Elmedin Dino Konaković gradio je godinama svoju političku platformu i imdiž predstavljajući se kao pripadnik FMGR-a (fine muslimanske gradske raje), tj. predvodnik kompromisu sklonog djela bošnjačkog političkog spektra, koji je pride i mezimče zapadnih ambasada te koji, stoga, stoji nasuprot nekakvih strašnih “bošnjačkih nacionalista”.
Upravo je na takvoj platformi i pod parolom borbe protiv “bošnjačkog nacionalizma” Konaković provodio, a zatim pravdao, sve svoje silne kapitulacije i kompromise uime i na štetu bošnjačkih nacionalnih interesa. Visokopozicionirani članovi NIP-a pisali su godinama kako su “bošnjački nacionalisti”, oličeni u SDA, isključivi krivci za tešku situaciju u Bosni i Hercegovini, jer su svojom nacionalističkom politikom nepopuštanja provocirali Milorada Dodika i Dragana Čovića te uskratili svaku mogućnost za “politički dijalog” s predstavnicima druga dva naroda.
Štaviše, Konaković i svi njegovi trabanti su se na svaku kritiku njihove kapitulantske i za bošnjačke interese duboko štetne politike, na svaki poziv da prestanu s unutarbošnjačkom političkom radikalizacijom, na bezbrojne apele da odustanu od usitnjavanja bošnjačke političke scene i provociranja međubošnjačkog sukoba, branili tvrdnjama da je njihovo djelovanje u korist čitavog bosanskohercegovačkog društva a ne nekakvih bošnjačkih “nacionalističkih” interesa koje su oni, eto, prevladali.
Toliko su u NIP-u insistirali na vlastitom kosmopolitizmu, da su se doslovno samodefenirali ne kao neka nova politička pojava, već kao politički opozit “bošnjačkim nacionalistima”.
Danas bi, pak, Elmedin Konaković i njegova nipadija da ujedinjuju Bošnjake na nekakvoj novoj nacionalnoj svebošnjačkoj platformi! Kako i zašto?
Neke od razloga već smo objašnjavali u Stavu. Konakoviću je pred izbore potrebno da amortizira posljedice veleizdajničkog djelovanja te da takvo djelovanje, na kraju, društveno amnestira i normalizira kao prihvatljivo. Stoga on sada nudi dionice i političke udjele u vlastitoj izdaji želeći da izdaju “nacionalizira” kako bi ona iz personalnog historijskog brodoloma i sramote postala legitimna politika dobrog dijela bošnjačke političke scene.
No postoji i drugi, mnogo opasniji, razlog za ovakvu naglu promjenu retorike. Konaković, koji je već godinama najjači emiter bošnjačke političke atomizacije, sada se prebacuje na nacionalnu frekvenciju jer je uspješno obavio prvi dio svoga prljavog posla. Nakon što je izdao sve što se moglo izdati od bošnjačkih interesa, notorni populist Konaković ne želi da snosi eventualne političke posljedice poput izbornog brodoloma već, štaviše, namjerava da politički kapitalizira izdaju tako što će se nametnuti kao novi bošnjački lider. Onaj koji je dijelio, svađao, udaljavao, sada hoće da okuplja, povezuje i spaja. Oko sebe.
Otuda i nevjerovatni zaokret u političkoj retorici od 180 stepeni, nakon kojeg Konaković i njegovi sahanlizi danas promoviraju ono što su doslovno do jučer tako gnusno napadali. Pritom Konaković računa na poslovično kratku memoriju javnosti ali i ideološku neprofiliranost svojih političkih protivnika. Svjestan je da je bošnjačko političko tržište prezasićeno “prograđanskim” političkim projektima, koji zvuče i rade jedno te isto, a što se uglavnom svodi na krčmljenje bošnjačkih političkih prava i sloboda za tuđe interese. Odlično svjestan da je on jedan od najgorih rasipnika i prestupnika u tom kontekstu te da jeste i da će tek biti prozivan zbog katastrofalnog narušavanja bošnjačkih političkih pozicija, očajnički pokušava da se pred izbore prestroji u bošnjački politički kamp kako bi druge napadao i optuživo za ono što je sam uradio!
Upravo zato imamo i Konakovićev fingirani verbalni sukob s Bećirovićem, kojeg Konaković nije zvao na svebošnjačko okupljanje odlično svjestan Bećirovićeve ideološke obojenosti. Čitava ta šarada ima za cilj medijsko eksponiranje Elmedina Konakovića ne više kao Marfijevog kućnog ljubimca i našističku “historijsku ličnost”, već kao nekakvog probošnjačkog lidera, nekoga ko se, eto, sukobljava sa svojim inače bliskim partnerima iz neokomunističkog SDP-a ali i NS-a.
Na prvi pogled u pitanju je nevjerovatna drskost i samopouzdanje ali, kako rekosmo, Konaković računa na zaboravnost javnosti, dominaciju njegovih medija, podršku stranih centara i ponajviše od svega: ideološku neprofiliranost svojih protivnika.
I tu se krije najveća opasnost. Budući višedecenijski visokopozicionirani član SDA, Konaković je svjestan da čak i nakon njegovog, Zvizdićevog i Čamparinog izlaska iz te stranke u SDA i dalje postoje mnogi koji bi radije vodili nekakvu “prograđansku” umjesto probošnjačku politiku. Konaković računa da će takvi upasti u njegovu stupicu te preuzeti retoriku njegovih ljevičarskih partnera, koji odbijaju Konakovićeve pozive ne zato jer ih upućuje jedan notorni veleizdajnik bošnjačkih interesa, već što se protive bilo kakvom okupljaju i organiziranju Bošnjaka na nacionalnim osnovama. Bilo kakve problematizacije bošnjačkog okupljanja samog po sebi, bilo kakve kritike bošnjačkog saborovanja kao nekakvog “nacionalizma” i tome slično, a koje bi dolazile iz SDA ili ostalih bošnjačkih stranaka, medija ili javnih ličnosti bile bi poklon za Konakovića, jer bi mu omogućile da se lažno predstavlja kao bošnjački političar ili lider, nešto što on nikada nije bio, nije, niti će biti.
I tu treba biti vrlo jasan. Nema ničega spornoga u bošnjačkom saborovanju ili bilo kakvom okupljanju Bošnjaka. Štaviše moglo bi se reći da je ono možda i prijeko potrebno, no neprihvatljivo je da takva okupljanja organizira i da na njih poziva politički veleizdajnik poput Elmedina Konakovića. Nema i ne smije biti okupljanja oko izdaje i nema i ne smije biti jedinstva s izdajnicima. Tačka!
