U nešto starijoj jezičkoj praksi naporedo su egzistirala dva pojma koja se u savremenom jeziku sukobljavaju po principu tzv. apsolutne sinonimije, iako je već prije govoreno da je kao takve nema, makar se dvije različite lekseme odnosile na isti i jedinstven pojam. Među takve riječi spadaju ćitab i knjiga. Razvojni put upotrebe ovih leksema u bosanskom je zanimljiv i na prvi pogled moglo bi se reći kontradiktoran. A zašto?

Pa zato što se iz perspektive leksičke upotrebe može steći dojam kako je ćitab zastarjela riječ, što ona to uistinu i jeste, konkretnije tzv. historizam. To međutim ne znači da leksema knjiga nije starija od riječi ćitab po upotrebi u bosanskoj jezičkoj praksi. Naime, kako se navodi u etimološkim rječnicima, knjiga bi mogla imati više mogućih objašnjenja postanka, a jedan od prihvaćenih tumačenja porijekla jeste onaj po kojem je ona porijeklom kineska riječ kojom se označavao „svitak“, a koja je u slavenske jezike došla turkijskim posredovanjem odnosno preko Avara, za što postoji potvrda u staroturk. što znači da je već  bila u prasl. jeziku i da je manje-više prisutna u gotovo svim slavenskim jezicima.

Leksema ćitab u bosanski je došla iz arapskog posredovanjem perzijskim i neposredno turskim, značeći u jeziku izvorniku „ono što se piše“, gdje su korijenski konsonantni elementi k-t-b, što znači da je u arapskom izvorniku kitab, a da je riječ nešto kasnije u bosanskom adaptirana kao ćitab.

Spomenute lekseme – knjiga i ćitab – u nešto starijoj bosanskoj jezičkoj praksi imale su dobrim dijelom različita značenja, kako na to upućuje književnojezička tradicija. Najopćenitiji i najširi koncept značenja podrazumijevao je činjenicu da je knjiga u ondašnjoj jezičkoj praksi značila ustvari pismo, odnosno dopis, a da je ćitab bila knjiga.

Nerijetko je, međutim, ćitab metonimijski označavao Mushaf ili općenito sakupljene listove Božije objave, ali je imao i značenje knjige općenito. Da je rasprostranjenost značenje knjige ustvari pismo, govori i podatak da je u drugim brojnim jezicima ona metonomijski označavala pismo, tj. ono što se piše.

U različitim književnojezičkim izvorima knjiga je pismo, kako npr. potvrđuje sevdalinka: „Sitna knjiga na žalosti, / Ljuboviću dvoru dođe..., ili npr. epika: „Ovo knjiga nije od djevojke“; „Knjigu uči, a na nju se smije“. Za upotrebu značenja lekseme ćitab također postoje potvrde, npr. „A prihvati [prehvati] ćitab-tabirnamu“.

U savremenom jeziku jasna je razlika među navedenim slučajevima pa navedena upotreba potvrđuje ne samo jezičke razvojne puteve već i šarolikost jezičkog djelovanja u razvijanju leksičkog sistema bosanskog jezika.