Trenutno teško da postoji teža i neugodnija pozicija među evropskim liderima, ako izuzmemo ukrajinskog predsjednika Zelenskijevog, od one koju obnaša novoizabrani novi-stari predsjednik Republike Srbije. Težina te funkcije nije nužno u centralizaciji moći koju je u maniru ranog apsolutizma kroz parlamentarne procedure “provukao” predsjednik Aleksandar Vučić, težina je te funkcije u sve težem održavanju uloge ekvilibriste u međunarodnim odnosima. Indikativno je bilo obraćanje tokom proslave rezultata tokom izborne noći kada je Vučić svoj kontinuitet u vlasti poistovjetio s radikalskim mogulom Nikolom Pašićem, poznatijim po pitoresknom nadimku Baja.

Zanimljiva je to paralela koja je nesumnjivo otkrila i više nego što je Vučić htio otkriti, dajući time mapu puta Republike Srbije u njegovom novom mandatu. Baja Pašić od Kraljevine Srbije, pa i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bio je siva eminencija srbijanskog, pa i jugoslavenskog parlamentarizma, uvijek sposobna da kreira većinu i potrebnu snagu u parlamentarnim procedurama. Upravo će Pašićev pulen Puniša Račić, kojeg je izvukao iz provincijske anonimnosti kao regruta terorističke organizacije “Crna ruka”, pucati i u Skupštini ubiti hrvatske političare Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Ima li predsjednik Vučić svog Punišu u rukavu, mi to ne možemo znati, ali možda tragovi istrage pokrenute o uzrocima smrti Muamera Zukorlića ponude neke neugodne odgovore. Dugoročno se Pašić oslanjao na Carsku Rusiju i bio je prvak po rusofiliji, preko kojeg je i sam kralj Aleksandar I Karađorđević ugovarao posjete Rusiji.

Radio je Baja o glavi Karađorđeviću, ali ga je Crnogorac ipak pobijedio iako se nesumnjivo plašio harizme jednog Pašića bez kojeg ni “Majski prevrat” ne bi bio uspješan. Međutim, današnja Srbija, kada god ispadne iz mainstreama, kao stari svat odluči se javnosti preko okidača približiti zapucavši. Da će se pucati, mogla je nagovijestiti i visokorangirana pozicija na listi SNS, koju je imao presuđeni ratni zločinac, krvnik iz Vukovara kao pukovnik JNA Veselin Šljivančanin. S druge strane, na Kosovu, vječnom i mučnom sudilištu (h)istorije, sve su češći napadi iz vatrenog oružja na pripadnike i vozila kosovske policije, pri čemu posebno zabrinjava činjenica da su minuli incidenti počinjeni automatskim oružjem. Dugoročno, gdje se puca, tu se priča i o oružju, raketama, bespilotnim letjelicama i uopće o ratnom narativu, kako nadraženost biračkog tijela ne bi opala nakon izbora. Tako da su se u mainstreamu etablirala pitanja tri nabavke borbenih sistema, kineskih protuzračnih sistema HQ-22, nabavci te turskih bespilotnih letjelica “Bayraktar” TB-2. Svaka od ovih nabavki, zbog toksične kontaminacije zvaničnika, pretvorila se u sagu te je potrebno svaku od sapunica partikularno rastranžirati.

Na sajmovima naoružanja i javnim izložbama kompanija koje se bave proizvodnjom naoružanja najzajedljivije mušterije koje bi samo da razgledaju jesu one koje dolaze iz Kine, nerijetko opremljeni selfie štapovima koji su opremljeni visokosofisticiranim kamerama koje podvlače gdje god je to moguće, baš kao tokom kontradiverzionog pregleda na punktovima vojnih baza. Uopće, Kineze prati glas da su veliki plagijatori inačica zapadne i ruske tehnike pa i tehničkih rješenja kojih se domognu i u tom pogledu vrlo često kopiraju tehnička, ali ne i doktrinarna rješenja.

Na tragu tog i takvog načina rada nastao je i kineski sistem protuzračne odbrane “Hongqi-22”, poznatiji kao HQ-22. “Hongqi” (Crveni bajrak) predstavljen je inicijalno 2019. godine na velikoj paradi povodom 70. godišnjice osnivanja Narodne Republike Kine. Tokom posjeta državnih delegacija 2019. godine dogovorena je nabavka izvozne verzije kineskog PVO sistema “Hongqi”, verzija FK-3. Naravno, Kinezi kao stara škola nekadašnjeg SSSR-a, danas Rusije, kreiraju za svako naoružanje izvoznu verziju koja je slabija po karakteristikama od izvorne, koja nije za prodaju. Izvorna verzija HQ-22 ima operativni domet od 170 km te visinski domet od 50 kilometara. U Srbiju je stiglo s 8. na 9. april šest kineskih transportnih aviona tipa Y-20.

Pretpostavlja se da je Srbija kupila jednu bateriju sistema FK-3, u što spadaju tri lansera na kamionima s paketima po četiri rakete, sistem radara te komandnog vozila. Izvozna verzija FK-3, koju su nabavili u Srbiji, sa svojim će dometom od 100 km operativnog dometa po perimetru te 27 po visini biti angažirana kao strateški sistem odbrane grada Beograda. Naravno, treba svima biti jasno da je nabavka neprovjerenog i nigdje izvezenog sistema FK-3 samo kompromis na njet koje je Srbija dobila ili u Kremlju ili iz NATO komande u Monsu u vezi s nabavkom opjevanog PVO sistema S-400. Prema tome, Republika Srbija može nabaviti isključivo sisteme koje NATO percipira kao nedovoljno opasne njihovim pandan sredstvima. Cijena kineskog sistema nije poznata, ali se vjeruje da u cijenu ulaze i određeni barter poslovi oko privrede u Srbiji kroz pakete plaćanja. Želja s Trga Nikole Pašića bila je kao Turska nabaviti S-400, ali to ipak nije moguće, barem ne u ovoj konstelaciji. Kad smo već kod Turaka, onda epopeja o nabavci najaktuelnijeg komada vojne opreme od Turske tek dobija na publicitetu.

O traženosti i popularnosti bespilotne letjelice “Bayraktar” TB-2 ne treba pretjerano trošiti riječi, ali u kontekstu Republike Srbije, tu vrstu želja treba predstaviti slično kao s nabavkom kineskog sistema FK-3 kao kompromis. U trgovini naoružanja postoje razne prakse, od nemogućnosti preprodaje sistema bez dozvole države proizvođača, prodaje s uslovljavanjima političkih odluka i miješanja u unutrašnju politiku, te onog hladnoratovskog modela da se oružje prodaje samo saveznicima i povjerljivim partnerima. Turska je na tržištu prodaje svog naoružanja, u domenu široke palete bespilotnih letjelica, vođena isključivo modelom prema kojem se oružje prodaje i prijateljima, ali i zemljama s kojima ima snažnu vanjskotrgovinsku saradnju. Tako sisteme “Bayraktar” imaju Azerbejdžan, Etiopija, Kirgistan, Libija, Maroko, Pakistan, Turkmenistan te Ukrajina.

Međutim, lista potencijalnih kupaca i onih koji su naručili te su na čekanju značajno je duža. Trenutno Iračani i Poljaci čekaju svoje “Bayraktare” uz dodatne pakete opreme koji su uz bazne stanice dogovoreni s turskom kompanijom. Međutim, na Balkanu, kao prostoru sa snažnim prodorom mehke moći Republike Turske, još uvijek nema tog sistema koji postaje ferari među dronovima. Tako su svoju nabavku i želju početkom 2020. godine obznanili i Albanci, da bi početkom 2021. godine i Srbija prvi put izrazila zainteresiranost. U augustu 2020. godine predsjednik Vučić pozvao je Ilhama Alijeva, predsjednika Azerbejdžana, u zvaničnu posjetu, podsjetivši ga na prijateljske odnose, da bi ministar odbrane Stefanović istakao zainteresiranost Srbije za bespilotnim letjelicama turske proizvodnje. Međutim, opet je Vučić dobio tek turski odgovor hayır. Tako da je opet zakucano na vrata Pekinga, koji je prvi put prodao komad vojne opreme u Evropu, ovaj put bespilotnu letjelicu CH-92A, koja je, gle čuda, konstruktorska kopija izgleda turskog “Bayraktara” TB-2 s izuzetkom poprečne grede na repu iza elise motora.

Naravno, CH-92A je više izviđačkog tipa i ima samo dvije podvisne tačke za montiranje raketa, pri čemu infracrvenim vođenjem imaju domet oko 5 km, s tim da po komadu košta oko 3.2 miliona dolara, dok je moćni “Bayraktar” po komadu oko pet miliona dolara sa značajno boljim specifikacijama. Dugoročno, Srbija će dobiti “Bayraktar” kada Turska zadovolji potrebe narudžbi koje pristižu iz mjeseca u mjesec, ali još bitnije, “Bayraktari” će doći onda kad budu oružje koje Srbija ne može upotrijebiti protiv interesa vanjske politike Republike Turske na Balkanu. Protiv koga bi bili usmjereni srpski “Bayraktari” na Balkanu i da li taj perimetar obuhvata turske interesne sfere, ostavljamo svakom čitaocu individualno da zaključi. Do tad, turska bespilotna letjelica “Bayraktar” ostaje misaona imenica na spisku želje Ministarstva odbrane države Srbije.

Do jučer je “vojna neutralnost” bila bojni poklič jastrebova iz vojno-političkog vrha Republike Srbije, ali je gostovanje predsjednika Vučića na Pinku demonstriralo kako se Vučić opekao na ukrajinsko-ruskom ratu. Izbjegavao je svoj stav o Ukrajini znajući da sve što kaže prijeti političkim šamarom ili lavova nove srpske desnice, koji mu nota bene trebaju, ili Evropske unije, nevoljne imati u kontinentalnoj sferi utjecaja još jednog Orbana. Bez Zavetnika, Boška Obradovića i sličnih, teško će uspostaviti parlamentarnu diktaturu i u tom smislu te rusofilne snage treba hraniti bajkama o majci Rusiji kao nepobjedivom kolosu. S druge strane, iako je Srbija u UN glasala protiv volje Srbije, daljnji koraci osude bili bi katastrofalni i posljedice bi bile po Srbiju i više nego opasne.

U igri su i mitinzi i demonstracije protiv Vučića i on to zna, pri čemu eho sintagme “beogradske demonstracije” kod svakog predsjednika Srbije poslije raspada Jugoslavije evocira posebne emocije koje su amalgam straha i neizvjesnosti uz buku tenkovskih gusjenica. Stoga, treba očekivati da u narednom periodu Srbija ugovori nabavke zapadnog naoružanja kako bi dokazala vjernost bez previše ponižavajuće proskineze. Tiho će se klicati Rusiji na diplomatskoj slušalici Moskva – Beograd dok se kao na mrazu napisana bude topila vojna neutralnost Srbije, koja očekuje što brži prekid sukoba kako se ne bi morala svrstati. Danas Srbija izgleda kao Hadži Murat, Tolstojev lik iz istoimenog romana koji odlazi od kavkaskog šejha Šamila da bi prišao Rusima i grofu Voroncovu. Na pola puta Hadži Murat shvati da je najbolje koketirati i s jednima i drugima. Stoga ne treba da čudi izgubljeni pogled predsjednika Vučića u emisijama koje započinje frazama koje nisu povezane. Laki je malo nervozan, ali nije umro Pantelija već umire vojna neutralnost Srbije.