Zbog učestalog spominjanja riječi „rat“ i sve izraženijeg prisustva snaga EUFOR-a na ulicama bosanskohercegovačkih gradova, građani se, s pravom, pitaju kakva je uloga evropskih vojnika. Neki su mišljenja da je njihov posao da u slučaju sukoba stanu na entitetske linije i ne dozvole sukob i obave „kiprizaciju“ BiH, drugi misle da je njihov posao da osiguraju mir, a treći, njih je najmanje, da zaštite ili barem pomognu zaštiti ustavno-pravni poredak.
Šta se zaista može očekivati od međunarodnih snaga?
Iskustvo nas je naučilo da međunarodne vojne misije nisu u stanju zaštiti ni sami sebe, kamo li nas. Možda su mnogi već zaboravili da je mirovna misija Ujedinjenih nacija UNPROFOR, zbog pogoršane sigurnosne situacije u bivšoj Jugoslaviji, djelovala na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine početkom 1992. godine. UNPROFOR, u narodu nazvan plavi šljemovi, u BiH je dakle bio raspoređen još u martu 1992. godine, prije otvorenog početka agresije na RBiH.
Jesu li pokušali spriječiti sukobe?
Kasnije su se ciljevi misije mijenjali, pa su uspostavljene sigurne demilitarizirane zone, kakva je bila Srebrenica. Ali UNPROFOR nije spriječio genocid. O sposobnosti međunarodnih snaga da donesu sigurnost svjedoči slika iz Srebrenice iz jula 1995. godine kada srpske snage predvođene zločincem Ratkom Mladićem ulaze u Potočare, u bazu UNPROFOR-a i vojnike holandskog bataljona skidaju do gaća, i ostavljaju ih da se goli prže na julskom suncu.
Nadalje, crne slutnje, baš zbog ružnih sjećanja, izaziva i dolazak francuskog bataljona kao dijela rezervnih snaga EUFOR-a koji se desio nekako u isto vrijeme kada je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić posjetio francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u Parizu.
Zašto su Bošnjaci sumnjičavi prema Francuzima? O ulozi Francuske u Agresiji na Bosnu i Hercegovinu pisao je prije dvije godine portal „Bosnae“. Od 1991. godine, piše ovaj portal, sve izabrane francuske vlade su vodile politiku koja je išla u korist srpskog agresora. Veliki broj stranih promatrača i novinara, koji su se zadesili na prostoru Bosne i Hercegovine u toku agresije, svjedočio je francuskoj diskriminaciji u odnosu na nesrpsko stanovništvo koja se odvijala pod plaštom “humanitarne” politike, koju je podržavala Francuska, a koja je prikrivala srpsko teritorijalno osvajanje i etničko čišćenje.
Tokom cijelog rata Francuska politika je odbijala osuditi srpsku ratnu doktrinu, kao i politiku Slobodana Miloševića. Francuski predsjednik François Mitterrand (na toj funkciji je ostao sve do 17. maja 1995. godine) je od samog početka vodio diplomatiju u korist Beograda, protivio se priznanju Slovenije, Hrvatske i BiH i pored svih strahota koja je srpska ratna mašinerija vodila. Nakon njegove smrti 1996. godine dokazano je da je podržavao “staru Francusku ideju od 1918. godine koja je podrazumijevala srpsku dominaciju na Balkanu”.
„Na vojnom planu, uloga 'plavih kaciga' se procjenjivala u Francuskoj kao sredstvo da se stanje na terenu zamrzne u korist Srba i tako učvrste njihova osvajanja. Shvativši koje prednosti za njihovu politiku imaju 'plave kacige' Francuska je veoma brzo za sebe (uz Veliku Britaniju) obezbijedila najveći kontigent trupa, kao i glavna komandna mjesta i položaj glnavnokomandujućeg UN trupa u BiH. Funkciju 'komandanta armije' dodijeljena je predsjedniku Francuske na osnovu člana 15. ustava, što mu je omogućilo direktno komandovanje njenim akcijama i kontrolu upotrebe sile, pa i one koju odobravaju snage UN-a.
Zbog toga je tokom cijelog rata onemogućavano razoružanje srpskih paravojnih formacija, povratak izbjeglica, pristup opkoljenim zonama i koncentracionim logorima, sloboda kretanja humanitarnih konvoja i sl. Samim time olakšan je put srpskoj vojsci da vrši etničko čišćenje a najgore od svega zauzme “zaštićene zone”, što se na kraju desilo sa Srebrenicom u julu 1995. godine. Rezolucija br. 771 Vijeća sigurnosti UN-a od 13. avgusta 1992. godine osudila je praksu etničkog čišćenja. Američki State Department je 30. decembra 1994. godine naveo da su 'bosanski Srbi istjerali iz kuća, ubili ili zatvorili 90% od 1,73 miliona nesrba koji su prije rata živjeli na teritoriju koji je danas u njihovim rukama…' Niti jednim izvještajem u toku rata Francuska politika nije osudila srpsku etničku politiku“, navodi se u tekstu portala „Bosane“.
„Bosnae“ dalje navodi da, suočen sa terorom nad Sarajevom, Evropski savjet je 27. juna 1992. godine u Lisabonu u završnoj deklaraciji osudio “zastrašujući broj izgubljenih života i očajnu situaciju u Bosni na humanitarnom planu”. Savjet je utvrdio “da najveći dio odgovornosti snosi srpsko rukovodstvo na čelu sa Miloševićem i jugoslavenska armija koju on kontroliše”.
Shodno tome naređeno je “da se ubrzano donese odluka u upotrebi sile”. U tom času, prvenstveno zbog teške ekonomske i socijalne situacije u Srbiji, položaj Miloševića je bio veoma ugrožen. Za 28. juni 1992. godine u Beogradu je trebao da se održi skup na kojem trebalo prisustvovati oko 150.000 učesnika u cilju traženja Miloševićeve ostavke. U takvim okolnostima François Mitterrand odlučuje da direktno iz Lisabona otputuje u Sarajevu, gdje se zadržao šest sati i gdje je najavio “ponovno otvaranje sarajevskog aerodroma”, čime je svijetu poslao lažnu sliku o dobrom stanju u Sarajevu ali i cijeloj BiH.
Više o François Mitterrandu pročitajte ovdje.
Time je osujetio bilo kakvu odluku Vijeća sigurnosti o upotrebi sile. Miteran je pred novinarima izjavio jednu skandaloznu rečenicu: “(…) Francuska nije neprijatelj niti jednoj republici u regionu, čak i ako je neka od njih agresor”. Pet mjeseci nakon toga, 29. novembra 1992. godine u razgovoru za dnevnik “Le Monde” general 1. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske, Momir Talić odaje “priznanje predsjedniku Mitterrandu kao velikom prijatelju srpskog naroda”. “Njegova posjeta od 28. juna (‘92) spriječila je međunarodnu vojnu intervenciju protiv Srba.”
Ponovni izbor Miloševića za predjsednika Srbije, 20. decembra 1992. godine, obnovio je rasprave o mogućoj vojnoj intervenciji. Ministar vanjskih poslova Roland Dumas je 27. decembra izjavio “da će Francuska učestvovati u međunarodnoj vojnoj akciji”. Ipak, 31. decembra Miteran ponavlja da “se vojna intervencija može poduzeti samo u okviru američko – evropskog angažovanja i pod komandom OUN-a”. Naravno jasno je bilo da od ovog nema ništa, jer bi Rusija uložila veto na takvu odluku UN-a. Na 13. skupštini NATO- 10. i 11. januara 1994. godine u Briselu, Mitterrand je podsjetio na Rezoluciju 836 o zabrani letova iznad Bosne, na opasnost od represalija nad “plavim kacigama i uvlačenjem u rat”, kako bi ubijedio američkog predsjednika Clintona da ideja o vazdušnim udarima nije prihvatljiva.
Vijeće sigurnosti je 25. septembra 1991. godine donijelo Rezoluciju o embargu na uvoz naoružanja Jugoslaviji. Naravno taj embargo je išao na štetu branilaca, jer je srpska vojska imala već ogromna materijalno – tehnička sredstva za vođenje rata. Kada je već bilo jasno da snage Armije Republike Bosne i Hercegovine nisu u stanju voditi oslobodilačku fazu rata bez ukidanja embarga, američki Kongres, najprije 12. maja 1994. godine u Senatu, a zatim 9. juna iste godine, u Predstavničkom domu, obnavlja prijedlog o podizanju embarga na naoružavanje ARBiH.
Već 23. maja 1994. godine, tj. nakon pozitivnog glasanja u Senatu, bivši francuski ministar vanjskih poslova Roland Dumas preko francuskog radija izjavljuje: “Ta mjera ne može voditi miru. Primamljivo je reći da se ne može nemoćno stanovništvo prepustiti masakriranju, ali embargo proističe iz odluke OUN, i niko ne može raditi suprotno tome”. Dumas je poslije rata ostao upamćen po veličanju Slobodana Miloševića. Malo poslije toga, Mitterrand na prijemu francuskih ambasadora u Jelisejskoj palati 31. avgusta 1994. godine izjavljuje: “Moja je pozicija jednostavna. Moje odbijanje podizanja embarga na naoružanje jeste briga da se nimalo ne utiče na zaoštravanje rata u Bosni, i da se ne nađemo u situaciji koja bi ga proširila… Bilo bi zaista zastrašujuće ako bismo se našli u još težem ratu.” Pored toga, Francuska i Velika Britanija su najavile povlačenje “plavih kaciga” ukoliko dođe do podizanja embarga.
U francuskim medijima se tokom čitavog rata koristio termin “musliman” za označavanje cjeline Bošnjaka, a prostor BiH koji je bio pod kontrolom ARBiH često nazivan “sa muslimanskom većinom”. Time je u javnom mnijenju stvoren pravi antiislamski sindrom. Dana 10. maja 1994. godine, odgovarajući na dva televizijska kanala o etničkoj podjeli BiH, Mitterrand je izjavio da bi trebalo da “pregovarači izdvoje područja u kojima bi bilo Bošnjaci, bilo bosanski Srbi, bilo bosanski Hrvati imali većinu”. Kada su tri nedjelje kasnije čelni ljudi novoformirane Federacije BiH zatražili podršku za jedinstvenu BiH, Mitterrand nije promijenio svoj stav. Nije to učinio ni nakon “Deklaracije za slobodno i jedinstveno Sarajevo”, koju je u septembru 1994. godine, na inicijativu Kruga 99 potpisalo 200.000 građana Sarajeva, kojom oni potvrđuju da odbijaju podjelu grada koju traži srpska strana. Ova inicijativa je gotovo u potpunosti prešućena u francuskoj štampi. Da stvar bude gora list “Le Monde” 28. septembra 1994. godine donosi članak pod nazivom “Kraj bosanskog sna o multietničkoj državi”.
Francuski predsjednik i francuski ministar odbrane Francois Leotard su cijeli rat javno mnijenje uvjeravali da je srpska vojska prejaka i da joj se teško suprostaviti. “Trebalo bi poslati stotine hiljada ljudi da bi se Srbi porazili”. Mitterrand će to ponoviti i na samitu u Essenu 9. decembra 1994. godine: “Poslati vojnike u Bosnu zahtijevalo bi angažovanje u ratnoj logici. Trebalo bi 100.000 vojnika iz Francuske, pored drugih: to bi bio luđački poduhvat”. Ipak, vojni institut “Military – Balance” je u julu 1993. godine pisao da je “bosanska armija po efektivima prevazišla srpske milicije u Bosni. Njoj još samo treba oružje da preokrenu rat u svoju korist”. “Le Monde” je u svom članku od 12. aprila 1994. godine podsjetio da se u ljeto 1992. godine vodila žestoka rasprava između Mitterranda i opozicije u kojoj ga je opozicija optužila da vojno pomaže srpsku stranu.
U martu – aprilu 1993. godine, godinu dana nakon početka opsade, u Srebrenici je živjelo 50.000 osoba u veoma teškim uvjetima. Francuski general Philippe Morillon odlučuje 11. marta 1993. godine da ostane u Srebrenici sa civilima kako “bi spasio enklavu i prisilio generala Mladića da zaustavi ofanzivu”. U prvi mah njegova akcija donosi nakon devet dana određene rezultate – humanitarni konvoji ulaze u grad, a vijeće sigurnosti 16. aprila 1993. godine Srebrenicu proglašava “zaštićenom zonom”. Morillon je tada Srebreničanima izjavio: “Sada se pod zaštitom snaga UN-a. Nikada vas neću napustiti”. Tada je francuski politički vrh kritikovao generala Morillona da donosio “svojevoljne odluke”, dok su ga francuski mediji “dizali u nebesa”, riječima “kako se konačno pojavio Francuz koji donosi prave odluke po pitanju Bosne”. Naravno sve je to palo u vodu 11. jula 1995. godine kada su UN snage predale Srebrenicu u ruke srpske vojske.
Francuski premijer Édouard Balladur je 18. maja 1994. godine u nacionalnoj skupštini potvrdio da će 1.300 francuskih “plavih kaciga” koji su smješteni u Bihaću od jeseni 1992. godine kroz šest mjeseci biti povučeno. Prema “Le Mondu” od 20. maja, Alain Juppé i François Léotard su ove mjere shvatili kao vrstu pritiska SAD kako bi one prestale da zagovaraju podizanje embarga, kao i da praktikuju tajne isporuke naoružanja. Do povlačenja iz Bihaća doći će nešto ranije, u oktobru 1994. godine. Kada su jedinice 5. korpusa ARBiH 21. augusta 1994. godine oslobodile Veliku Kladušu od snaga lojalnih Fikreta Abdiću, Francuska je u službenom saopštenju navela da se “protivi svakom pokušaju osvajanja teritorije silom, te da podstiče pregovore”. Ipak, kada su srpske snage u novembru 1994. godine pokrenule ofanzivu na Bihać, izdato je službeno saopćenje o Bihaću kao “vjerovatno izgubljenom ratu za Bosance”.
Dana 25. januara 1994. godine Francuska je za novog komandanta UNPROFOR-a na prostoru bivše Jugoslavije predložila generala de Lepreslea u “nadi da neće prouzrokovati neprilike”. Ova opaska u izvještaju je najbolji pokazatelj da francuska vlada nije bila zadovoljna generalom Cotom. Tokom cijele 1994. godine nezadovoljstvo se širilo od vojnika do generala. Tako “Le Monde” 13. decembra 1994. godine donosi nekoliko izjava oficira i vojnika: “Ako ikada dobijemo naređenje iz Pariza da napustimo Sarajevo, neću imati snage u duši da kažem ono što mislim, da se stidim Francuske, i da se stidim što pripadam armiji kojom komanduju kukavice”; “Mi smo u takvoj situaciji da nam Bošnjaci pružaju pomoć. Priznajte da je situacija opasna. Stidim se pred Bošnjacima, kojima nismo donijeli nikakvu pomoć, stidim se pred Srbima koji vjeruju kako su oni najopakiji, i stidim se pred Francuzima koji gledaju kako se njihova armija ponižava.”
