U historijskom razvoju južnoslavenskih jezika postoje lekseme koje se, iako su domaćeg, slavenskog porijekla, danas smatraju zastarjelim ili arhaičnim riječima. Takve riječi podrazumijevaju određene pojave koje su obilježile društvo u jednom periodu razvoju, a kao što je poznato, vrlo važan segment u privređivanju, kako u historiji, tako i danas, igralo je stočarstvo.
Tako je danas stočarska terminologija manje poznata modernom i urbanom čovjeku: od naziva vrsta trava, oblasti nadmorske visine na koju se stoka dovodi, koševine i spremanja sušene trave za stočnu zimnicu, do naziva stoke i posebnih vrsta i sojeva uzgajanih životinja, proizvoda od uzgajanih životinja – mesa, mlijeka i mliječnih proizvoda, mjesta čuvanja i stanovanja itd. U navedenoj stočarskoj terminologiji prisutni su npr. nazivi za dovođenje sitnije i krupnije stoke na ispašu na određenom području i prema nadmorskoj visini. Među tim terminima nalaze se i lekseme dodig i izdig.
Dodig je leksema izvedena iz korijena -dig-, što je semantičkoj vezi s glagolom dići, dignuti, dizati, nastao od prasl. korijena *dvig-, za koji u savremenom jeziku postoji uporednica u postverbumu podvig. Riječ dodig u stočarskoj terminologiji označavala je dovođenje stoke i imovine na novo stanište, a u nekim značenjima odnosi se i na određenu nadmorsku visinu na koju se stoja izdiže.
Kada se stoka i pokretna imovina izdignu na višu nadmorsku visinu, što se posebno odnosi na ljetni period, a što je uključivalo i potragu za svježom travom i manjom vrelinom, označavano je izrazom izdig, kao imenica koja je izvedena od glagola izdignuti.
Kasnije se dogodilo da se izraz dodig prenese na čovjeka „došljaka“ – kako se navodi u Hrvatskom jezičkom portalu – koji je došao na neki teren, odakle se izvodi i prezime, a u nekim slučajevima može doći do obezvučavanja finalnog suglasnika g u k. Tako jezik pamti!
