Dva mjeseca poslije, 10. aprila 1993. godine, u selu Kukurovići spaljeno je, nakon što su prethodno opljačkane, još sedam kuća koje nisu izgorjele u granatiranju od 18. februara.

Početkom jula 1996. godine Priboj je posjetila visoka delegacija UNHCR-a i, u čak devet susreta s aktivistima Sandžačkog odbora za ljudska prava, “Merhameta” i većim brojem prognanih Bošnjaka iz pribojskih sela, sačinjen je plan i program povratka prognanika na njihova ognjišta.

Predstavnici UNHCR-a su 23. jula obavili razgovor s organima vlasti u Priboju. Nakon obavljenog razgovora, već sutradan, ekipe eksperata uz pomoć vodiča krenule su na teren. Prvo su otišli u selo Kukuroviće, gdje su obišli sve kuće i zgarišta, a zatečeno stanje odmah je uvođeno u zapisnik. Čak je i pronađena potkoljenična kost rahmetli Uzeira Buluta, koji je izgorio u svojoj kući prilikom napada Užičkog korpusa na selo, 18. februara 1993. godine. Ova ekipa zgražavala se zbog ponašanja komšija Srba koji su uzurpirali imovinu svojih komšija Bošnjaka. Ekipi je bilo neshvatljivo da ovce, goveda i svinje spavaju na dušecima u bošnjačkim kućama.

Pri povratku iz sela ekipi je na put postavljena barikada od kamenja.

Svjedočanstva mještana Kukurovića sabrao je i objavio Džemail Halilagić u knjizi Sandžak bez Bošnjaka: Velikosrpski zločinački plan. Ovdje donosimo izjave Džafera Katlaka i Mehe Džanovića.

DŽAFER KALTAK

“Živio sam u selu do 18. februara 1993. godine, sa ženom Ševkom i četiri kćerke, uzrasta od 5 do 15 godina. Vojska Jugoslavije je bila u Krajčinovićima, Mustafinom Grobu, kod škole i u Poblaću. Vojska je bila raspoređena na Gradini sa teškim mitraljezima i kod kuće Milorada Zeca je bilo 6 minobacača. Kod Mila, Ratka i Boška Gola je vojska spavala. Komandant vojske je bio Petar Golubović iz Priboja.

Jednog dana su mi ovce prešle preko Lijepog brda u Čagljevinu, gdje se nalaze moje njive i livade. Presrela su me trojica vojnika i uperili puške u mene. Rekli su mi da ja nosim izvještaj mudžahedinima. Rekao sam, da sam pošao da vratim ovce, a oni su me upitali: ‘Znaš li ti čija je ovo zemlja?’ Rekao sam da je jugoslovenska i naša privatna. ‘Idi, vrati ovce i više nemoj nikad gore da si izišao’, rekoše mi. Vratio sam ovce do livade Jusa i Delije Kaltaka i legao nasred livade, jer sam bio šokiran onim što sam doživio. Ležao sam pet minuta, a onda su me oni gađali iz puške tri puta. Svaki put su meci pali pored moje glave. Skočio sam od straha i odmah pojurio ovce kući. Sa Gradine su onda uzviknuli: ‘Stoj, ne mrdaj!’ Sjeo sam i čekao ih. Došli su i odmah mi rekli: ‘Znaš li ti da je ovo srpska zemlja?’

Došli su još sin Dušana Lončara i jedan Popović. Sva peterica su uperili puške u mene i držali ih na gotovs. Rekli su mi da je ovo zadnji put da prođem ovuda, jer je ovo srpska zemlja. Nisam smio da pustim stoku na livadu, jer se oko mojih kćerki odmah okupljalo po dvadesetak vojnika. Silovali su Ismu, Ramovu ženu u Rasimovoj staroj kući. Bilo ih je četiri ili pet. Ovo su gledali Mirko Milov i Halil Kaltak. Pitali su moje kćerke koliko imaju braće i jesu li otišli u Alijinu vojsku. Rekli su im: ‘J... vas Alija’. Bili su iz Ivanjice, Nove Varoši, Bijelog Polja i Zlatibora. Napadali su više puta na moju kuću sa namjerom da siluju moje kćerke. To je bilo sve od maja 1992. do februara 1993. godine.

Držao sam 26 ovaca, 4 rasne krave i jednog bika za priplod. Imao sam i konja. Imao sam kosačicu i ostale poljoprivredne alatke. Kuća je bila nova, napravljena prije pet godina, nova štala, hambari, sve od tvrdog materijala. Komšije su odlazili iz straha. Šamarali su Uzeira Buluta, pucali u Ibrahimovu kuću, u kojoj je bilo 11 čeljadi i samo pukim slučajem niko nije pogođen.

Tog 18. februara po selu se vrzmala vojska. Iznad sela je iznad svakog hrasta bio vojnik sa puškom. Vojska je bila i kod kuće Milijane Lončar. Vidjeli smo jednog vojnika Tošića, koji je kroz selo sa puškom otišao na Mustafin Grob, gdje je bila ostala vojska. Brzo se vratio trčeći kroz selo. Otišao je prema logoru u Crnoj Gori, koji je bio vrlo blizu.

Kad je prošao Tošić, bio je već sumrak. Ja sam bio u kući. Zalajao je pas pred mojom i pred Uzeirovom kućom. Utom se začuo pucanj iz puške vrlo blizu. Rekao sam ženi i djeci – bježite, izgibosmo. Istrčale su iz kuće u obližnji potok i niz potok, pa onda na Vraca u Crnoj Gori, a onda u Pljevlja. Dok sam bježao niz potok, okrenuo sam se i vidio kako gore moja, Uzeirova i Mehmedova kuća i vidio dim iz centra sela, gdje je bilo najviše kuća. Neko je vrištao, muškarac, čulo se do neba. Tada su stradali ovo troje: Uzeir, Mušan i Fatima. Pucalo je sa svih strana. Sa Mustafinog Groba, sa Gradine, od škole iz Poblaća i od Gola. Čule su se jake eksplozije, mitraljezi i automati. Pucalo je i iz Bukovika. Mi smo išli pored puta šumom sve do Bohljanića. U Pljevlja smo stigli u ranu zoru.

Treći dan sam se vratio u Kukuroviće. Prvo sam došao do kuće Meha Džanovića. Kuća je bila sva izrešetana. Vrata i prozori izvaljeni. Iznutra sve ispreturano i oštećeno. Do moje kuće sam sreo Jusa i Šabana Kaltaka. Pozdravili smo se i upitali sami sebe – šta je ovo braćo, šta bi sa nama? Rekli su mi koje su kuće sagorjele i ko je ubijen. Došao sam do moje kuće i vidio da su i kuća i svi objekti izgorjeli. Došao sam do Uzeirove kuće i vidio Uzeira bez glave, bez nogu, a iz lubine kaplje salo. Kuća je još dogorijevala. Prije toga sam svratio do Mušanove kuće. Na zgarištu sam vidio dvije ili tri krupne kosti. Bile su Mušanove. Kuća je bila skroz sagorjela. Fatima je bila u jednoj šupi. Bila je potpuno gola i po grudima i stomaku sva izrešetana. Bila je sva krvava i po stomaku su se vidjele rupe. Te večeri sam se vratio u Pljevlja.

Dok sam bio u selu, u moju kuću je dolazio Milun Simović i govorio: ‘Ovo je srpska zemlja, treba glasati Miloševića’. Vojska me je legitimisala u kući, u njivi, livadi, svugdje. Vojska me je pitala imam li djevojaka, je li mi mlada žena. Govorili su: ‘Ako ti ne moreš, mi ćemo’. To je sve bila Vojska Jugoslavije i nigdje nije bilo nikakve druge vojske do Višegrada i Goražda. Nije bilo vojske bosanskih Srba, a daleko od toga da je u blizini bila Bosanska vojska. Tri mjeseca prije napada, komšije Srbi sa nama nisu govorili. Njima je podijeljeno oružje. Pitao me je Miloica Jevđević: ‘Što ti, Džafere, glasa Ugljanina i Aliju? Dođi da ti dam jedno oružje, ja imam troje. Jedno mi dao Milošević, jedno Duško Kornjača i jedno moj komandant’.”

MEHO DŽANOVIĆ

“Kada je došla vojska u Kukuroviće, negdje u aprilu 1992. godine, odmah su nas muslimane počeli maltretirati. Govorili su nam da smo balije, Turci i da idemo kod Alije Izetbegovića. Pjevali su pjesme – Od Jadrana do Irana neće biti muslimana; Muslimani žuti mravi, nema Tita da vas brani; Jebem bulu u dimije, meni moja bula poručuje: dođi, vlaše, na sijelo naše.

Jedne prilike izbila su dva vojnika na vrata moje kuće i uperili oružje u mene, moju ženu i petero djece. Kažu mi: ‘Balija, šta ćete ovdje, ovo je srpska zemlja?’ Otišli su, a mi smo ostali u strahu. Tako je bilo u svim kućama, pa su stanovnici tog sela bježali, krili se u podrumima i šumama.

Otišao ja u prodavnicu, a tu vojska. Govore: ‘Šta čekate, što ne idete balije, ovo je srpska zemlja, ako nećete milom ići ćete silom. Nama je rečeno da očistimo sve muslimane 50 km od granice’. Kupio sam namirnice, a jedan vojnik pita: “Ima li ovdje balija?’ Vadi vojnički nož i kaže: ‘Da koljem balije’. Kad sam čuo šta govori, bilo mi je jasno šta će biti sa nama muslimanima, pa sam odveo ženu i djecu u Priboj. U junu mjesecu sam otišao da obiđem porodicu. U povratku, kada sam izašao iz autobusa, dvojica vojnika su me legitimisali, a onda mi rekli da stanem sa strane. Legitimisali su i Asima Husovića i Fajka Sakovića, pa su i njima rekli da stanu na drugu stranu. Tu je bio kapetan Drago Pivljanin i još jedan vojnik sa njim sa šajkačom na glavi. Prišli su mi i pitali kako se zovem. Rekli su mi: ‘Idi gore dok vidimo jesi li na spisku kod vojnika’ i opsovao balijsku i tursku majku. Rekli su mi još: ‘Videćeš, Turčine šta je Srbin’. Tjerali su me sa automatom uperenim u leđa i, kada su me dotjerali pred školu rekli su da tu stanem. Skupilo se tu još mnogo vojnika oko mene, a ovaj kapetan im kaže: ‘Ako mrdne, ubijte ga’. I onda otišao u kancelariju. Kada se vratio rekao je: ‘Dobro je, na spisku si’, a onda me udario automatom u prsa i opsovao mi tursku majku. Ja sam onda rekao: ‘Ja bih imao nešto da kažem’. Kaže: ‘Reci, šta je?’ ‘Moga su baba ubili četnici 1942. godine, zaklali su ga nožem ispod vrata, ja sam ga vidio zaklanog. Došlo vrijeme da i mene zakolju četnici’ – imao sam hrabrosti da to kažem jer sam zamišljao da ovo neću preživjeti, ali mi je samo Allah pomogao.

Onda me pet vojnika zajmilo niz dvorište škole sa uperenim automatima. Od tog mjesta, jedno sto metara, Pivljanin je rekao: ‘Stani tu!’ Ja sam pomislio – ovdje će me ubiti. Onda me upitao gdje mi je kuća. Odgovorio sam: ‘Na onome brijegu ispod Kaltaka i poviše kuće Bajrama Omerovća’. Pitao me: ‘Koliko imaš djece?’ Rekao sam: ’Imam devetero. Pet muških i četvero ženskih’. Pita me: ‘Što će ti tolika djeca?’ Rekao sam: ‘Ako mene neko ubije, od ovo devetero ostat će jedno živo i upitat će ko je ubio njihovog baba. Neće sve devetero poginuti, ostat će bar jedno živo’. Uzeo je onda olovku i popisao sva imena djece. Onda me upitao: ‘A gdje ti je ovaj sin?’ Ja sam mu odgovorio da je u Sarajevu, u školi. Taj kapetan mi je rekao da će doći sutra uveče u devet sati da sa mnom opširno razgovara. Onda sam ja sa Asimom i Fajkom otišao u Kukuroviće. Prvo smo naišli na moju kuću, koja je bila obijena i sve stvari ispreturane. Onda smo otišli do Šabanove kuće. Dok smo pili kahvu, otvorila su se vrata i pojavila su se trojica vojnika. Tada je Šabanova žena zakukala i rekla: ‘Evo ih, došli da nas pobiju’. Oni su onda otišli, a ja sam sutradan otišao u Priboj, pa onda u Makedoniju, pa u Tursku, pa u Norvešku, a onda sam došao u Sarajevo.”

(Džemail Halilagić, Sandžak bez Bošnjaka: Velikosrpski zločinački plan, Dimenzija plus, Sarajevo, 2019)