio pored obale, interesuje me čime se baviš?“ „Pa“, kaže mu ovaj, „vidiš na meni, ja sam nosač.“ „Od čega se izdržavaš?“, pita ga Ali. „Od Božije opskrbe“, kaže mu nosač. „Kolika je ta opskrba?“, pita ga Ali. „Sasvim dovoljna, nikad mi nije usfalilo“, reče mu nosač. „Jesi li oženjen?“, opet će Ali. „Nisam“, odgovara nosač. „Koga imaš od porodice?“, pita Ali. „Imam paralizovanu majku i slijepu sestru i ja ovako dovoljno zaradim za nas.“ E onda mu Alija, pod tim dojmom – a inače je bio jedna izuzetna osoba – kaže: „Čovječe, pogledaj u kakvom se ambijentu ja nalazim, pogledaj šta me sve okružuje! Molim te, uputi Allahu dovu da ohladi moju ljubav prema ovom svijetu i da se okrenem Ahiretu!“ Nosač mu kaže: „Nisam ti ja baš takav rob čija će dova biti kabul, kako ti misliš, ali znam od mudrih ljudi da su rekli: – Ako se nečega bojiš, kloni se toga. Nemoj sve ono što možeš danas da uradiš ostavljati za sutra; ne opterećuj se onim što ne možeš da poneseš; drži se čvrsto za Allahovo uže i vodi računa da doneseš na mjesto ono što se traži od tebe.“ Onda je podigao ruke i počeo mu učiti dovu u kojoj je tražio da Allah, dž. š., ohladi u njegovom srcu ljubav prema ovom svijetu, a da ga zagrije za Ahiret. Ta je dova brzo djelovala i Ali je već sutra rekao svom hizmećaru: „Ja idem svome Gospodaru.“ Hizmećar je pomislio da to znači – idem svome babi, idem halifi. Tako, kad mu je kazao da ga ne prati, ovaj to nije ni učinio. Međutim, on je otišao do rijeke, našao je lađara koji će ga prevesti do Basre i nekoliko je godina radio kao nosač. Spavao je po džamijama i mijenjao ih da ga ne bi prepoznali. I tako, nakon jednog boravka u jednoj od džamija, razbolio se i, kad je osjetio da će preseliti, otišao je u jedan han i tom handžiji je dao svoj prsten i jedno pismo, rekavši mu: „Dadni ovo namjesniku Basre. On će znati od koga je.“ Pismo je bilo adresirano na njegovog babu, na halifu, da ga samo on može otvoriti. I preselio je Ali, a handžija je došao do namjesnika. Kad je namjesnik vidio prsten, bilo mu je jasno o kome se radi. Opremio ga je i prevezli su njegovo tijelo do Bagdada. Babo je organizirao dženazu i sad gleda njegov prsten i pismo. Kad ga je otvorio, u pismu je stajalo: „Dragi babo, dobro obrati pažnju na prvih 14 ajeti-kerima iz sure el-Fedžr. Prouči ih dobro, i da ti Allah, dž. š., otvori vrata Svog zadovoljstva.“ U tih 14 ajeti-kerima spomenuti su narodi Ad, Semud, njihova nepokornost, faraon, zulum i poroci koje su oni radili. Kad je to prešlo sve mjere (kao što nam i ovaj bejt kazuje), Allah, dž. š., dograbi zulumćare, pa se u ajeti-kerimu kaže: Allah spusti bič svog azaba! I onda, 14. ajet se završava riječima: Zaista je tvoj Gospodar (doslovce) u zasjedi, tj. sve prati, ne može mu se ništa sakriti. E ovaj ga je ajeti-kerim uzdrmao, shvatio je koja je poruka. Pozvao je jednog učenjaka koji je bio izuzetno lijepog glasa, Muhamed ibn Sad Tirmizi bilo mu je ime, pa mu je rekao kad su zatrpali zemljom kabur njegovog sina: „Uči sad! Prouči ovih 14 ajeti-kerima!“ Halifa je u suzama sve to preslušao i kažu da je poslije toga bila opća amnestija. Pustio je sve ljude iz zatvora. Ogromnu svotu je podijelio siromašnim, a ostatak svoga života proveo je slušajući učene Allahove robove, ne učestvujući u slastima ovoga svijeta.
Vidimo kako je sin svome babi ukazao na ovo: kako Allah sve prati. Pa da i nama ovo bude pouka jer to i jeste takvaluk, svijest o sveprisutnosti Božijoj. I razumljivo, ako se u tome obistinimo. Što takvaluk bude jači kod jedne osobe, onda se teško može očekivati od nje da će dozvoliti sebi propuste, i po pitanju amela, i po pitanju govora.
Krv ne spava! U svako srce pada sklonost
da se teški slučaj istraži i otkrije.
Jer ako se desilo da je krv pala, onda znamo i sami koliko se priča o tome – u svako srce to padne – dohvati ga i sad to pričanje će i dovesti do toga da se razotkrije ko stoji iza zločina, da se nađe i kazni zločinac.
Zahtjev presude Rabbi Dina
glavu podiže iz srca ovog i onog.
Zahtjev Gospodara Sudnjeg dana glavu podiže iz srca ovog i onog, tj. da bi se uspostavila pravda, i Apsolutna Pravda Allahova, kao Gospodara Sudnjeg dana; taj zahtjev pokazat će svoju glavu – izaći će na vidjelo iz srca ovoga i onoga ona tajna misao koju je on u srcu nosio i od drugih sakrivao.
Tako će ljudi pitati: „Šta bi s toga i toga?
Kakav mu je bio hal? Kako je završio“
Baš kao što usjev nikne iz zemlje.
(Baš kao što usjev nikne iz zemlje, pa zemlja otkrije šta je bilo pohranjeno u njemu, u usjevu, e tako i ovaj razgovor ljudi, potaknut zločinom, otkrit će zločinca.)
Vrenje njegove krvi pokazuje se kroz ta
istraživanja, bockanje srca, prepirku i incident.
Kad se desi zločin, svijet je uznemiren, srca su uzbuđena, govori se o tom događaju – šta se zbilo, kakav je motiv ubistva, ko je ubica? Ti ljudski razgovori i ta ljudska istraživanja ne daju da se zločin zataška...
Kad se razotkri tajna njegova posla,
Davudova mudžiza se očitova i udupla.
(Još na veći glas izađe njegovo ime i slava.)
Svi ljudi gologlavi dođoše (pred Davuda, a. s.)
i na sedždu po zemlji padoše
govoreći: „Mi svi bili smo temeljni slijepci,
a od tebe smo stotinu vrsta čudesa vidjeli.
(Kaju se sad, kad se sve razotkrilo, kako su mogli posumnjati u Božijeg poslanika.)
Sad će oni, u nekoliko sljedećih bejtova, iskazati njegove vrline, kakav je on bio i kakvog su ga oni znali:
Kamen je s tobom govorio, to je poznata stvar,
Rekavši: Radi Talutova pohoda, uzmi me!
(Uzmi me, da i ja budem u Talutovoj vojsci i da se borim zajedno s vama!)
Ti si došao s tri kamena i praćkom,
pa si stotinu hiljada ljudi potukao.
Tvoja tri kamena raspala su se na stotinu hiljada djelića.
Svaki pojedinačno se svakom neprijatelju krvi napio.
(Dok je Davud, a. s., išao prema logoru Talutovom, prvo jedan, pa drugi, pa treći kamen su mu progovorili i kazali: „O, Davude, uzmi nas i upotrijebi u borbi protiv Džaluta, Golijata!“ Kad je on uzeo ta tri kamena, oni su se stopili u jedan kamen, i kad ih je stavio u praćku i ispalio, taj kamen je pogodio tačno u čelo Džaluta, probio je njegovu lobanju i raspao se na hiljade djelića. Svaki taj djelić je pogodio nekoga iz vojske Džalutove, i eto tako je sjajna bila ta pobjeda izraelićana.)
I dalje se u bejtovima govori o njegovim vrlinama, svijet govori:
Gvožđe u tvojoj ruci bilo je kao vosak,
kad ti je pravljenje pancira poznato postalo.
Na to nas upućuju ajeti-kerimi: Učinili smo da mu (Davudu) gvožđe bude mekano. (I naložili smo mu): Pravi široke pancire i čestito ih pleti! (Sebe',10-11)
Planine su s tobom, poruka zahvale postale.
S tobom su učile kad si Zebur učio.
O, brda! Ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice! (Sebe', 10) Učio je Zebur na 70 meledija.
Stotinu hiljada srčanih očiju se otvori.
Putem tvoga daha za nevidljivo se pripraviše.
(Mogli su da vide šta se iza perde krije.)
A to je jače od tih svih (mudžiza) jer je trajno.
Ti život daruješ koji vječno traje!“
(Jer pozivaš na Pravi put i osvajaš naša srca svojom dobrotom i lijepom riječju.)
Ovdje se završava ovaj govor svjetine, a onda ovo koristi hz. Mevlana da nam ukaže šta je to dah Allahovih robova:
Duša svih mudžiza je to
da mrtvom daruje dušu vječnu.
A duša (vrhunac) svih mudžiza je to, što Davud, a. s., (kao pejgamber) daruje mrtvome čovjeku (čovjeku čije je srce zamrlo u džehaletu i kufru), tome čovjeku daruje vječnu, besmrtnu dušu! Osigurava mu vječni život svojim dahom i riječju – svojom naukom. Da nas Allah izloži ovakvim dahovima, a da mi budemo pripravni da ih dočekamo, jer oni su tu, nisu daleko. Amin!
Posljednji bejt:
Zalima pogubiše. Svijet se životom ispuni.
Svak, iznova, Božiji rob postade.
Nakon ovoga mrtvila koje je vladalo dok su prolazili kroz džehalet, kroz neznanje i kufur, svijet se životom ispuni – ponovo se svijet popravi: Svak, iznova, Božiji rob postade! Pogledajte, na kraju samo da obratimo pažnju kako se nešto ovako desi? Vidimo, svi ovi ljudi su vjernici, znaju da je Božiji poslanik pred njima... Kako je moguće da su povjerovali riječima onog zulumćara koji se tako lijepo pozivao na pravdu, na Boga, na istinu? Šta se to dešava s ljudima? Zašto, da tako kažemo, kupujemo vodu koju nam prodaju ljudi pored rijeke, a i sami smo pored rijeke? Rijeka teče, Davud, a. s., prisutan je tu, čista rijeka protječe, a mi kupujemo vodu koju nam prodaju oni koji se tu blizu nalaze. Vidjeli smo, sve dok se ovo nije potpuno raskrinkalo, oni su na strani ubice, a tek poslije, kad je sve postalo očito, tek tad, kako nam hz. Mevlana kaže, raskinuše svoje zunnare. Sve su to vjernici bili – ali, suštinski si, čovječe, kjafir ako si u ovom halu; suštinski si džahil, neznalica jedna koja prigovara, sumnjaš u ovu čistu rijeku! Zašto je to tako?
Da navedemo jedan primjer kako bi nam ova stvar postala bliža.
Jedanput je Gandi sjedio pored rijeke i jedan se iz njegove pratnje osamio, prišao mu (bio je kršćanin) i kaže mu: „Zašto ste neskloni kršćanstvu?“ Gandi mu kaže: „Nije to tako. Ja nemam sklonosti prema mnogim kršćanima!“ I da mu pokaže šta je mislio pod tim, uroni ruku u rijeku i izvadi jedan kamen. „Vidiš ovaj kamen”, kaže mu, „od kad ga plȁvi ova čista rijeka. Evo, on je primjer tih kršćana koji me ne privlače. Plȁvi ga čitav život Rijeka istine, a ako ga razbiješ...“ (I uzme taj kamen i udari njime u veći) i kaže: „Pogledaj kako je suh iznutra!“ Dakle, ta Rijeka koja ga čitav život plavi ne dohvaća njegovu nutrinu. Ovo je bilo pitanje za kršćane, ali to je pitanje za svakoga od nas. Eto zašto nam se dešava pa pored ovakvih rijeka kupujemo ovu vodu što nam drugi nude. Suhoća unutra. Možda smo i velike nauke izučili, završili škole (što je, razumljivo, sve dobro, da pogrešno to ne razumijemo), ali, ako to ne dohvati tvoju nutrinu i ne ozdravi onaj dio koji će za posljedicu imati da je svaki tvoj organ zdrav, tada možeš očekivati da ćeš ovakve propuste praviti. Da u blizini ovakvih dahova čovjek ostane prikraćen. Pogledajte, naprimjer, prvi daija Mus’ab ibn Umejr, r. a., osamnaest godina mu je, Allahov Poslanik ga šalje u Medinu, nema tamo muslimana, tamo je nekoliko ljudi primilo islam... Za kratko vrijeme pola grada prihvatilo je čisti din. On nema podrške ni kroz institucije, ni pare, ni ljude koji bi ga ovamo štitili, ali ima ovo zdravo srce. I onda ta riječ pogađa srca drugih ljudi. Pogledajte s druge strane, kad bi gledali naš vakat kako izgleda, šta mi sve imamo na raspolaganju, a koga dotiče to što govorimo, u smislu da vidimo promjenu? Pa, Allahu alem, upletu nam se u ove namjere naše stvari koje su niske i onda nas one povuku dolje. Moramo biti toga svjesni.
Pa da za kraj samo spomenemo kako je to rekao prije 1.000 godina Abdullah Ansari, k. s ., u jednom stihu: Ja, prosjak, Gospode, tražim od Tebe više nego što bi hiljade kraljeva mogli da traže!/ Svaki nešto želi i traži od Tebe, ja dolazim i tražim da mi daš Sebe!
Pomozi, ja Rabbi, da budemo ovakvi! A onda ćeš sve ostalo dobiti.
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!
El-Fatiha!
Drugi dio 59. dersa iz trećeg sveska „Mesnevije“, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 25. 8. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.